Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Crkva i politika

   

 

Aleksej Malašenko

Islamski faktor u Rusiji

Islam je sastavni deo socio-kulturološkog tkiva društva Rusije i utiče na njenu domaću i inostranu politiku. Prema demografskim podacima, 2002. godine je u Rusiji bilo 14,5 miliona muslimana. Dve najveće grupe čine Tatari (koji broje oko tri miliona) i Baškiri (1,6 miliona). Medjutim, muslimanski veski lideri smatraju da Rusija ima čak 20 miliona muslimana. Shodno različitim izvorima, u Rusiji legalno ili nelegalno živi 1,5 miliona Azera, milion Kazaha i nekoliko stotina hiljada Uzbeka i Tadžika. Napomenimo da je broj od 20 miliona više no jednom pomenuo niko drugi do ruski predsednik Vladimir Putin.

U Ruskoj federaciji je registrovano 5000 džamija -- mada je njihov broj u stvari mnogo veći -- i preko sto islamskih univerziteta i medresa. Ruski muslimani održavaju redovne kontakte sa muslimanima u inostranstvu. Tokom protekle decenije, religija u životu ruskih muslimana dobijala je sve veći značaj.

Islamska ”renesansa“ koja je počela koncem osamdesetih nije, medjutim, ujedinila ruske muslimane u jedinstvenu umu, odnosno versku zajednicu. U Rusiji postoje dve velike muslimanske oblasti: jedna je u užoj Rusiji, nastanjena mahom Tatarima koji čine drugu po veličini nacionalnu grupu Federacije, a druga je na Kavkazu. Ta dva regiona su samodostatna u smislu kulturne i verske tradicije, i zaokupljena sopstvenim problemima medju koje spadaju i odnosi sa centralnim vlastima.

Ruski muslimani žive u manjim grupama u Tatarstanu, oblasti Volge, na južnom Uralu, u Sibiru i Moskvi - gradu sa najvećom muslimanskom populacijom ne samo u Rusiji nego i u Evropi. (Prema nezvaničnim statistikama, u glavnom gradu Rusije živi preko milion muslimana.) Muslimanske zajednice u tim oblastima imaju istu istoriju i sledbenici su iste, najliberalnije vrste islama, hanifizma. Medjusobni odnose raznih islamskih institucija obojeni su njihovim nastojanjima na integraciji ali i zategnutostima izmedju pojedinih verskih vodja, posebno izmedju Talgata Tadžudina, poglavara ruskih muslimana u vreme Sovjetskog Saveza, i Ravila Gajnutdina, predsednika Saveta muftija Rusije i imama glavne moskovske džamije.

Džamije u centralnoj Rusiji nisu postale centri političke opozicije mada su u nekima mladi muslimani začeli nekoliko radikalnih grupa. Medjutim, prema Saveznoj službi bezbednosti, u džamiji i medresi Jelduz u tatarskom gradu Naberežniji Čelni učitelji iz arapskih zemalja sprovodili su devedesetih godina vojnu obuku mudžahedina, dok su i polaznici i učitelji održavali bliske kontakte sa čečenskim separatistima. Medresa je zatvorena 1999. da bi kasnije, pod budnim okom vlasti, ponovo otvorila vrata kao ustanova za obrazovanje žena. Slučaj džamije Jelduz je, medjutim, izuzetak.

Ruski muslimani, izuzimajući one na Kavkazu, postojano su imuni na radikalnu vrstu islama, vahabizam. Vahabizam nije zaživeo medju Tatarima niti je postao ideološki ili politički pokret jer je, izmedju ostalog, nespojiv sa tradicionalnim hanifizmom. Odredjenu ulogu u tome igraju i opšta verska apatija, zaostala iz sovjetske ere, otpor lokalnih sunitskih vodja i budnost Federalne službe bezbednosti.

Umesto da se priklone radikalnom islamu, neki tatarski intelektualci, kako svetovno tako i verski orijentisani, pokazuju interes za islamsku reformu i ideju ”evro-islama.“ Važan doprinos toj ideji dao je Rafael Hakimov, politički savetnik predsednika Tatarstana. Okretanje ”evro-islamu“ stimulisalo je teološke i ideološke debate o pitanjima kao što je odnos izmedju idžtihada (prava na nezavisno razmišljanje) i taklida (obaveze poštovanja islamskih edikta). Umeće ideološke debate, mada pojednostavljeno, postepeno se ponovo budi medju ruskim muslimanima.

Suprotno miroljubivoj koegzistenciji muslimana i njihovih suseda u centralnoj Rusiji, oblasti Volge, Urala i Sibira, situacija na severu Kavkaza, gde živi 4,5 miliona muslimana, izgleda mnogo ozbiljnije. Mada je i tu preporod islama sledeo isti proces kao i drugde u Ruskoj federaciji, postojalo je nekoliko bitnih razlika. Od posebnog značaja je razvoj političke situacije devedesetih godina jer politizacija islama nije mogla da se izbege zbog stalnog pritiska izazvanog, izmedju ostalog, i sukobom u Čečeniji. Podele u regionu se pospešene i inherentnim antagonizmom izmedju sufizma i radikalnog vahabizma koji je stigao sa Bliskog istoka.

U Dagestanu, republici na severnu Kavkaza u kojoj je izvršena najintenzivnija islamizacija, uloga islama u političkom životu relativno je velika. Upravo u Dagestanu su najviše došle do izražaja fundamentalističke, islamističke ideje. U toj republici živi nekoliko uglednih ideologa islamskog fundamentalizma, kao što su Ahmedkadi Ahtajev, emir Partije islamskog preporoda iz devedesetih godina, i Šejk Bagutdin, saveznik najmoćnijeg čečenskog komandanta i zagovornika islamske države na Kavkazu, Šamila Basajeva. Procenjuje se da je u Dagestanu tokom godina broj sledbenika vahabizma varirao izmedju 4 i 10 hiljada. Medjutim, ako se uzmu u obzir i pasivni sledbenici, onda ih sigurno ima mnogo više. (Krajem devedesetih jedan visoki zvaničnik je procenio da ih ima 100 hiljada.)

U Dagestanu je 1997. osnovano nekoliko vahabijskih džamata, ili verskih zajednica. Najmoćnija, koja je sebe proglasila ”islamskom teritorijom,“ obuhvatala je sela Karamahi, Čabanmahi, Čankurbe i Kadar. Vahabisti su odbijali da se povinuju lokalnim vlastima optužujući ih za korupciju i nesposobnost da rešavaju društvene probleme. Kada su pokušali da na ”islamskoj teritoriji“ proglase šerijatski zakon, naišli su na otpor ostalih muslima u toj oblasti, sledbenika sufizma, što je izazvalo nekoliko sukoba izmedju te dve grupe.

Vahabisti Dagestana su 1999. podržali snage Šamila Basajeva koje su izvršile invaziju na tu republiku, a vlasti su u znak odmazde izvršile napad na sela ”islamske teritorije,“ ubile njihove vodje i porušile njihove domove. Sledbenici vahabizma su kasnije raseljenji u razne oblasti Dagestana.

Islamski džamati takodje su se pojavili u Kabardino-Balkariji, Karačaj-Čerkeziji i regionu Adigel.2 Nekoliko manjih je formirano i u republici Severnoj Osetiji. Prema lokalnim službama bezbednosti, oko 500 vahabista živi u Kabardino-Balkariji i 300 u Karačaj-Čerkeziji, mada ti podaci ne mogu biti nezavisno potvrdjeni.

Pogrešno bi bilo žigosati sve pripadnike džamata kao sledbenike islamskog radikalizma, a još manje kao teroriste. Većina njih su mladi ljudi koji nemaju nameru da se bore za islamističku državu već se zalažu za poštovanje islamskih tradicija i moralnih standarda. No, ekstremističke grupe ipak postoje na severnu Kavkaza. Militantni džamat je 2002. godine formiran u Ingušetiji, a juna 2004. u oružanom napadu njegovih pripadnika na glavni grad Nazran nastradalo je ili povredjeno preko sto ljudi. Šamil Basajev je nekoliko nedelja boravio u Kagardino-Balkariji. Nekoliko logora je uspostavljeno u tom regionu u kojima su arapski instruktori obučavali mudžahedine i teroriste, uključujući bombaše-samoubice. Po pravilu, nivo obuke u takvim logorima je nizak, obuka je kratkoročna, a polaznici mogu da napuste logore po volji.

Treba napomenuti da radikalne ideje o zavodjenu šerijatskog zakona i stvaranju islamske države nikada nisu zaživele u Čečeniji. Njen prvi predsednik, Džohar Dudajev, isticao je kao svoj cilj stvaranje sekularne, demokratske države, a islamu se okrenuo tek pošto je čečenska kriza prerasla u vojnu konfrontaciju. Tada je Dudajev odlučio da prihvati džihad kao ideologiju otpora centralnim vlastima u Moskvi. Totalna islamizacija Čečenije, kakvu zagovaraju lokalni sledbenici vahabizma i njihovi arapski mentori, nije se desila i Čečenija je, u neku ruku, više katalizator nego jezgro verskog esktremizma.

Krajem devedesetih godina islamski radikalni elementi pokušali su da prebrode etničke podele i da deluju kao ujedinjena ideološka i politička snaga. Dokaz tih pokušaja je bila zajednička borba Dagestanaca i čečenskih vahabista za uspostavljanje jedinstvene islamske države od Kaspijskog do Crnog mora, kao i učešće pripadnika raznih kavkaskih etničkih grupa u terorističkim aktivnostima vahabista. Mobilizacijom tradicionalističkih islamskih snaga porastao je uticaj sufi šejka na nivo bez presedana, tako da oni sada vrše uticaj i na sekularne političare. Dagestanski premijer Hisri Šihosajdov savetovao se sa šejkom Saidom iz Čirkeje o nekim odlukama vlade. Lokalne muftije i vodeći sledbenici sufizma zajednički su delovali sa sekularnom administracijom u cilju zabrane vahabističkih organizacija. Tako je 1999. usvojen zakon o zabrani ”vahabističkih i drugih ekstremističkih aktivnosti na teritoriji republike Dagestan. Slični zakoni su usvojeni u nekim drugim republikama.

U razdoblju od 1999. do 2000. godine većina vahabističkih džamata je rasformirana, a njihovi sledbenici su se povinovali vlastima i obustavili propovedanje vahabizma. Posle 11 septembra 2001. vlada Ruske federacije je strogo ograničila ili čak zabranila aktivnosti većini medjunarodnih islamskih organizacija koje podržavaju verski ekstremizam.

Pa ipak, tri godine kasnije pokazalo se da su islamski ekstremisti ne samo opstali nego i održali svoj zavidan politički i verski uticaj. Za to postoji nekoliko objašnjenja. Kao prvo, populacija je još uvek nezadovoljna niskim životnim standardom i nesposobnošću vlasti da poboljšaju društveno-ekonomsku situaciju i zaustave galopirajuću inflaciju. Takvo nezadovoljstvo -- pokazalo se i ranije -- naginje transformaciji u verski bunt. Kao drugo, islamski ekstremisti su uspeli da očuvaju svoje organizacione strukture i, kao treće, islamski radikalizam se potpiruje čečenskim konfliktom. Povećanje verskog radikalizma podupiru i negativne reakcije muslimana na severu Kavkaza na situaciju u Afganistanu, Iraku i na Bliskom istoku, kao i pokušaji SAD i nekih evropskih zemalja da, uz učestalu podršku Moskve, vrše pritisak na muslimanski svet. Ti dogadjaji se na severu Kavkaza tumače kao ”sukob Zapada i islamske civlizacije.“

Medjutim, stavovi muslimana u centralnoj Rusiji, oblasti Volge i Sibiru izgleda da su više pragmatični, mada i tu ima izuzetaka. U okviru ankete sprovedene početkom 2002. medju moskovskim muslimanima, postavljeno je i pitanje ”ko najbolje predstavlja imidž istinskog muslimana?“ Na osnovu odgovora ispitanika, Osama bin Laden se našao na trećem mestu. A nešto kasnije, u martu 2003., mufija Talgat Tatdžudin, poznat po svojoj ekstravaganciji, izazvao je neprijatnost Kremlju proglasivši džihad protiv SAD.

Period od 2002. do 2004. obeležen je porastom terorističkih aktivnosti. Od maja do septembra 2004. izvršen je nevidjen broj teroristističkih napada: ubijen je čečenski predsednik Ahmat-hadži Kadirov, oborena su dva aviona, a u blizini moskovske podzemne železnice eksplodirala je bomba. Prvog septembra teroristi su u školi u Beslanu, u Severnoj Osetiji, zarobili preko hiljadu osoba, mahom dece. Odgovornost za taj napad, u kojem je nastradalo nekoliko stotina ljudi, preuzeo je Šamil Basajev, vodja najagresivnije islamističke grupe Rijadus Salihin.

Sve veća ”feminizacija“ džihada takodje je obeležila taj period: žene su učestvovale u nekoliko terorističkih napada na jugu Rusije i u Moskvi. Poznato je da su instruktori medjunarodnih islamskih organizacija učestvovali u obuci ženskih bombaša-samoubica, članica bataljona ”Crnih udovica“ koji je formirao Šamil Basajev.

Nerešeni problem Čečenije i dalje je glavni uzrok terorizma u Rusiji, dok vahabisti, koji su postali aktivniji na severu Kavkaza, sebe sve više doživljavaju kao učesnike globalnog džihada. Oni više vole da se definišu kao učesnici velikog sučeljavanja muslimanskog sveta i Zapada, nego kao separatisti koji se samo protive Moskvi, jer se nadaju da će na taj način pridobiti veću podršku istomišljenika u inostranstvu.

Pokazalo se u više slučajeva da aktivnost verskih ekstremista nema nikakve veze sa čečenskim ratom: oni deljuju nezavisno i slede sopstvenu logiku. Šta više, njihovo delovanje verovatno neće biti završeno ni pošto se postigne u nedogled odlagano rešenje čečenskog konflikta.

Aktivnosti vahabista i povećanje terorizma negativno se odražavaju na krhke medjuetničke odnose u Ruskoj federaciji. U Dagestanu gde su ti odnosi dugi niz godina bili relativno stabilni, raste trvenje izmedju Avara, najveće etničke grupe sa brojnim sledbenicima radikalnog islamizma, i Dargina koji su su druga po veličini etnička grupa.

Posle beslanske tragedije odnosi izmedju Oseta, kojih je bilo najviše medju taocima, i Inguša (pola terorističke grupe činili su Inguši), postali su krajnje zategnuti. Takvih tenzija je bilo i ranije: u sukobu te dve etničke grupe 1992. poginulo je više stotina ljudi. Ukoliko izbije nov sukob uprkos preventivnim merama, koje su preduzele lokalne vlasti na severu Kavkaza i centralna vlada, čitav region bi mogao da bude zahvaćen velikim medjuetničkim gradjanskim ratom sa neizvesnim posledicama. Nema sumnje da bi takav scenarijo podstakao islamski ekstremizam i mešanje ekstremista iz inostranstva.

Čak i bez tako apokaliptičnog scenarija, situacija na severu Kavkaza verovatno će ostati komplikovana na duge staze. Stoga umereni stavovi muslimanskih Tatara i stabilnost medjuverskih i medjuetničkih odnosa u oblasti Volge zavredjuju još veću pažnju.

U medjuvremenu, muslimani u Rusiji se osećaju sve neprijatnije jer negativan stav šireg ruskog društva prema islamu raste. Potreba za dijalogom izmedju islama i hrišćanstva sve je hitnija, a vodjenje takvog dijaloga iziskuje više inovativne nego formalne stavove.

Islam jeste važan faktor u političkom životu Rusije što nudi dovoljno razloga za brigu. Verski ekstremisti se pozivaju na islam; unutrašnji sukobi se ne rešavaju; stranci se i dalje mešaju preko granice; a vladajuće strukture nisu u stanju, ili pak neće, da shvate uticaj islama na unutrašnje poslove Rusije. Svi ti faktori stvaraju na jugu Ruske federacije nestabilnost koja bi vremenom mogla negativno da se odrazi na čitavu zemlju.

Aleksej Malašenko, stručnjak za orijentalistiku i etničke odnose, saradnik je moskovskog Karnegi centra (Carnegie) i profesor na Državnom institutu za inostrane odnose u Moskvi.

(Tekst je preuzet iz New European Review)

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM