Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

DEBATE

Povodom smrti pape Jovana Pavla II

   

 

Timoti Garton Eš

Najveći svetski vođa ostavio nam je u amanet izazove moralne globalizacije

Svet je proživeo tu smrt. Bila j e to globlalna kalvarija. N a trgu Sv. Petra okupili su se l judi iz svih krajeva sveta i gledali u dva obasjana prozora papine sobe. Hrišćani, Jevreji i Muslimani sa svih pet kontinenta pridružili su im se preko televizije. Marčelo iz Rio de Ženeira poslao je ovakav mejl CNN-u: „Pratimo agoniju najvećeg čoveka današnjice.“ Mejl Muhameda iz Birmingema BBC-u je glasio ovako: „On će nedostajati i katolicima i onima koji nisu katolici.“

Šta nam ovo govori? Govori nam da je papa Jovan Pavle II bio najveći svetski vođa. Mi pričamo o Bušu, Bleru ili Hu Jintau kao o „svetskim vođama“, ali oni su prosto samo nacionalne vođe sa koje imaju svetski uticaj. Ovo važi čak i za Nelsona Mendelu koji je možda najbliži takmac za ono što je Marčelo opisao kao „najvećeg čoveka današnjice“.

Papa Jovan Pavle II je na jedinstven način objedinio tri stvari. Bio je na čelu najveće nadnacionalne organizacije koja okuplja različite ljude. (UN je organizacija država; Islamski svet nije organizacija.) Nepokolebljivo je verovao da je njegova poruka univerzalna i da se odnosi na svakog čoveka, ženu ili dete – bili oni katolici ili ne. I iskoristio je mogućnost koju pruža tehnologija televizije i aviotransporta da tu poruku lično prenese do skoro svake zemlje na svetu. Ukratko, učinio je svet svojom parohijom. Niko nikad ranije nije učinio ovako nešto. Niko nije ni mogao.

Kao agnostik i liberal ne osećam se pozvanim da sudim šta je papa značio katoličkoj crkvi. Ali mislim da mogu reći šta je značio svetu. To je vrlo jednostavno – Papa Jovan Pavle II je bio najveća politička pojava poslednje četvrtine veka. A reč „pojava“ ne koristim samo u jednom značenju. Mladi Karol Vajtola je imao dosta talenta za pozorišnog glumca, pa čak i dok je Poljska bila okupirana od strane nacista, njemu je pojavljivanje na daskama koje život znače bila druga velika strast. Pre nego što je oboleo od Parkinsonove bolesti, papa je imao lep glas. Glumac Džon Gilgud je opisao celokupnu njegovu „pojavu“ kao savršenu. Imao je taj poseban dar da kad govori, čak i masi od milion ljudi, apsolutno svako oseti kao da je govori njemu lično. Pričao je slikama podjednako dobro kao i rečima (pogledajte samo njegovu sliku sa sombrerom dok drži meksičku devojčicu), a toplota njegove ličnosti prenosila se i preko televizije.

Reči „politička pojava“ koristimo i da bi označili osobu koja uspeva da pokrene stvari u svetu (ili kako bi Amerikanci rekli, bio je „izvanredni globalni igrač“). Brižljivo sam pratio uticaj Pavla Jovana II na Sovjetski blok, od njegovog izbora 1978. pa sve do pada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Ne može se nepobitno dokazati da je upravo on bio uzrok kraja komunizma; međutim, uticajne ličnosti sa svih strana slažu se da jeste mnogo uticao – to kaže ne samo Leh Valensa (vođa sindikata Solidarnost), već i njegov suparnik general Vojček Jaruzelski, ne samo bivši američki predsednik Džordž Buš Senior već i bivši predsednik SSSR-a, Mihail Gorbačov. Ja bih to posmatrao iz istorijske perspektive: da papa nije bio iz Poljske ne bi bilo ni revolucije 1980. godine pod vođstvom sindikata Solidarnost; bez Solidarnosti ne bi bilo ni one dramatične promene u ruskoj politici za vreme Gorbačova prema Zapadnoj Evropi; bez te promene ne bi bilo ni baršunaste revolucije 1989. godine.

Vizija Karola Vojtile uključivala je i ponovno ujedinjenje Evrope. Dok god je imao daha da priča, o istočnoj i zapadnoj Evropi govorio je kao o plućnim krilima evropskog kontinenta. Doživeo je da vidi kako se njegova vizija obistinila dana kada se osam država iz centralne i istočne Evrope, uključujući tu i njegovu voljenu Poljsku, prošlog maja priključilo Evropskoj uniji.

Ali njegova ostavština se možda ne odnosi toliko na Prvi svet (demokratskog liberalizma), koji je uvećao i u kom je prebivao; niti na Drugi svet (svet komunizma) koji je razorio; već najviše na ono što obično nazivamo Trećim svetom. Jovan Pavle II je bio dosledni glasogovornik onog dela ljudske rase koji živi sa manje od 2$ dnevno. To je takođe i deo sveta u kome se trenutno nalazi većina katolika. Neumorno je zagovarao pravo svakog čoveka na minimum ljudskog dostojanstva. „Govorim,“ rekao je, „u ime onih bez glasa.“ Nije samo u komunističkoj Istočnoj Evropi zagovarao slobodu. Listajući stare isečke iz novina, prvi na koji sam naleteo nosio je naslov „Papa diskutuje sa Stresnerom o slobodi“. U članku se opisuje kako je očitao žestoku lekciju vojnom diktatoru iz Paragvaja o značaju ljudskih prava i slobode govora.

Prihvaćena tvrdnja da je papa bio „društveni konzervativac“ je jedno veliko uprošćavanje. On je neprestano ubeđivao diktatore iz Trećeg sveta i zapadne kapitaliste da je socijalna pravda neophodna. Jednom, u manjoj grupi Poljaka, čuo sam ga da kaže kako razuzdani kapitalizam sažaljeva podjednako koliko i komunizam. Bio je posvećeno dosledan u svojim naporima da postigne mir - od kritikovanja Britanije prilikom posete 1982. zbog rata koji je nametnula Foklandima do suprotstavljanja ratu u Iraku. U Japanu je jednom uzviknuo: „Nikad više Hirošima! Nikad više Aušvic!“

Međutim, jedan od njegovih stavova prouzrokovao je veliku štetu zemljama u razvoju. Pridržavanje kao i ojačavanje zabrane pape Pavla VI da se koriste veštačka sredstva za kontracepciju prouzrokovalo je da se mnogo neplanirane dece rodi u siromaštvu i da poraste broj zaraženih HIV-om. Kada mu je jedan prijatelj stavio zamerku na ovo on je odgovorio: „Ne mogu da promenim ono što sam propovedao ceo život.“ Nadajmo se da će njegov naslednik to uspeti.

Neki kažu da je papa bio izgubljen u svetu posle 11. septembra. Naprotiv, niko nije učinio više od njega da se spreči „sudar civilizacija“. Uspeo je da dopre do Jevreja i muslimana, do hrišćana koji nisu katolici, na način na koji niko pre njega to uspeo nije. I poruka je primljena – setite se samo poruke Muhameda iz Birmingema.

Pesnik Filip Larkin je napisao: „Samo ljubav će ostati posle nas“. Papa Jovan Pavle II će ostati u sećanju miliona ljudi koji su ga voleli. Ostavština najvećeg svetskog vođe je izazov čak i za one koji ga nisu voleli - uključujući tu mnoge zapadne sekularne liberale, protestante i liberalne katolike.

Na početku trećeg milenijuma mi se suočavamo sa ekonomskom globalizacijom. Imamo globalizaciju informacija koju možemo videti kroz internet i CNN. Potreban nam je i odgovarajući broj međunarodnih institucija i zakona. Ali sve to zauzvrat zahteva nešto što se zove moralna globalizacija. Slagali se ili ne sa inspirišućim ubeđenjima Jovana Pavla II, moramo priznati da je, svojim životom i kroz univerzalnu ljubav, upravo on napravio najupečatljiviji pokušaj koji je do sada ikad učinjen od strane čoveka, da dokuči i formuliše šta bi to moralna globalizacija morala da znači. Posle njegove propovedi u Aušvicu 1979. jedna časna sestra, klečeći pred njim, prošaputala je: „Ja sam poljska časna sestra. Ali sam takođe ruska Jevrejka“. Danas, 2005. godine, mi moramo reći: „Ja sam sa uspešnog Zapada. Ali sam takođe i žena iz Darfura“. I da se onda ponašamo u skladu sa tim.

Sada to moramo raditi sami.

(Objavljeno u Guardian, 4. 04. 2005.)

Prevod: Gordan Velev

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM