Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Slobodan Antonić

Savremeni politički ekstremizam (*)

Dva su uobičajena merila za utvrđivanje političkog krajnjaštva (kako je reč «ekstremizam» lepo preveo Aleksandar I. Spasić; u Hofer, 2004:19). Prvo merilo tiče se ideologije, a drugo političkog prostora.

Posmatrano iz ugla ideologije, političko krajnjaštvo je «zastupanje neke političke ideje do njenih krajnjih granica, bez obzira na `nesrećne` posledice, neprimenjivost, protivrazloge ili osećanja odbojnosti» (Scruton, 1982). Vilkoks (Wilcox, 1987), koji se dugo bavio kako levim tako i desnim ekstremizmom, daje petanestak raspoznavajućih crta krajnjaštva. One se mogu svesti na šest:

  1. manihejsko viđenje sveta: postoje samo dve vojske: vojska Dobra i vojska Zla; na čelu prve vojske su Oni, a na čelu druge Glavni neprijatelj; svi ostali su samo bedni saputnici u velikoj Borbi;
  2. ontološka izuzetnost cilja: krajnji cilj Borbe toliko je nadmoćan nad svim ostalim vrednostima da opravdava korišćenje svih, pa i moralno sasvim problematičnih sredstava;
  3. dvostruki aršini: iz prethodnog sledi da je vojsci dobra dozvoljeno sve ono što je zabranjeno vojsci zla (recimo, da uvodi diktaturu ili da pravi koncentracione logore),
  4. zagovaranje sudnjeg dana: odlučujuća bitka između vojske dobra i vojske zla desiće se Sudnjeg dana; iskvarenost sadašnjeg sveta je, naime, tolika da raj nikako ne može da nastupi polako, postepeno, već isključivo nakon radikalnog čišćenja koje će vojska dobra obaviti u Sudnjem danu; u njemu će Glavni neprijatelj biti spektakularno satrt, a Oni trijumfovati, konačno i pred očima celog sveta;
  5. saznajni supstancijalizam: vojnik dobra postaje se uviđanjem Istine; to nije stvar saznajnog postupka, obrazloženja i potkrepljivanja razloga činjenicama, već je reč o svojevsrsnoj moralnoj odluci za Istinu; otuda su svi koji ne prihvataju Istinu ili moralni idioti ili najobičniji vojnici Zla.
  6. argumentativno zastrašivanje: iz prethodnog sledi da se ubeđivanje zbunjenih ili rasprava sa neistomišljenicima ne vodi na saznajnom već na moralnom zemljištu; otuda vojnik dobra ne objašnjava, već imenuje: «fašisti», «komunisti», «đubrad», «ološ», «plaćenici», «ludaci», «zlikovci»...; vojnik dobra, naime, smatra da «stvari treba nazvati svojim imenom», jer se tako najbolje osvešćuje zbunjeni Saputnik i razobličava Neprijatelj.

•  Vilkoks veli da se politički ekstremisti najlakše prepoznaju po lakoći lepljenja etiketa, preslobodnim generalizacijama i brzom prelasku sa pretresanja oponentovih protivrazloga na pretresanje oponentovog karaktera. Oni su neprikriveni verbalni nasilnici, i samo ih nedostatak moći sprečava da sa verbalnog pređu na na stvarno, fizičko nasilje.

•  Drugi pristup određenju političkog krajnjaštva opisan je kod Vladimira Gligorova (1985: 123; izvorna ideja je, inače, Morisa Diveržea i Rejmona Arona). Tu se polazi od uvida da većina ljudi, u društvima sa koliko-toliko stabilnim poretkom, zastupaju umerena politička shvatanja. Izgled biračkog tela u uobičajenim porecima je sledeći:

Ako u društvu postoje slobodni izbori, onda se u parlament najčešće biraju politički predstavnici koji se nalaze odmah levo ili desno od centralne ose. Što se ide dalje na levo ili na desno, sve je manje birača. Otuda je i sve manja verovatnoća da će predstavnik takvog mišljenja biti izabran. Sa one strane leve, odnosno desne vertikale nalaze se mišljenja koja, u uobičajenim okolnostima, nemaju naročite izglede da uđu u parlament. To je mesto levog i desnog političkog eksremizma.

Frustriranost ekstremista u društvima sa parlamentarnim poretkom često je u tesnoj vezi baš sa njihovom beznadežnom pozicijom u pogledu političkog uticaja. Oni ne mogu da se dokopaju vlasti na uobičajeni način, jer njihove političke ideje, u stabilnim vremenima, ne privlače dovoljno birača. To kod krajnjaša stvara bes ne samo prema političkim suparnicima koji su uspešniji, već i prema celokupnom poretku. U autoritarnim porecima ekstremisti se makar mogu tešiti da je njihova nepopularnost posledica zakonskih zabrana ili cenzure. Takvih ograničenja, međutim, nema u demokratskom poretku. Otuda ekstremistima ne preostaje ništa drugo do da zaključe kako postojeći poredak nije suštinski demokratski, već da je zapravo autoritaran. Kada poredak jednom proglase nedemokratskim, krajnjaši zatim lako zaključuju da se do političke promene može doći jedino nasiljem. Logika je sledeća: da bi se došlo do prave demokratije, nužna je diktatura koja će uništiti sve pretpostavke dosadašnje lažne demokratije, a zapravo suštinske diktature. Tako će se, kroz prividnu diktaturu a suštinsku demokratiju, doći do konačne demokratije, u kojoj su pojava i suština jedno te isto.

Da politički ekstremisti na vlast najčešće dolaze prevratom, opšte je poznata činjenica. Boljševička revolucija 1917. jedan je od takvih slučajeva krajnjaškog zaposedanja vlasti, sa najstrašnijim posledicama po osvojeno društvo. Međutim, ektremisti na vlast mogu doći delimično i preko parlamenta. Naime, u smutnim vremenima, kada se društvena struktura raspadne, ljudi koji su pometeni iznenadnom socijalnom izžlebljenošću postaju lak plen krajnjaške retorike, jednostavne i emocionalne. Tako krajnjaši mogu dospeti u parlament. Ali, čak ni tada ne mogu dostići skupštinsku većinu. Nužno je da ih neka od centralnih političkih snaga uzme za saveznika u vlasti. Upravo to se i desilo u Nemačkoj, nakon izbora u novembru 1932. Nije se mogla napraviti vlada bez levih ili desnih ekstremista. Komunisti su imali 100 mesta, nacisti 196, a svi ostali 262 mandata. Odabrani su desni ekstermisti, koji su čak dali i kancelara. A oni će već posle dva meseca uvesti diktaturu.

* * *

Možemo li uz pomoć ova dva merila da kažemo koje političke snage u Srbiji spadaju u krajnjaše?

U jednom ranijem radu (Antonić, 2004) opširnije sam obrazložio kako se mogu poređati glavne političke stranke u Srbiji. Dodamo li tim strankama u međuvremnu osnovni LDP, dobićemo sledeći redosled: LDP – DS – G17 – DSS/SPO/NS – PSS – SRS. Da li su dakle, LDP i SRS politički krajnjaši?

Počeću od radikala. Oni su nesumnjivo započeli kao politički ektremisti. Njihova retorika i njihov politički položaj sve do 1992. činili su ih jasnim političkim krajnjašima (opširnije obrazloženje u Antonić, 2002: 121-3, 155-9, 377-392). Godine 1992. oni ulaze u skupštinu kao Miloševićevi trabanti, ali već sledeće godine uspevaju da politički prežive sukob sa njim i postanu samostalan politički činilac. Ipak, sve do 2003. godine oni se po mnogo čemu nalaze u ekstremističkoj zoni. Oni zapravo nisu pravi ekstremisti, jer su njihov program i njihova politička delatnost ipak čisto parlamentarni. Ni jednog trenutka, bez obzira na rat i izuzetnost okolnosti, oni se nisu zalagali za suspenziju parlamentarizma. Međutim, sa druge strane, tu je bila i dalje prisutna njihova izrazito nasilnička retorika (vidi primere u Antonić, 2002: 380-2, 390-1). Osim toga, radikali su bili i saučesnici u nekim izrazito autoritarnm merama Miloševićevog režima, kakvi su bili Zakon o univerzitetu i Zakon o informisanju (Antonić, 2002: 445-6, 453-4). Nasilnička retorika i politički egzibicionizam nastavili su se, zatim, i nakon pada Miloševića (Antonić, 2006: 148-9). To je praktično potrajalo sve do odlaska Vojislava Šešelja u Hag (februara 2003). Od tada, međutim, ekstremistička retorika postepeno nestaje, a rejting stranke ubrzano raste. Potvrđuje se pravilo da, u parlamentarnim uslovima, stranka mora da umeri svoju retoriku i krene ka političkom centru, ako želi veći izborni uspeh. Ovo «umijeno» lice radikala, potpomognuto svim tegobama srpske tranzicije, dovelo je SRS na domak osajanja 40% glasova na narednim izborima (prema istraživanjima javnog mnenja).

Radikali se tako, izgleda, više ne nalaze u opasnoj zoni političkog ekstremizma. To, naravno, ne znači da su svi rizici vezani za njih sasvim nestali. Njihova kadrovska baza je i dalje bez ozbiljne i odgovorne društvene elite. Njihova javna ideologija je plitka i konfuzna i lako bi je ponovo mogao zaoštriti neki vanredni događaj – povratak Šešelja iz Haga, ili kakav ozbiljan akt antisrpskog nasilja. Ali, bez obzira na sve to, mislim da se ne može više reći da je ekstermizam i dalje osnovna crta radikalskog političkog ponašanja i radikalske ideologije.

Sasvim drugojačije stoji stvar sa LDP i njima politički bliskim društvenim snagama. Često se može čuti kritika izjednačavanja radikalskog i «građanističkog» (tj. «šestooktobarskog», LDP) ekstremizma (vidi, recimo, Marković, 2006). Reč je, međutim, o tome da je u današnjoj Srbiji «levi» ekstremizam daleko prisutniji i, možda, čak i opasniji od «desnog». Levi ekstermizam ne samo da ima razvijeniju i koherentniju ideologiju. On povremeno otvoreno odbacuje parlamentarni poredak i demokratiju, i čak se zalaže za neki oblik diktature.

Na drugom mestu (Antonić, 2005: 137-140) već sam opširnije naveo antidemokratske elemente u nastupima i javnom delovanju srpskih «montanjara», kao što su: apoteoza konflikta i sukoba, zazivanje 6. otkobra kao Sudnjeg dana, pretnje ideološkim neistomišljenicima («gvozdena metla»), ocena da je u Srbiji «većina nesposobna da nešto shvati» i da joj je zato potrebno paternalističko vođstvo, autoritarni mesijanizam itd. Želeći da pokažem kako bi izgledalo da su neke od stvari koje govore i rade naši «montanjari» uradili radikali, nedavno sam u Politici (16. maj 2006) ovako počeo svoj članak:

«Aleksandar Vučić, govoreći na zboru SRS i osam NVO (`Obraz`, `Justin Filosof` itd), izjavio je: `Moramo uzeti gvozdenu metlu u ruke i krenuti od svakog suda, svake stanice policije, univerziteta, propale ekonomije, i odatle počistiti sve one koji zemlju drže kao taoca mondijalističkih laži i globalističkih mitova`».

«Dragan Todorović, visoki dužnosnik SRS, izjavio je da je `demokratija zla kob Srbije`, zato što `većina u Srbiji svaku alternativu evroatlanstkim integracijama shvata kao svoj poraz, kao svoju sramotu, kao svoju osudu`».

«Mladi radikali upali su, sinoć, na promociju knjige Miloša Vasića i vikom i skandiranjem onemogućili njeno održavanje. Oni su protestovali što se u knjizi navodi tvrdnja kako je Vojislav Šešelj, sve do odlaska u Hag, primao novac od zemunskog klana i politički ga štitio».

«Jednom od recenzenata Vasićeve knjige, prof. dr Nikoli Samardžiću, sinoć su nepoznata lica na vratima stana ispisala veliku parolu: `svinja`. Nikola Samardžić je izjavio da su autori te parole verovatno isti oni koji su učestvovali u rasturanju nedavne književne promocije i izrazio uverenje da će policija uraditi svoj posao».

Onda sam kazao da, naravno, ništa od gore navedenog nisu uradili radikali. Jer, da su uradili samo nešto od toga, zapravo, da su samo krajičkom svojih mozgova pomislili da urade makar nešto od toga, danas se u Srbiji ne bi moglo živeti od protesta 2.875 nevladinih organizacija za ljudska prava, od negodovanja novinarskih ili univerzitetskih udruženja, ili od izjava stranih zvaničnika u kojima se «izražava zabrinutost zbog ugrožavanja demokratije u Srbiji». Zaključio sam da, u Srbiji očigledno postoje političari prvog i drugog reda. Onim prvim je štošta dozvoljeno: da prete gvozdenom metlom Univerzitetu, da odriču podobnost Srba za demokratiju, da rasturaju promocije knjiga itd. Oni pak političari koji su u drugoj grupi, ne smeju ni da pomisle tako nešto. Odmah će biti proglašeni «fašistima», a njihova stranka će doći u opasnost da bude zabranjena.

Zanimljiva je, međutim, bila reakcija «montanjara» i njihovih ideoloških saveznika. Redakcijski komentar Danasa, od 19. maja 2006, završava se rečenicom u kojoj se tvrdi da postoji " ponuda `analitičara` Slobodana Antonića radikalima da profesora Nikolu Samardžića tretiraju kao svinju». Istog dana, u znamenitom Peščaniku, Svetlana Lukić poziva Nikolu Samardžića da prokomentariše moj članak, a on veli:

«Urednica Politike, koja je pustila taj tekst i Koštunica, koji preko Matije Bećkovića i njegove šire familije vlada Politikom - oni su tipovali moju porodicu, na koju sada svaki idiot ima pravo da nasrne. I to se već događalo. To je napad i na moju porodicu i na porodicu Čedomira Jovanovića, koja je već nekoliko godina potpuno nezaštićena i koja živi jednim životom bez ikakve lične slobode. Pritisak na naše porodice, naravno, pritisak je da odustanemo od našeg političkog projekta. Ja se, osim u slučaju Sonje Biserko, kada su neke novine objavile njenu kućnu adresu, ne sećam, i to se nije događalo ni u Miloševićevo vreme, da neko tipuje vašu porodicu kao predmet fizičkog obračuna».

Ono što je zaprepašćujuće, i zbog čega navodim čitavu ovu priču, jeste da ni redakcija lista Danas, niti Nikola Samardžić ne shvataju da ovde nije reč ni o kakvom imaginarom «tipovanju», već da se pomenuti događaj već zbio! Samo, predmet skarednog napisa na kućnim vratima (u noći između 10. i 11. juna 2004) nije bio prof. dr Nikola Samardžić, već prof. dr Nikola Milošević. A glavnoosumnjičeni za «izvođenje radova» nisu bili mladi radikali, već pripadnici «čedističkog» podmlatka. Oni su, naime, 4. juna 2004, rasturili promociju knjige Živote Ivanovića o Zoranu Đinđiću, čiji je recenzent bio upravo Nikola Milošević. Dakle, tako sramne stvari kao što su rasturanje promocije knjiga i skaredni napisi po kućnim vratima već su se dogodile. Samo što su uloge tu bile obrnute u odnosu na igrokaz iz Politike. Za mene je to još jedan sjajan pokazatelj upravo psihologije dvostrukih aršina iz Vilkoksove analize. Kada mi uradimo neku svinjariju, onda je to «građanski otpor» - jer je ideja ubrzane modernizacije Srbije toliko ontološki nadmoćna da je u njenom ostvarenju sve dozvoljeno. Ali, ako neko samo pomisli da se i mi možemo naći u ulozi žrtve, onda je to «tipovanje», divljaštvo, fašizam, smak sveta!

Konačno, hajde da navedem i najnoviji primer otvorenog zagovaranja političkog nasilja koji dolazi upravo iz tih krugova. Njegov junak je Svetislav Basara. Reč je njegovom programskom tekstu (Zemlja , br. 3, maj 2006, str. 10-12) karakterističnog naslova: «Diktaturom do demokratije». Tu Basara tvrdi da, pošto je «ova `demokratija` u stvari diktatura otuđenih centara moći», u Srbiji se «do demokratije može doći kontrolisanom diktaturom» (12). Zato se Basara zalaže «da se proglasi suspenzija rada političkih partija na period od četiri godine koje bi bile iskorišćene za demontažu paralizovanog i korumpiranog sistema». Ova mera je neophodna, objašnjava Basara, zato što je «u politici, za razliku od arhitekture, neuporedivo lakše izgraditi nov sistem, nego srušiti stari». A dok traje diktatura, «poslove razvoja ekonomije, projektovanja institucija, reforme vojske i policije, izrade ustava, pisanja stvarne istorije zasnovane na činjenicima, reforme školstva i univerziteta... vode ekspertske grupe», objašnjava Basara. Partije se pak vraćaju iz hibernacije tek kada se u zemlji stvori «jedinstveni sistem vrednosti», tj. svi prihvate montanjarsku modernizacijsku ideologiju.

Dakle, to više nije «gvozdena metla» za Univerzitet, to je sada prava diktatura, koja ima da potraje do potpunog ideološkog glajhšaltovanja Srbije. Iz intervjua Teofila Pančića u istom broju Zemlje saznajemo da se za novog srpskog diktatora kandidovao sam Svetislav Basara, glavom i bradom! (str. 64). Kakva bizarnost!, reći ćete. Možda je bizarnost. Možda je i književničko preterivanje. Ali, svakako je – politički ekstremizam!

(*) Ovaj tekst će biti uvodno izlaganje Slobodana Antonića na okruglom stolu sa temom Politički ekstremizam u Srbiji koji organizuje Kulturni centar Zrenjanina 17. i 18.6.2006. god.

 

 

Navedeni radovi:

1. Antonić, Slobodan (2002): Zarobljena zemlja: Srbija za vlade Slobodana Miloševića. Beograd: Otkrovenje.

            (2004): “Srbija među izborima: od skupštinskih izbora 2003. do predsedničkih izbora 2004. godine”, Nova srpska politička misao , god . IX , br . 1-4, str. 169-195.

            (2005): Gutanje žaba: rasprave o srpskoj tranziciji . Beograd: IIC NSPM.

            (2006): Elita, građanstvo, slaba država: Srbija posle 2000 . Beograd: Službeni glasnik.

2. Gligorov, Vladimir (1985): Politička vrednovanja , Beograd: Partizanska knjiga.

Milenko Marković, Kome zvona zvone?, NIN, april 2006, http://www.nspm.org.yu/prenosimo2006/2006_drugasrbija_mm2.htm

3. Hofer, Erik (2004): Pravi vernik: misli o prirodi masovnih pokreta . Niš: Prosveta.

4. Scruton, Roger (1982): "E xtremism" , in the Dictionary Of Political Thought , New York : Hill & Wang .

5. Wilcox , Laird (1987): What Is Political "Extremism"? www . voluntaryist . com / articles /027 a . php

 

 
 
Copyright by NSPM