Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Mile, tranzicija, manipulacija

   

Dragan Milosavljević

Kriva ogledala Teofila Pančića

 

Kolumnista “Vremena”, Teofil Pančić, ni u najnovijem tekstu o abdikaciji serije o ružnim, dekadentnim   i moralno   prljavim Srbima, nazvanim   “Mile”, koji prenosi “Nova srpska politička misao” nije izneverio sebe ni   mizantropski šovinizam koji   gaji    prema   običnom Srbinu (SRBINU   VULGARISU). Smestio ga je, po već vidjenoj formuli, u okvir   krivih ogledala, a onda,   sa vetrom u kosi,   krenuo da se izruguje slikama nakaza sa kojima sladostrasno opšti u svojim   podrugljivim opservacijama. Te spodobe u svetu, prema nepodeljenoj oceni propagande koju hrani i naš kritičar, dalje slove za   gomilu kriminogenih, retardiranih, probrano najgorih Balkanaca.

Polazim od sasvim realne pretpostavke, imajući u vidu i Teofilov opus u “Vremenu” i javna nastupanja na televiziji, da u   carstvu   deformiteta koji je predvidjen za cirkuske zabave, a ne za kritičko promišljanje   sudbinske ugroženosti ovog naroda, Pančić nije spreman da se suoči   ni sa   stvarnošcu koju nam proizvode potrebe njegovih mentora niti sa istinskim   sobom   u njoj. Svoju   personu   vidi,   kao firmiranog, dalekovidog kritičkog intelektualca. Neprikosnovenog makar na podijumu “Vremena”, ako ne i cele epohe.

  U svakom slučaju, on je nezamenljiv   u timu   Biserko, Borka, Nataša, u kome se, kada dobiju šansu, dokazuju   “žene u crnom “, razni forumi, formirani od ocvalih Titovih ministara i partijskih gaulajtera. Tu su i   njihovi potomci, eksperti za ljudska prava i rasprodaju narodne imovine.   

Medjutim, okliznuo se na koru od banane koju je, po starom običaju, javnosti hteo da poturi kao “mesijanstvo” onog dela ovdašnje novinraske “elite” soroševskog pedigrea, koja   je,   zamislite,   veselim podvriskivanjem propratila pad prvih bombi na   Beograd. Srećom, neko od prisebnijih   u redakciji brzo je pozatvarao prozore ove ispostave svetskog ministarstva   za “ istinu” da centar Beograda ne bi zahvatila epidemija oduševljenja. Zaboga, konačno smo na pragu demokratskog prosvetljenja, makar “tomahavcima”.

Usudjujem se da kažem da je osnovni problem gospodina Teofila   to što je on,   boraveći toliko dugo u svetu   iskrivljenih ogledala, zaista poverovao da je Mile taj tupavi neprilagodljivi lik koji bi trebalo da predstavlja bar osamdeset odsto, šta biračke, šta apstinentske Srbije. Koju ni Džo Bagerista ne bi mogao da ugura u Evropu. Čovek koji već dugo živi od toga da se ruga nesreći nacije, ispraznosti njene svesno od “izabranih” okljastrene   kulture, izopštene   iz sveta deceniju i   po, zaboravio je jednu vrlo jednostavnu stvar.

  Većina je, svojevremeno, gledajući Čaplina brisala suze, ali ne one   radosnice. Tako je ispalo   i   sa Miletom. Jedan vrsni glumac pretvorio je paklenu ideju evropskih mentora u obelodanjenje njihovog rasizma prema Balkanu. Oni koji su inspirisali,   nadgledali, ovu seriju nehumane burleske,   kao i kritičarska klika, odjednom su ostali goli. Ipak je “tesko biti fin”. Ispilili se jadni,   zli.

Tako je u šumi iskrivljenih ogledala,    ponet ne samo glumačkim vec i ljudskim poštenjem,   glavni lik Mile, planiran za čelo parade balkanskih “pigmeja”,   iz epizode u epizodu bio bliže   onom jedinom   neplanirano ispravnom ogledalu   u kome su odjednom svi akteri   ugledali svoj istinski lik i   dušu   i onaj pribor koji većina   muških ne voli da gleda kada izadje iz hladne vode.

Da ne ulazim u to da   li ove i   duhovno obnažene   persone, a   po gabaritu   i mišljenju bliske,   predstavljaju samo ostatke   dekora   za   našeg vremešnog Petra Pana   i ovdašnji tragični diznilend u kome je, prema već oprobanom   iskustvu, najlagodnije jahati   na gvozdenoj metli. Poput onih što još sanjaju 6. oktobar i ideološko pokrštavanje “sabljom.”

Mnogo je važnije da su mentori, nateravši Mileta da   “preigra”,   bez namere stvorili ovdašnjeg Til Ojlenšpigela   i   obelodanili    neplanirano pravi smisao i   namere i propagandnu poruku   svoje sage o srpskom Tarzanu koji se opire tranziciji i o   majmunima koji ga slede u stopu. Sve to u okviru problematike koje se dotiče   Teofil   samo je jedan od činova velike   tekuće predstave .

Daleko smo od poslednjeg čina. Kao i   izručenja poslednjeh učesnika “zajednickog zločinskog poduhvata”. Sto reče u onom vicu, prvo su odveli Jevreje i cigane, a onda su došli po mene.

Recimo, mogao bi kolumnista da u svoju   zbirku krivih ogledala    uvede   umesto “ bleskastog Mileta “ koji se “opire tranziciji “ njene inspiratore, projektante, tvorce,   krdo tajkuna , poslanika, ministara , šefova političkih partija,   reformatora vojske, koji govore maternji engleski ,   školstva, novih   seksualnih navika. Bilo bi to nešto mnogo bolje nego sa lutkama na Pinku . Nešto kao masovni spektakl.

Za tu priliku, da bi svi akteri srpske drame bili na okupu, gospodin Pančić, sklon gorkom , neretko zajedjivom humoru, mogao bi da u cirkusu sa krivim ogledalima   prikaže pored vuka u zečijoj   koži omiljenog Velju , uvek nasmejanog Koštunicu,   Tadića u kostimu betmena,   a da se ovom uvaženom skupu makar privremeno pridruže Legija, Bagzi, svi nosioci kovčega, pa   estradni   klan   nadolazećeg ovdašnjeg Belruskonija.

U gledalištu sedeo bi Mile. On bi crveneo kao i svi mi kojima on   nije bio smešan, a   koji u   l9.30 palimo televizore. U tim ekranima, ogledalima   tranzicione “demokratije” u kojima caruje   hrkanje poslanika u skupštinskoj kljupi, kopanje nosa,   ždranje za džabe, Miletu se baca kao oglodana koska, obećanje na reč, da izabranici   neće više preprodavati svoj mandat.   U tim skečevima jasnije   od Miletovih kalambura svakodnevno prepoznajemo svu bedu   podaništva i   laži na koju je pristala srpska   politička i   intelektualna elita.Ona koja je smislila Mileta kao svoju dvorsku ludu. Ona   koja montipajtonovski   shvata   svoju ulogu.   Živi   u svojoj zemlji dembeliji   bez stvarnog pokajanja i   namera   za transformacijom. Onakvog   koju je autorima podmetnuo   Mile, pretvarajuci karikaturu SRBINA VULGARiSA   u   istinsku opipljivu   stvarnost. I ti ljudi drsko lažu nas kolektivnog Mileta, trgujući svime šta im padne pod ruku, od teritorija do fabrika, od istorije do države, tvrde da nas vode u tu Evropu od koje junak serije zazire.

Pretpostavljam da valpurgijsko divljanje politi č kih, kriminogenih i intelektualnih nakaza na koje smo osudjeni u “tranzicionom toplom   zecu “ umesto izrugivanja naporu nekoliko miliona Mileta da prežive,   zaslužuju , ako ništa drugo, ono podsmeh   onim žabama koje se već potkivaju za obećani put u Evropu. E moj Mile, ima karata, ali   samo za voz na lajkovačkoj pruzi. Ostalo, za mrski Zapad   i off shore otažbine -   rasprodato. Pitaj Teofila.

                                                                                                                                                           

    

 



 

 

 

 

 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM