Nenad Kecmanović

BiH je tamnica naroda

(Intervju uradio Slobodan Durmanović)

Predratni profesor i dekan Fakulteta političkih nauka i rektor Univerziteta u Sarajevu dr Nenad Kecmanović danas je redovni profesor i šef departmana za politikologiju Fakulteta političkih nauka u Beogradu i gostujući profesor na filozofskim fakultetima u Banjaluci i u Istočnom Sarajevu. Kecmanović važi za jednog od najboljih poznavalaca i najpouzdanijih analitičara savremenih političkih fenomena, odnosa i procesa u Bosni i Hercegovini. Prvi mit koji Kecmanović dovodi u pitanje jeste stav da je trenutno ugrožen opstanak Republike Srpske, a da BiH ima osiguranu budućnost: " Ne raspada se 'srpski entitet', nego 'multinacionalna država'. Nema blokada u funkcionisanju entitetske vlasti u Banjaluci, nego u funkcionisanju zajedničke vlasti u Sarajevu. Nije sistem odlučivanja komplikovan, neefikasan i skup na nivou Srpske, nego na nivou većeg entiteta, odnosno, u krajnjoj liniji, opet na nivou države BiH. Zato i mjere koje OHR preduzima u vezi sa vojskom, policijom i ustavom predstavljaju pojas za spasavanje države BiH, koja u svakom pogledu neprestano tone i grca, a ne entiteta RS, koji, istina, ekonomski slabo pliva, ali se politički vrlo stabilno održava na vodi i bez međunarodne podrške. Problem je, dakle, kako bosansku državu izvući na površinu i dati joj vještačko disanje da bi uopšte preživjela, a nevolja međunarodne zajednice jeste u tome što se vrti u krugu provjereno loših rješenja."

Šta izdvajate kao ključne greške stranog faktora u BiH?

Moglo bi se govoriti o čak tri-četiri rješenja koja su in vivo bolno testirana na milionima građana BiH, od kojih mnogi nisu preživjeli te eksperimente, a svi ostali trpe trajne posljedice. Međutim, za vinovnike ili bar saučesnike tog tragičnog poigravanja sa sudbinama naroda, poput Genšera, Cimermana i sličnih nema mjesta u Hagu, bez obzira na evidentnu komandnu ili indirektnu odgovornost. Prije svega, riječ je o građanskom referendumu početkom devedesetih godina, koji su po međunarodnoj instrukciji izveli muslimani, protiv volje Srba, a poslije će se pokazati - i Hrvata. Nema dileme da je to bio politički uzrok rata i to su naknadno priznali i svi glavni međunarodni akteri u obliku okolišnih formulacija: "Bilo je to preuranjeno priznanje države", "Trebalo je prethodno riješiti odnose između tri konstitutivna naroda" i tome slično. Zatim je došao dejtonski model uređenja, koji je bio pokušaj da se ta greška ispravi uvođenjem entitetsko-kantonalnog federalizma, odnosno, konsocijativne demokratije. To je, istina, obezbijedilo ravnopravnost, ali već tada nije predstavljalo stabilno i funkcionalno rješenje, jer poslije tolikih žrtava i stradanja nijedna strana nije bila spremna na kompromis o zajedničkoj državi iz više dijelova, ponajviše zato što su Muslimani i Hrvati ugurani u jedan entitet. Kao odgovor na vlastitu nefunkcionalnu kreaturu, Vašington i Brisel su zaveli puzeći protektorat. Da bi mogao da zaustavi sve snažnije spontane dezintegrativne tendencije, OHR je dobijao sve šira ovlašćenja, sve do toga da smjenjuje demokratski izabrane domaće funkcionere i ukida međunarodno utvrđene principe i zakone. Visoki predstavnik se na kraju pretvorio u pravog pravcatog diktatora, jer je bukvalno o svemu odlučivao, a ni za šta nije odgovarao.

Kakve su posledice takvog načina upravljanja?

Razvijanje domaće demokratije pomoću inostrane diktature nije urodilo plodom, niti je nudilo izlaznu strategiju iz BiH, nego samo beskonačno međunarodno angažovanje uz visoka neprofitna ulaganja. Zalutali u "bosanski ćorsokak", bez   ideje šta bi se još moglo pokušati da se spase vještačka tvorevina, SAD i EU ponavljaju poteze u pat-poziciji. Centralizacija i unitarizacija BiH, koje sada nameću, već su negativno testirane još 1992. godine. Posljednje rješenje je u osnovi isto što i prvo, jer tri državotvorna naroda ponovo gura u Prokrustovu postelju centralizovane i unitarne BiH. Naprosto, Srbi i Hrvati neće zajedno, a Bošnjaci neće ravnopravno i svi teže da se samoorganizuju unutar zaokruženih teritorijalno-etničkih entitetsko-kantonalnih cjelina. U demokratskoj konstelaciji koja podrazumijeva grupna prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja gotovo da je nemoguće integrisati BiH kao državu.   

Koliko je utemeljena suprotna teza - da je BiH nemoguće podeliti, jer njena teritorija zbog etničke izmešanosti podseća na "leopardovu kožu"?

"Bosanski leopard" nikada nije bio tako šaren kao što bi to sada htjeli da predstave bošnjački unitaristi. Ta metafora je uoči rata konstruisana da bi vizuelno sugerisala da je BiH nedjeljiva multietnička mješavina, te da zato mora ostati "jedinstvena i cjelovita". Međutim, to nije bila realna slika predratne BiH. Intenzivna etnička izmiješanost bila je karakteristična za svega nekoliko najvećih urbanih centara. Sve ostalo, odnosno, najveći dio prostora bivše centralne jugoslovenske republike, bio je teritorijalno-etnički izdiferenciran. Postojala su srpska sela, muslimanska sela, hrvatska sela, pa na toj osnovi zaokružene i čitave regije. Zapadna Hercegovina i Posavina, Cazinska Krajina i srednja Bosna, Semberija, istočna Hercegovina i   Bosanska Krajina, nisu bili samo geografski pojmovi. Kada bi se i u ona vremena "bratstva i jedinstva" pomenula, recimo, zapadna Hercegovina ili "zelena Krajina", to je značilo i područje u kojem dominiraju Hrvati, odnosno muslimani. Da nije bilo tako, SDA, SDS i HDZ ne bi mogli još prije rata da pregovaraju o raznim varijantama podjele. Na osnovu tih zatečenih, odnosno, istorijskih teritorijalno-etničkih regija, nastali su i Kutiljerov plan uoči rata i svi drugi međunarodni mirovni pokušaji početkom rata. Svi su se, bez izuzetka, zasnivali na nekom obliku   teritorijalno-etničke podjele. Konačno, to sam svojom rukom unio u   programski dokument Stranke reformista uoči rata i u Platformu Predsjedništva BiH početkom rata.

Da li su današnji urbani centri u BiH zadržali predratne karakteristike?

Građanski rat na nacionalnoj osnovi je samo izoštrio i zaokružio sliku o kojoj sam govorio, jer je promijenio etničku strukturu velikih gradova. Sada umjesto nacionalnog šarenila imamo tri jednobojna polja. Čak je i Sarajevo kao prijestonica višenacionalne države postalo muslimanski grad u kojem danas živi svega desetak odsto predratnog broja Srba i u kome je ostao mali broj Hrvata. Mostar je podijeljen na bošnjački i hrvatski dio, a ni u jednom danas praktično više nema Srba. Slično je manje-više i u Tuzli, tako da Banjaluka ili Trebinje nisu u tom pogledu nikakav izuzetak, nego samo potvrđuju   "bosansko pravilo trojno". Razlika je samo u tome što   bošnjački političari uporno traže da se predratni muslimani vrate u Banjaluku i zapadni Mostar, ali ništa nisu učinili da se predratni Srbi, pa i Hrvati, vrate u Sarajevo. Naprotiv, Sarajevo, koje je tokom rata medijski promovisano kao opsjednuta tvrđava multikulturalizma, mir je dočekalo kao najveće etničko čistilište. Nijedan drugi grad u BiH nije nepovratno napustilo oko 130.000 pripadnika jednog naroda. Ta nepobitna činjenica sarajevski "multikulturalizam" svodi na bezočni cinizam.

Kako ocenjujete pokušaje dokazivanja da su RS i bivša Herceg-Bosna nastale kao rezultat agresije susednih država na BiH?

Teško je prihvatiti tezu o agresiji Srbije i Hrvatske na BiH, s obzirom na to da su bosanski, odnosno, hercegovački Srbi i Hrvati, koji su činili natpolovičnu većinu domaćeg stanovništva, i sami ratovali protiv te izvana im nametnute države i u tome tražili pomoć sunarodnika iz susjedstva. Logičnije bi bilo zaključiti da BiH kao država u periodu rata zapravo nije ni postojala. Imala je, istina, međunarodno priznanje, ali ne i unutrašnji legitimitet, a pogotovo ne kontinuitet, kako teritorijalni, tako ni politički. U momentu prijema u UN, SAO i HAO pod vlašću Pala i Gruda pokrivale su glavninu BiH, a muslimanska vlast u Sarajevu je, de facto, kontrolisala svega desetak procenata teritorije. Političkog kontinuiteta takođe nije bilo, jer BiH u obliku suverene države nije postojala još od srednjeg vijeka. Poslije diskontinuiteta od 500 godina, uspomena na državnost potpuno je iščezla iz kolektivne svijesti Srba i Hrvata. Muslimani takvu svijest, sem kao naknadnu konstrukciju, nisu mogli ni imati, jer njihova etnogeneza počinje islamizacijom, odnosno, tek nakon turskog osvajačkog zatiranja srednjovjekovne bosanske države.

Uz konstataciju da je na BiH izvršena agresija, najčešće ide zaključak da su Bošnjaci bili žrtve genocida u poslednjem ratu. Da li zagovornici takve terminologije s razlogom koriste krupne reči?

O srpskom genocidu nad muslimanima se, takođe, ne može ozbiljno govoriti iz više razloga. Prvo, genocid po definiciji podrazumijeva planirano i sistematsko uništavanje jednog naroda, a to bi značilo da su Srbi na preko 70 procenata teritorije BiH, koliko su dugo držali, istrebili ili pokušali da istrebe sve muslimane. Drugo, muslimanski narod jeste najviše stradao, ali ne zato što je sjedio skrštenih ruku, nego zato što je, iako najslabije naoružan, ratovao na tri fronta, sa ciljem da i Srbima i Hrvatima i svojim sunarodnicima u Cazinskoj Krajini nametne zajedničku državu. Treće, iako srpska strana to nikada nije isticala, u sastavu VRS su se tokom rata borile zasebne dobrovoljačke muslimanske formacije, kao na primjer bataljon "Meša Selimović" u Derventi, zatim odgovarajuća jedinica u Bijeljini i slično. Napokon, u posljednje vrijeme se i prema sarajevskim statističkim izvorima broj muslimanskih žrtava rata drastično smanjio - sa 200.000 na 60.000. Ako sve te podatke stavite u odnos prema broju žrtava na drugoj i trećoj strani, koji procentualno nisu mnogo manji, onda je teza o genocidu zaista neodrživa, sem kao sredstvo političkih manipulacija. Treba poći od pozitivne pretpostavke da je Mirsad Tokača, koji je obavio ovu radikalnu reviziju propagandno naduvanih iznosa, pošten čovjek i ozbiljan profesionalac i da je radio za nepristrasnog inostranog naručioca. Međutim, s obzirom na uzdržane reakcije bošnjačkih zvaničnika i lokalnih medija, ne treba isključiti nove manipulacije. Uskoro će morati da se izvrši popis stanovništva, pa je sada interes nacionalne elite u Bošnjaka da nagura na 51 procenat njihovo učešće u populaciji BiH. U tom poduhvatu, ona razlika od 140.000 ljudi dobro će doći. Na Balkanu, inače, nije ništa neobično da se prema političkoj potrebi "živi sahranjuju" i "mrtvi podižu iz grobova".       

Mogu li međunacionalne sukobe u BiH okončati nove političke garniture, koje će odgovarati standardima Amerike i Evropske unije?

Nasuprot Plehanovljevom marksističkom minoriziranju uloge ličnosti u istoriji, odnosno, teze da odlučujuću ulogu imaju klase, mase ili narodi, u savremenoj političkoj nauci, posebno tranzitologiji, važnost je dobila takozvana teorija aktera. Navodno, izuzetni pojedinci, na značajnim   pozicijama u prelomnim vremenima mogu presudno da utiču u kojem će pravcu neko društvo da krene. Pojednostavljena verzija tog pristupa je krivicu za uspon nacionalizma i sukobe na Zapadnom Balkanu vezala za Miloševiće, Tuđmane, Izetbegoviće, Karadžiće, Bobane... Konsekventno tome, i preokret u pravcu obnove razumijevanja, povjerenja i saradnje mogle bi da izvedu neke nove elite. Zato Vašington i Brisel neprestano traže nove reformiste za koje se iznova ispostavlja da su u isto vrijeme i, više ili manje, nacionalisti. Lažna je dilema o tome - da li postoji isključiva odgovornost lidera ili sljedbenika za eksploziju nacionalizma. Lopta mijenja i suviše mnogo ruku da bi se moglo znati kod koga ostaje na kraju ili da bi se pridavao značaj tome ko ju je prvi lansirao. Neinteresatnu loptu niko ne prihvata i neopažena se otkotrlja van terena, malo-pomalo gubi na inerciji i zaustavlja se polako negdje daleko, zaboravljena u travi. Nacionalističke poruke očigledno ne spadaju u tu kategoriju lopti. To su, otprilike, riječi Aline Mungui-Pipidi, vodećeg savremenog stručnjaka za balkanske nacionalizme, koje bi trebalo da ima u vidu OHR kada uzaludno potiskuje ili promoviše političare u BiH.

Ima li suštinskih razlika među njima?

Oni su, naprosto, svi nacionalisti i zato ni poslije deset godina mira nemate ni stranku ni lidera koji može da dobije glasove izvan svog entiteta i kantona, odnosno, van svog nacionalnog korpusa. OHR je pokušao i sa socijaldemokratima, ali su i oni bili ili bošnjački ili srpski ili... Pokušali su sa Alijansom za demokratske promjene, pa opet ista stvar kao i sa trijumviratom SDA-SDS-HDZ. Pokušali su i sa "zavrtanjem ruku", kao što je pretnja Hagom, smjena sa funkcije, ucjena otkrivanjem neke malverzacije, ali ni to ništa nije riješilo. Jer, postoje demokratski izbori na kojima "kooperativni" ne mogu da dobiju glasove baze, koja je takođe nacionalistička koliko i politički lideri. BiH nije moguća kao demokratska država, nego jedino kao neka vrsta jednopartijske ili lične diktature koja kontroliše demokratiju. Ranije je realnu vlast predstavljao CKSK, odnosno, Branko i Hamdija uz dekorativni delegatski i samoupravni sistem. Sada imate realnu vlast međunarodnog protektorata, odnosno, američkog ambasadora i visokog predstavnika, uz dekorativnu demokratiju. Ni sada stranci, baš kao ni onda komunistički prvaci, ne moraju da izlaze na slobodne izbore i biračko tijelo nema demokratsko pravo da ih smijeni. Zato mogu da eksperimentišu koliko god hoće, bez obzira na to što su rezultati njihove politike kontinuirano loši.

Zašto zapadne centre moći iritira bilo kakvo povezivanje položaja Republike Srpske sa statusom Kosova i Metohije?

Situacija na dvije strane Drine toliko je slična, a najavljena rješenja su toliko različita, da to bode oči i vrijeđa zdrav razum. Pošto nemaju argumente, niko iz Vašingtona i Brisela i ne pokušava da nešto objasni. Samo se s vremena na vrijeme oglasi Solana, Berns, Švarc-Šiling ili neko njima sličan i lakonski nas upozori da "te dvije stvari ne treba dovoditi u vezu", što znači da ne treba da razmišljamo na logičan način. Ili, kažu: "Svaki slučaj specifičan, pa i rješenja, moraju da budu različita", što prevedeno na normalan jezik znači da se neće držati nikakvih principa, nego će raditi kako kad im bude ćef. Ili, kažu: "U ovom momentu prioritet nam je Kosovo", a poznato je iz udžbenika politikologije da je monopol na određivanje dnevnog reda jedan od oblika ispoljavanja moći. Ili, kažu: "To je stav međunarodne zajednice", taman kao da su oko statusa Srpske i Kosova konsultovali Kurde, Tibetance,   Eskime i sve ostale narode na svijetu izuzev Srba i od njih dobili saglasnost. Njihov osioni pristup čak ne implicira potrebu da svoje stavove zaodjenu makar i lažnim argumentima, nego nam samo cinično saopštavaju da tako hoće, da su jači i da nemaju obavezu da nam bilo šta tumače i da se bilo kome opravdavaju.

Zbog čega bi se ponašali drugačije, ako ne postoji autoritet koji bi sankcionisao njihovu samovolju?

Obraćanje u nasilničkom maniru nije dobro ni za EU, ni za SAD, ni za međunarodni poredak, jer na drugoj strani izaziva višak poniženja i ogorčenja, koje prije ili kasnije može da eksplodira u masovnim ubilačko-samoubilačkim izlivima mržnje. Islamski terorizam u svijetu treba posmatrati i u tom međunarodno-političkom smislu, a ne samo u vjersko-fundamentalističkom smislu. Možda takve analogije izgledaju nerealno kada je riječ o ovoj generaciji bosanskih Srba, koja je, iscrpljena i zamorena minulim građanskim ratom, potrošila buntovničke energije, ali države se ne   prave za privremenu upotrebu. Stasavaju generacije koje su odrasle u ratu i koje u drugonacionalnim Bosancima i Hercegovcima ne vide bivše komšije, kao recimo moji vršnjaci, nego neprijatelje koji su im ubili oca, silovali sestru, ranili brata, zapalili kuću, a u međunarodnoj zajednici neprijatelja koji im je nametnuo nepravedan mir.

Može li dvoentitetsko uređenje BiH funkcionisati na prostoru Kosova?

Ja nisam za primjenu bosanskog modela na Kosovu, nego za kosovski model u Bosni. Drugim riječima, ja sam za odvajanje i Kosova i Republike Srpske, a ne za to da entitet ostane u sastavu BiH, odnosno, pokrajina u SCG. Ne zato što lično preferiram to rješenje, nego zato što ga smatram gotovo neizbježnim. Ako racionalno gledamo, veće državne zajednice nose mnoge ekonomske i druge prednosti. Bez obzira na stepen njihove nacionalne heterogenosti, u principu se uvijek mogu naći rješenja koja svima odgovaraju. Nisu li bili besmisleni i prethodni YU državni razvodi, uz istovremeno opredjeljenje svih novonastalih državica da se sve ponovo nađu   u EU? Međutim, demokratizacija je pokrenula lavinu fragmentisanih suverenizacija u postkomunističkom svijetu, a međunarodna zajednica nije našla diplomatska sredstva da ih zaustavi. Na Kosovu i u Srpskoj stvari su praktično pripremljene. Imate nacionalne koncentracije sa 90 procenata učešća u ukupnom broju stanovnika, na jasno razgraničenim teritorijama. Imate plebiscitarno raspoloženje naroda za odvajanje. Imate demokratsko pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Treba samo ozvaničiti ono što već jeste.

Prepoznajete li među čelnim ljudima Srbije spremnost da doprinesu takvom raspletu?

Kada je riječ o Kosovu, čini mi se da su političari u Beogradu nemalo emocionalno-psihološki blokirani. Nije ni čudo. Generacije njihovih prethodnika ipak su nalazile kakva-takva rješenja za južnu pokrajinu. Zatim, s tim područjem povezana je nacionalna istorija, pa onda pravoslavna tradicija... Čini mi se da njima ideja o "zamjeni" Republike Srpske za Kosovo jeste racionalno prihvatljiva, ali im nije dovoljno subjektivno bliska. Napokon, svi su oni rođeni ili odrasli u Srbiji čiji je Kosovo dio, dok je RS nešto novonastalo i locirano tamo preko Drine. Neko bi mogao da kaže da su moja ograničenja obrnutog smjera, ali ja sasvim načelno smatram da se proces formiranja nacionalnih država na Balkanu očito mora dovršiti. Raspao se najprije istočni blok po šavovima nacionalnih država. Raspale su se zatim sve tri socijalističke federacije na dvadesetak novih nacionalnih država. Sada taj proces neumoljivo kuca i na vrata višenacionalnih država na zapadnom Balkanu. Uprkos nastojanjima međunarodne zajednice da mašući ulaznicom u EU sačuva bar formalne vanjske granice BiH, SCG i BJRM, vrijeme raspada neumoljivo otkucava. Na Kosovu se pokazalo da se standardi ne mogu rješavati prije statusa, nego obratno. Ne vidim zašto bi u drugim dijelovima Balkana moglo da bude drugačije.

Nasuprot raširenoj tezi da su Srbi i Hrvati glavni protivnici Bosne i Hercegovine, vi zastupate mišljenje da Bošnjaci ruše BiH. Na čemu temeljite tu procenu?

Ako imate projekat do kojeg vam je veoma stalo, a ne možete da ga ostvarite bez dobrovoljne saradnje dva partnera koji nisu zainteresovani, onda je jedini razuman način da pokušate da ih ubijedite, nagovorite, pridobijete. Bošnjaci, koji se u pogledu željene državne integracije BiH i negativnog stava Srba i Hrvata nalaze upravo u takvoj situaciji, čine sasvim suprotno. Za partnere, prije svega za Srbe, ali i Hrvate, neprestano govore da su bezmalo svi odreda genocidni i fašistoidni zločinci i kriminalci i time ih guraju sve dalje od svog projekta. Štaviše, time taj projekat i sa bošnjačkog stanovišta dobija patološki sadomazohistički karakter, jer ko bi normalan pod zajednički krov prizivao svoje dželate, ubice, zlikovce. Gledao bi da se što više izmakne i što više ogradi od njih. Oni, naprosto, neće dobrovoljnu i ravnopravnu integraciju do koje bi se došlo demokratskim dijalogom, uzajamnim ustupcima, kompromisima i konsenzusom. Oni hoće centralizaciju i unitarizaciju, odnosno, svoju nacionalnu dominaciju, koju bi Srbima i Hrvatima silom nametnula međunarodna zajednica.

Koliki je manevarski prostor Srba i Hrvata u toj koncepciji?

Pravo komšija da, kao konstitutivni narodi, ne prihvate takav projekat, Bošnjaci ne shvataju kao pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, nego jedino kao pravo da pognu glavu ili se naprosto isele iz Bosne. Da Srbi i Hrvati ne bi imali iluzija da taj projekat po njih možda i nije štetan, Bošnjaci već sada sebe proglašavaju za temeljni narod, što će reći da su ostala dva naroda netemeljna, sporedna, došljačka ili manjinska. Svoj nacionalni jezik, koji su kao i nacionalno ime onomad stvorili, ne nazivaju bošnjačkim, analogno srpskom i hrvatskom, nego bosanskim, da bi ga već imenom nametnuli kao jedini zvanični državni jezik. U istoriografiji i publicistici oni glorifikuju osmansku okupaciju kao zlatno doba i period tolerancije prema hrišćanima, te izmišljaju svoja begovska porodična stabla. Naravno, to kod komšija provocira kolektivnu memoriju na viševjekovno ropstvo i turski zulum. Pri svemu tome, još uvijek žive u uvjerenju da, za razliku od Srba i Hrvata, ne snose nikakvu krivicu za izbijanje rata, da su tokom rata bili samo nevine žrtve, da su komšije ubijali isključivo u samoodbrani, da jedino njihov nacionalni pokret nije bio šovinistički, da je Izetbegović bio lider svih Bosanaca i Hercegovaca, da su zajedno sa njim gradili građansko društvo i branili multietničku toleranciju, da im je mudžahedine neko podvalio, da su njihove veze sa međunarodnim islamskim terorizmom izmišljene, da predstavljaju otjelovljenje demokratskih vrijednosti... I da ih zbog svega toga, naravno, zapadni svijet naprosto obožava.

Ko je zaslužan za takve predstave Bošnjaka o sebi?

Ništa od toga nema mnogo veze sa istinom, niti iko iole upućen vjeruje u to, ali je logična posljedica sistematskog medijskog i diplomatskog zaluđivanja koje su sa njima godinama izvodili centri globalne moći. Usred užasa građanskog rata, koji su politički ponajviše oni sami proizveli, govorili su im da je "Bosna ostvarenje evropskog sna o bratstvu među narodima, a muslimani misionari evropejstva na Balkanu" i slične zavodljive besmislice. Pomalo je to bilo zato da bi se podstakli da što duže ratuju, odnosno, da bi se pokazalo da su evropski saveznici nesposobni da bez NATO-a riješe probleme u vlastitoj kući. Pomalo zato da bi se neutralisali loši utisci o globalnoj politici prema muslimanskom svijetu u Palestini, Iraku, Sudanu ili Libiji. Pomalo zato da bi se muslimanski imigranti iz Turske, Magreba i jugoistočne Azije bolje integrisali u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Pomalo da bi se pridobili muslimani u bivšim sovjetskim republikama koje sada dodiruju azijske granice Rusije. Pomalo zato da se na onih 22 procenta teritorije BiH, koliko će naposljetku efektivno kontrolisati Bošnjaci, ne bi zametnula bijela Al Kaida. Sjetite se samo kako su početkom devedesetih godina u koloni kroz Sarajevo pod bombama defilovale svjetske estradne zvijezde, poput Alena Finkelkrauta, Džoan Baez, Bono Voksa i drugih da bi se poklonili pred prvim safom SDA i Islamske vjerske zajednice, "jer su herojski branili ljudska prava, građanske slobode i multi-multi-multi vrijednosti", dok su Juke, Cace, Ćele, Dede, Kruške, Puške i kompanija u uniformama Armije BiH kamama i heklerima istjerivali posljednje hrišćane iz olimpijskog grada. Bilo je to veliko uzajamno zapadno-orijentalno obmanjivanje na visokom nivou, u koje ni "laža" ni   "paralaža" nikada nisu iskreno vjerovali, jer su ispod stola jedni držali "Sukob civilizacija" Semjuela Hantingtona, a drugi "Islamsku deklaraciju" Alije Izetbegovića. Međutim, obostrani interesi su jedno vrijeme nalagali da se ta igra uzajamnog pretvaranja ne prekida.

Šta se dogodilo kada je igra izgubila prvobitni zamah?

Kao efekat sa produženim dejstvom, ostala je kolektivna nacionalna samoobmana Bošnjaka da predstavljaju pupak planete kojem sa sve četiri strane svijeta treba da se klanjaju i dive, opravdavaju i izvinjavaju. Jedni zato što nisu prihvatili onaj njihov projekat, drugi što su mu se, kada nije bilo druge, silom suprotstavili, treći što se nisu na njihovoj strani miješali u lokalni sukob, četvrti što im nisu dovoljno pomogli, peti što su se suviše kasno angažovali, šesti... A oni samo treba da samosažaljivo revoltirani ponavljaju izmišljotine o sebi koje su im, zapravo, drugi prije desetak godina vješto utuvili u glavu i zadugo ih onesposobili da realno sagledaju i sebe i svijet oko sebe. Taj svijet sa kojim ih povezuju entitetske i kantonalne tarabe, a koji se u Bosni naziva komšiluk i u narodnim izrekama poredi sa najbližim srodstvom, predstavlja njihovo jedino neposredno okruženje. Ne   čine ga ni Saudijci i Iranci, ali ni Amerikanci i Evropljani, nego Srbi i Hrvati. Jedino sa njima mogu   dogovoriti bilo kakav stabilan i dugoročan državni projekat ili se, ovoga puta mirno, razići.

Da li ste kontradiktorni kada ostavljate mogućnost dogovora među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, iako ste prethodno zaključili da je zaokruživanje nacionalnih država na Balkanu nezaustavljiv trend?

Činjenica je da su demokratski razlazi, a ne prisilne integracije, svjetski trend. Kao balans globalizaciji i regionalizaciji koje, istina, relativizuju, ali ne ukidaju granice, stotine manjinskih naroda širom svijeta kuca na šalteru UN za priznanje državnog suvereniteta i beskompromisno odbijaju bilo kakvo drugo rješenje. Ne znam ni za jedan suprotan primjer bilateralnog ili trilateralnog dobrovoljnog državnog udruživanja, a EU se nije pokazala sposobnom da sačuva nijednu postkomunističku federaciju. Ali, i za zadovoljavajući razlaz za sve, potreban je dogovor da bi nove granice bile mirne i stabilne. Zatim, uvijek su moguća i neka treća rješenja, barem kao prelazna i privremena. Valja podsjetiti da je SDA uoči prvih slobodnih izbora jako dobro sarađivao sa SDS-om i HDZ-om, da su u neformalnoj koaliciji nacionalne stranke ubjedljivo dobile izbore, da su bez problema podijelile vlast, da su, konačno, bile na pragu dogovora o uređenju BiH po formuli "cijela iz tri dijela". Onda su počela raznorazna uplitanja sa strane i nakon toga muslimani, Srbi i Hrvati, koji su istovremeno i Bosanci ili Hercegovci, nikada više nisu sjeli za sto da sami nastave razgovor ondje gdje su ga   ratom prekinuli. Bošnjaci su objektivno najviše zainteresovani za to i bilo bi prirodno da njihovi lideri budu inicijatori dijaloga o bazičnom konsenzusu tri naroda, jer su teme o kojima se sada raspravlja u zajedničkom parlamentu, Predsjedništvu i Savjetu ministara - izvedena, tehnička, tekuća pitanja. Ali, Bošnjaci to ne čine.

Kakva je svrha te kupovine vremena?

Čuo sam od pojedinaca različita objašnjenja - da se očekuje da se Srbi postepeno isele u Srbiju, kao što su Hrvati već značajnim procentom iselili u Hrvatsku, da se očekuje sljedeća runda obračuna u koju će Bošnjaci ući spremniji i efikasniji, da se očekuje da bošnjačku nacionalnu stvar prije ili kasnije preuzmu militantni islamski vjerski fanatici, koji su sve prisutniji i glasniji. Naravno, moji sagovornici užasavaju se ovog posljednjeg rješenja, jer ih ne vodi u Evropu nego u "Afriku" ili "Aziju", ali, ne pada im na pamet da bi se trebalo vratiti na ključno pitanje - da li tri naroda uopšte hoće da žive u zajedničkoj državi? Ako hoće, pod kojim uslovima i na koji način? Da bi komšije silom zadržali u bilo kakvoj državi, oni odbacuju njene ključne demokratske atribute, pa onda nemaju ni državu ni demokratiju, nego protektorat. Zato sam i rekao da Bošnjaci ruše Bosnu, i to čak i mnogo efikasnije nego Srbi i Hrvati.    

Stranci u BiH često ukazuju na primere Švajcarske i Belgije, kao dokaz da su moguće stabilne višenacionalne države.

Narodi u Belgiji i Švajcarskoj najprije su htjeli da žive zajedno, pa su onda na toj osnovi vjekovima spontano odozdo gradili mehanizme ravnopravnosti. Međutim, u BiH ne samo da te spremnosti nije bilo, nego su tri naroda zbog toga krvavo ratovali, a onda im je taj model izvana nametnut. Međunarodna zajednica već godinama, korak po korak, transformiše BiH u pravcu centralizovane države, ali ni to nije dalo željeni rezultat. Umjesto da mijenjaju terapiju i prenesu veću odgovornost na entitete i kantone, odnosno, uvedu treći entitet i relaksiraju odnose između naroda, oni su samo povećavali dozu očito pogrešnog lijeka. Objedinjavanje vojske i policije, promjena ustava i razvlašćivanje entiteta trebalo bi da budu završni udarac. No, to ne samo da neće ozdraviti državu, nego će od pretjerane doze pacijent umrijeti čim inostrani terapeuti napuste BiH. Ako Srbi, Hrvati i Bošnjaci nisu prije rata našli modus zajedničkog života, ako su se zbog toga tri i po godine međusobno tukli i ako ni tokom decenije mira nisu pokušali da se sami neposredno dogovore o nekom kompromisu, onda to znači da od BiH kao države nema ništa. Nema te demokratije koja pod istim krovom može da zadrži narode koji to neće. Može to jedino silom, zvala se ona okupacija, kolonizacija ili protektorat. Neki zapadni analitičari već su režim OHR-a u BiH s pravom nazvali "posljednja diktatura u Evropi". Sve je to u Bosni već viđeno i ona zapravo već pola milenijuma drugačije nije ni postojala nego kao "tamnica naroda", a kada je tokom istorije povremeno dolazilo do smjene tamničara, Bosanci i Hercegovci su se, kao i posljednji put, po vjerskom i nacionalnom ključu hvatali za vratove.

Kako ocenjujete aktuelni transfer izvršne vlasti u RS?

Mislim da je kadrovska postava sa Čavićem, Dodikom i Ivanićem u prvom planu - dobro rješenje, jer su to nesumnjivo ličnosti sa najvećim političkim autoritetom u RS. Čavić je zrelo postupio što nije taktizirao da bi svoju stranačku vladu što duže održao u slabom tehničkom mandatu. Dodik takođe, zato što nije zbog izbornih kalkulacija čekao jesen da bi sasvim izvjesno osvojio četvorogodišnji mandat. Ista ocjena vrijedi i za Ivanića, zato što je blagovremeno preusmjerio podršku ka Dodiku, bez obzira na već hronična uzajamna neslaganja. Zatim, sva trojica su se našli na funkcijama koje im najviše leže. Ivanić je srpski političar koji se najbolje snalazi u zajedničkim organima. Dodik se već dokazao kao odličan premijer, a nezainteresovan je i za funkciju predsjednika, kao nedovoljno operativnu, i za poslove u Sarajevu, kao suviše diplomatske. Čavić je, opet, na početku mandata kada je imao i najjaču stranku i najveću ličnu popularnost, izabrao funkciju predsjednika RS.

Očekujete li promene u takvom rasporedu i odnosu snaga?

Najvažnije je da je njihovim prećutnim dogovorom izbjegnuta predizborna kriza, odnosno, izborni vakuum u funkcionisanju vlasti, što je u vrijeme vanjskih i unutrašnjih pritisaka da se izvrše radikalne ustavne promjene moglo da bude opasno po stabilnost RS. Mislim da su ih upravo ti pritisci ujedinili tokom pregovora u Briselu,Vašingtonu i Sarajevu, gdje su vrlo složno i efikasno nastupali. Veoma je realno da će, što dogovorom lidera, što glasovima birača, ovaj raspored čelnih ljudi ostati i nakon jeseni, jer će SNSD u parlamentu prvi put imati većinu, ali ne natpolovičnu, pa nije isključena velika koalicija sa SDS-om, u koju će još prije izbora ući PDP. Slaba opozicija manjih stranaka nije, doduše, po demokratskoj mjeri, pa ni po mom političkom ukusu, ali, RS će se još neko vrijeme nalaziti u nedovoljno definisanom statusu i neophodna joj je stabilna vlast jakih stranaka i političara.

Da li odlazite u Sarajevo? Pratite li sarajevske medije? Kakve reakcije na vaše političke analize dopiru do vas iz Sarajeva?

Gotovo redovno pratim njihovu nedjeljnu, a povremeno i dnevnu štampu i televiziju. Moji javni istupi dijelom su reakcija na te informacije. Reakcije na moje reakcije paušalne su i maliciozne, jer su naše komšije navikle da sebe gledaju u onom čarobnom ogledalcetu iz poznate bajke, a ja ih podsjećam i na neke neprijatne istine. Osim toga, ni u Banjaluci ni u Beogradu ne pokazuju mnogo zanimanja za političku scenu u drugom entitetu, gdje se nalaze i zajedničke institucije, pa zato ponekad ispada kao da im jedini ja kvarim uljepšanu sliku o sebi samima. Relativno česti susreti sa starim poznanicima, kolegama i prijateljima, Bošnjacima u Sarajevu, nešto su sasvim drugo, jer uprkos velikim neslaganjima i beskrajnim diskusijama, oni znaju šta sam mogao stvarno da kažem ili napišem, a šta je izvađeno iz konteksta, prećutano ili naprosto izmišljeno. U svakom slučaju, znaju da niti sam odgovoran za probleme u koje se saplela Bosna, niti imam loše namjere prema Bošnjacima. Naprotiv, to je ambijent u kojem sam živio i to su ljudi sa kojima sam živio bezmalo pola vijeka, pa ne mogu biti ni indiferentan, niti sam neupućen, a istraživanje politike je i predmet mog profesionalnog interesovanja. Mnogo toga do čega dolazim kao analitičar ne raduje me kao čovjeka i zato mi ne bi bilo krivo ukoliko griješim.