Dragan Milosavljević
Kriva ogledala Teofila Pančića
Kolumnista “Vremena”, Teofil Pančić, ni u najnovijem tekstu o abdikaciji serije o ružnim, dekadentnim i moralno prljavim Srbima, nazvanim “Mile”, koji prenosi “Nova srpska politička misao” nije izneverio sebe ni mizantropski šovinizam koji gaji prema običnom Srbinu (SRBINU VULGARISU). Smestio ga je, po već vidjenoj formuli, u okvir krivih ogledala, a onda, sa vetrom u kosi, krenuo da se izruguje slikama nakaza sa kojima sladostrasno opšti u svojim podrugljivim opservacijama. Te spodobe u svetu, prema nepodeljenoj oceni propagande koju hrani i naš kritičar, dalje slove za gomilu kriminogenih, retardiranih, probrano najgorih Balkanaca.
Polazim od sasvim realne pretpostavke, imajući u vidu i Teofilov opus u “Vremenu” i javna nastupanja na televiziji, da u carstvu deformiteta koji je predvidjen za cirkuske zabave, a ne za kritičko promišljanje sudbinske ugroženosti ovog naroda, Pančić nije spreman da se suoči ni sa stvarnošcu koju nam proizvode potrebe njegovih mentora niti sa istinskim sobom u njoj. Svoju personu vidi, kao firmiranog, dalekovidog kritičkog intelektualca. Neprikosnovenog makar na podijumu “Vremena”, ako ne i cele epohe.
U svakom slučaju, on je nezamenljiv u timu Biserko, Borka, Nataša, u kome se, kada dobiju šansu, dokazuju “žene u crnom “, razni forumi, formirani od ocvalih Titovih ministara i partijskih gaulajtera. Tu su i njihovi potomci, eksperti za ljudska prava i rasprodaju narodne imovine.
Medjutim, okliznuo se na koru od banane koju je, po starom običaju, javnosti hteo da poturi kao “mesijanstvo” onog dela ovdašnje novinraske “elite” soroševskog pedigrea, koja je, zamislite, veselim podvriskivanjem propratila pad prvih bombi na Beograd. Srećom, neko od prisebnijih u redakciji brzo je pozatvarao prozore ove ispostave svetskog ministarstva za “ istinu” da centar Beograda ne bi zahvatila epidemija oduševljenja. Zaboga, konačno smo na pragu demokratskog prosvetljenja, makar “tomahavcima”.
Usudjujem se da kažem da je osnovni problem gospodina Teofila to što je on, boraveći toliko dugo u svetu iskrivljenih ogledala, zaista poverovao da je Mile taj tupavi neprilagodljivi lik koji bi trebalo da predstavlja bar osamdeset odsto, šta biračke, šta apstinentske Srbije. Koju ni Džo Bagerista ne bi mogao da ugura u Evropu. Čovek koji već dugo živi od toga da se ruga nesreći nacije, ispraznosti njene svesno od “izabranih” okljastrene kulture, izopštene iz sveta deceniju i po, zaboravio je jednu vrlo jednostavnu stvar.
Većina je, svojevremeno, gledajući Čaplina brisala suze, ali ne one radosnice. Tako je ispalo i sa Miletom. Jedan vrsni glumac pretvorio je paklenu ideju evropskih mentora u obelodanjenje njihovog rasizma prema Balkanu. Oni koji su inspirisali, nadgledali, ovu seriju nehumane burleske, kao i kritičarska klika, odjednom su ostali goli. Ipak je “tesko biti fin”. Ispilili se jadni, zli.
Tako je u šumi iskrivljenih ogledala, ponet ne samo glumačkim vec i ljudskim poštenjem, glavni lik Mile, planiran za čelo parade balkanskih “pigmeja”, iz epizode u epizodu bio bliže onom jedinom neplanirano ispravnom ogledalu u kome su odjednom svi akteri ugledali svoj istinski lik i dušu i onaj pribor koji većina muških ne voli da gleda kada izadje iz hladne vode.
Da ne ulazim u to da li ove i duhovno obnažene persone, a po gabaritu i mišljenju bliske, predstavljaju samo ostatke dekora za našeg vremešnog Petra Pana i ovdašnji tragični diznilend u kome je, prema već oprobanom iskustvu, najlagodnije jahati na gvozdenoj metli. Poput onih što još sanjaju 6. oktobar i ideološko pokrštavanje “sabljom.”
Mnogo je važnije da su mentori, nateravši Mileta da “preigra”, bez namere stvorili ovdašnjeg Til Ojlenšpigela i obelodanili neplanirano pravi smisao i namere i propagandnu poruku svoje sage o srpskom Tarzanu koji se opire tranziciji i o majmunima koji ga slede u stopu. Sve to u okviru problematike koje se dotiče Teofil samo je jedan od činova velike tekuće predstave .
Daleko smo od poslednjeg čina. Kao i izručenja poslednjeh učesnika “zajednickog zločinskog poduhvata”. Sto reče u onom vicu, prvo su odveli Jevreje i cigane, a onda su došli po mene.
Recimo, mogao bi kolumnista da u svoju zbirku krivih ogledala uvede umesto “ bleskastog Mileta “ koji se “opire tranziciji “ njene inspiratore, projektante, tvorce, krdo tajkuna , poslanika, ministara , šefova političkih partija, reformatora vojske, koji govore maternji engleski , školstva, novih seksualnih navika. Bilo bi to nešto mnogo bolje nego sa lutkama na Pinku . Nešto kao masovni spektakl.
Za tu priliku, da bi svi akteri srpske drame bili na okupu, gospodin Pančić, sklon gorkom , neretko zajedjivom humoru, mogao bi da u cirkusu sa krivim ogledalima prikaže pored vuka u zečijoj koži omiljenog Velju , uvek nasmejanog Koštunicu, Tadića u kostimu betmena, a da se ovom uvaženom skupu makar privremeno pridruže Legija, Bagzi, svi nosioci kovčega, pa estradni klan nadolazećeg ovdašnjeg Belruskonija.
U gledalištu sedeo bi Mile. On bi crveneo kao i svi mi kojima on nije bio smešan, a koji u l9.30 palimo televizore. U tim ekranima, ogledalima tranzicione “demokratije” u kojima caruje hrkanje poslanika u skupštinskoj kljupi, kopanje nosa, ždranje za džabe, Miletu se baca kao oglodana koska, obećanje na reč, da izabranici neće više preprodavati svoj mandat. U tim skečevima jasnije od Miletovih kalambura svakodnevno prepoznajemo svu bedu podaništva i laži na koju je pristala srpska politička i intelektualna elita.Ona koja je smislila Mileta kao svoju dvorsku ludu. Ona koja montipajtonovski shvata svoju ulogu. Živi u svojoj zemlji dembeliji bez stvarnog pokajanja i namera za transformacijom. Onakvog koju je autorima podmetnuo Mile, pretvarajuci karikaturu SRBINA VULGARiSA u istinsku opipljivu stvarnost. I ti ljudi drsko lažu nas kolektivnog Mileta, trgujući svime šta im padne pod ruku, od teritorija do fabrika, od istorije do države, tvrde da nas vode u tu Evropu od koje junak serije zazire.
Pretpostavljam da valpurgijsko divljanje politi č kih, kriminogenih i intelektualnih nakaza na koje smo osudjeni u “tranzicionom toplom zecu “ umesto izrugivanja naporu nekoliko miliona Mileta da prežive, zaslužuju , ako ništa drugo, ono podsmeh onim žabama koje se već potkivaju za obećani put u Evropu. E moj Mile, ima karata, ali samo za voz na lajkovačkoj pruzi. Ostalo, za mrski Zapad i off shore otažbine - rasprodato. Pitaj Teofila.
|