Ivan Janković
SRPSKA (ANTI)GLOBALIZACIJA
- prikaz časopisa Nova srpska politička
misao, vol. VII, no.3-4, Beograd 2003.
Novi broj časopisa Nova srpska
politička misao posvećen je globalizaciji. To piše na
naslovnoj strani časopisa. Kada otvorite njegove korice, suočavate
se sa 13 autorskih priloga domaćih i stranih pisaca i sa 8
recenzija raznih knjiga. Od autorskih tekstova, 9 su posvećeni
temama globalizacije i to svi do jednog vrlo kritički i negativno,
na momente vrlo militantno, a od prikaza knjiga, 8 su posvećene
tipičnim antiglobalističkim autorima, poput Čomskog,
Žižeka ili Burdijea, i to – treba li naglašavati – skoro bez izuzetka
vrlo pozitivno intonirani. Jedini izuzetak iz ovog apsolutnog antiglobalizacijskog
jednoumlja, predstavljaju recenzije Bože Stojanovića, koja
je posvećena knjizi Džordža Sorosa "Kriza globalnog kapitalizma",
i Borislava Ristića, posvećena knjizi Slavoja Žižeka "Manje
ljubavi, više mržnje". U svojoj recenziji, Stojanović
osim prikaza osnovnih stavova poznatog berzanskog meštra i filantropa,
ukazuje na njegovo površno ekonomsko (ne)znanje sa kojim pristupa
kritici liberalnog kapitalizma, i zagovaranju pojačane regulacije
i kontrole tokova međunarodnog kapitala. Posebnu pikanteriju
čini Ristićeva recenzija: ona je vrlo kritički usmerena
prema Žižeku, teorijski vrlo dobro fundirana i prožeta snažnom ironijom
u odnosu na Žižekov marksistički background, i njegovo nesnalaženje
u temama spoljne politike i ekonomije, koje pokušava da kombinuje
sa lakanovskom psihoanalizom i kulturnom "kritikom". Dosta
je čudno kako je, s obzirom na neverovatnu antikapitalističku
i antiglobalizacijsku unisonost celog ovog broja, ova recenzija
uopšte promakla uredništvu. Ali, valjda da bi se iskupilo pred svojim
čitaocima za ovaj propust, to isto uredništvo se potrudilo
da objavi nešto zaista neverovatno – kontrarecenziju. Da, upravo
tako. Odmah posle Ristićevog kritičkog prikaza Žižekove
knjige, ide vrlo pohvalna recenzija iste knjige (!!!) koju je napisao
Darko Drašković! Tako smo u okviru "kontradiskursa"
u Srbiji, pored kontramitinga i kontraštrajka, dobili eto i – kontrarecenziju.
Što se autorskih priloga tiče, oni predstavljaju tipične produkte
savremene antiglobalističke produkcije. Njihovi autori su isključivo
domaći i strani filozofi i sociolozi naglašeno levičarske
orijentacije, koji u svojim tekstovima uglavnom variraju standardne
teme levičarskog antikapitalizma: kritika "neoliberalnog"
ekonomskog koncepta, žaljenje za hladnim ratom i napadi na "unipolarni"
svet američke dominacije, ničim potkrepljene tvrdnje o
krivici liberalnog kapitalizma za siromaštvo u svetu i prizivanje
"socijalne pravde", te apokaliptička predviđanja
kakva će se sve čuda desiti ukoliko se globalizacija nastavi
(od ekoloških katastrofa, bolesti, i duhovnog propadanja, do uništenja
kulture Indijanaca i Pigmeja). Uopšte nema ozbiljnih ekonomskih
analiza efekata globalizacije, niti analitičkih spoljnopolitičkih
priloga. Autori uglavnom pribegavaju popularnoj političko-ekonomskoj
publicistici zasnovanoj na vrlo rđavoj ekonomskoj argumentaciji,
ali zato krajnje militantno i prozelitski intoniranoj (P. Krstić),
ili sintezi sumnjive geopolitike i još sumnjivije filozofije istorije
(V. Vuletić, M. Pečujlić), a sve obilato prožeto
otrcanim stereotipima o "sukobu civilizacija", "eksploataciji
siromašnih", "terorizmu kao odgovoru slabih na nasilje
jakih" itd.
M. Pečujlić svoj prilog "Planetarni kentaur: dva lika
globalizacije" posvećuje analizi razlike između demokratske
i "autoritarne" forme globalizacije. Naravno, "demokratska"
forma je skup antiglobalističkih floskula i administrativnih
ograničenja globalizacije, a "autoritarna" forma
globalizacije je zapravo globalizacija. Fraza o "demokratskoj
kontroli" zapravo pokriva ideju da ne bi trebalo dozvoliti
preterano uklanjanje veštačkih barijera koje su države postavile
dobrovoljnoj saradnji između ljudi. On pretpostavlja da je
aktuelna pretežno pro-tržišna forma globalizacije "autoritarna",
a dok bi neka u znaku centralizma i birokratske regulacije bila
"demokratska". Zašto, to je verovatno jasno samo Pečujliću
i njegovim istomišljenicima; ipak, ako bih morao da nagađam,
čini mi se da je tu po sredi karakteristično uverenje,
koje takođe deli većina autora zbornika, da je liberalizam
samo predvorje fašizma, i da ukoliko tržišne sile nisu sapete državnim
intervencionizmom i regulacijom, to će voditi u fašizam. To
je kompromitovano marksističko tumačenje koje su ranije
zastupali Markuze i drugi članovi Frankfurtskog kruga, a danas
uglavnom drugorazredni publicisti na Zapadu koji se hrane marksističkom
literaturom.
Dve crvene niti koje se provlače kroz sve priloge, kod Pečujlića
su vrlo vidljive: teza o "pogubnim" učincima korporativne
globalizacije, i vrednosno suprotstavljanje slobodnog tržišta i
civilnog društva i demokratije. Kod Pečujlića, osim širokih
opštih ocena, oslonjenih na proverene "autoritete" poput
Marksa, Čomskog, Saida i antiglobalistički nastrojenih
novinara i komentatora, nema skoro nikakve argumentacije o razlozima
zbog kojih veruje da je globalizacija svetskih tržišta uzrok siromaštva.
On samo navodi različite primere ekonomskog i civilizacijskog
zaostajanja u raznim delovima sveta (uključujući i omiljeni
primer antiglobalista – podsaharsku Afriku), podrazumevajući
da su globalizacija i "neoliberalizam" za to nekako krivi,
ali ne objašnjavajući kojim to mehanizmima globalizacija izaziva
ove loše efekte, ili ih barem pogoršava. Umesto objašnjenja, on
samo ponavlja neomarksističke slogane protiv tržišta, i podrazumeva
da je teret dokazivanja u ovom slučaju na onome ko ne veruje
njemu, Marksu, Čomskom ili Arundati Roj na reč. Zašto
bi recimo ekonomsko nazadovanje Bosne ili Angole tokom 90-ih bilo
proizvod globalizacije, a ne recimo rata ili loših antiliberalnih
politika, ostaje potpuno nejasno, kao što je nejasno kako su to
uprkos đavoljoj globalizaciji mnoge istočnoevropske zemlje
u istom periodu rapidno ekonomski napredovale. Da li to znači
da su recimo estonski premijer Mart Lar ili češki Vaclav Klaus
prozreli neoliberalnu dogmu, i svoje zemlje držali podalje od globalizacije,
ili...? I da li je možda Kina onako ekonomski prosperirala zbog
svog apstiniranja od prokletog neoliberalnog bauka, ili upravo zato
što se hrabro uključila u tokove svetskog liberalnog tržišta,
privatizujući velike delove privrede i otvarajući snažno
svoje tržište za strani kapital, i na kraju derući kolena po
zapadnim prestonicama da bude primljena u WTO, tu treću glavu
neoliberalne aždaje iz karikature u Krstićevom tekstu (druge
dve su, naravno MMF i SB). Najbolji odgovor nam daju neki zapadni
neokomunisti koji besno optužuju kineske vlasti za "izdaju
socijalizma" i beskrupulozno restaurisanje "divljeg kapitalizma",
obeleženog sve većim nejednakostima, bogaćenjem elita,
komercijalizacijom kulture i drugim osvedočenim pošastima korporativnog
pakla. Ali, sve to se Pečujlića ne tiče, on svoju
istinu već decenijama poseduje.
Zoran Vidojević dopunjuje Pečujlića svojom kritikom Dejvida
Helda, i odbacivanjem ideje o “kosmopolitskoj demokratiji“, hvaleći
njegovu knjigu "Demokratija i globalni poredak" kao "umni
pokušaj osavremenjavanja najboljih tekovina liberalne misli"
(str.75), putem koga je definisana ideja do koje svi antiglobalisti
jako drže – a to je ideja svetske birokratije i svetske vlade koja
bi zauzdala, pogađate, "divlji kapitalizam" putem
"demokratskog zakonodavstva".
Međutim, ono što Vidojeviću u Heldovom, i svim drugim levo-liberalnim
projektima, smeta, jeste upravo taj njihov liberalizam, i zapravo
"vesternocentrizam" (77). I Held pretpostavlja, bez obzira
na to što ne prihvata neoliberalizam, da je sistem liberalne demokratije
Zapada kao takav univerzalan, i da treba da bude prihvaćen
od strane celog sveta, doduše u "reformisanom" i "regulisanom"
obliku. Potrebno je da se formira svetska kosmopolitiska država.
No, ovo je Vidojeviću dvostruko odurno. Prvo, odvratno je i pomisliti
da je aktuelni liberalno-demokratski model Zapada univerzalan, i
da se tu i tamo samo može pomalo taktički doterivati i popravljati.
To je čist Fukujama. Da je on u pravu, i Held s njim, sve bi
bilo džabe. Ne, liberalno-demokratski model doduše "ima određenu
vrednost", ali, kao i uvek, samo pod određenim uslovima
i u određenim trenucima, dok Heldova ideja kosmopolitske demokratije
podrazumeva da taj sistem treba apsolutizovati kao standard za sve
narode i sva vremena. A drugi je problem Heldovo uverenje da se
zahtevi "humanizvanja" kapitalizma mogu ostvariti u postojećim
institucionalnim okvirima, što Vidojeviću izgleda iluzionistički.
On smatra da samo neka radikalnija promena vođena odlučnom
akcijom može da pokrene stvari. On je duboki pesimista u pogledu
ortodoksnih modela promene. Prigovor “demokratskom“ (birokratskom)
regulisanju kapitalizma je dvostruk: ono ne ide dovoljno daleko,
a s druge strane ne vodi računa o realnim mogućnostima
i suženom manevarskom prostoru za bilo kakvu intervenciju. Svoj
tekst Vuletić završava pesimističkim (ispravnim) uvidom
da bilo kakvo zaustavljanje ili promena smera postojeće globalizacije
vodilo isključivo protekcionizmu i veštačkom regulacionom
ujedančavanju uslova i standarda, što bi potkopalo aktuelnu
formu ekonomske globalizacije, ali zajedno s njom i svaku mogućnost
demokratskog razvoja zaostalih regiona, koji više ne bi bili privlačni
za transfer, kapitala i tehnologije, i postali bi lak plen lokalnih
populista. Još samo da svojim kolegama objasni ovu jednostavnu činjenicu.
Tekst Predraga Krstića je možda najzanimljiviji, jer osim teorijskih
razmišljanja o neoliberalnom zlu, donosi i raspravu o antiglobalističkom
pokretu, o njegovim načelima, organizaciji i ciljevima, kao
i nekolicinu faktografskih sekvenci kojima želi da dokumentuje svoj
stav prema ovom pokretu. A taj stav je stav slepog verovanja i bezuslovnog
sledbeništva; kroz čitav tekst slušamo samo afirmativno ponavljanje
osnovnih antiglobalističkih mantri u koje se veruje sa pobožnošću
i elanom ranih hrišćana. Kapitalizam je drugo ime za proces
čija "je ideologija neoliberalizam, čija je utopija
beskonačna eksploatacija i čiji je jedini sadržaj tržišna
konkurencija koja stvara profit i uništava sve kolektivne strukture..."
(str.109), ili globalizacija je od strane njenih intektualnih menadžera
"svesno planirana...što će reći bezočna, podla,
nasilna, nepravedna i pogubna" (str.112). ili, o MMF-u i Svetskoj
Banci: "Zelenašanja je uvek bilo, novo je što ga sada bezočni
finansijeri u potrazi za lagodnim profitom, za kamatama, zaogrću
u plašt brižnosti i humanosti "(112). Tako se ovaj "progresivni"
levi antilibreal viteški suprotstavlja "zelenaštvu" u
svim njegovim, a ponajpre altruističkim, oblicima, u čemu
u potpunosti sledi srednjovekovne katoličke znalce ekonomije
koji su koristili isti termin da bi njime denuncirali tadašnje trgovce
i bankare. Čudna koincidencija. Tražiti od našeg autora da
nam objasni kako bi to po njegovom prosvećenom antiglobalističkom
viđenju izgledala privreda bez "zelenaštva", odnosno
bez agresivnih finansijera i bankara koji traže profit, bilo bi
možda previše. Da li onako kao u Sovjetskom Savezu? Ili na Kubi
miljenika antiglobalističkog pokreta, Fidela Kastra? No, to
bi zahtevalo od njega da se malo pozabavi stvarnim ekonomskim problemima,
a ne samo da se poziva na autoritet antiglobalističkih piskarala
po zapadnim novinama, koji svoju mudrost crpe iz popularnih marksističkih
udžbenika, ili sentimentalnih sećanja na 68-u, ili na (smehotvorne)
proklamacije i deklamacije veselog mariška-ekstazi društva iz Porto
Alegrea
( str.108-109).
Verovatno iz sličnih izvora potiču i Krstićevi podaci
kojima pokušava da dokumentuje znamenitu tezu o globalizaciji kao
uzročniku siromaštva i produbljivanja jaza između severa
i juga. Ovi "podaci" se u velikoj meri poklapaju sa Pečujlićevim,
negde do najsitnijih detalja, kao da su prepisivali jedan od drugog.
Što je najzanimljivije, u najvećem broju njih uopšte nije jasna
veza između hipoteze i podatka, odnosno podatak uopšte ne ilustruje,
a kamoli dokazuje, ono što se hipotezom tvrdi. Recimo, tvrdi se
da po podacima iz 1997 500 najvećih korporacija zauzima 70%
svetske trgovine (str. 115). Ali, kakve to veze ima sa siromašnima
u trećem svetu (čije dalje siromašenje je teza koju treba
proveriti)? Da li je njihov standard života u proseku bolji ili
gori nego pre recimo 10 godina? Ili jedan sasvim nerazumljiv podatak:
"od 100 najjačih ekonomija u svetu, 52 su sada korporacijske,
a 48 državne". Šta god da ova rečenica znači, to
sigurno nije neko tvrđenje o kretanju siromaštva ili nejednakosti
u svetu. Da nagađam: jedno moguće značenje bi bilo
da od 100 najbogatijih zemalja u svetu 52 imaju tržišnu privredu,
a 48 socijalističku. Ovo je netačan podatak, ali da je
i tačan, on ne bi značio nikakav argument u prilog teze
o porastu siromaštva i nejednakosti, već u prilog teze da i
socijalistička ekonomija takođe može biti uspešna. Ili,
ovo može značiti i sledeće - da su mnoge svetske korporacije
po svom godišnjem prihodu ispred bruto proizvoda mnogih država (što
je tačan podatak), ali je nejasno kakve to veze ima sa antiglobalističkom
tvrdnjom da siromaštvo raste. Izgleda da je ovo preuzeto iz nekog
"dobro obaveštenog izvora" po principu gluvih antiglobalističkih
telefona, i da je u toku tog preuzimanja iz podatka isparilo i značenje
i njegova veza sa hipotezom o kojoj navodno govori. Nešto niže,
naš antiglobalista "dokazuje" rast siromaštva podacima
(ne znamo iz kog izvora) o porastu razlika između najbogatijih
i najsiromašnijih u srazmeri 30:1 i 60:1, retrospektivno za 1960
i 1990 godinu. Kao što je empirijskim istraživanjima već dokazano
(Milanović, Sala-i-Martin), teza da liberalna globalizacija
produbljuje ekonomske razlike potpuno je netačna i propagandistička.
Ali, pretpostavimo da je zaista tačna. Da li ona, sama po sebi
govori nešto o položaju najsiromašnijih na svetu, i što je važnije,
da li specifikuje uzroke zbog kojih je taj položaj nastao. Ni jedno
ni drugo. Činjenica da u nekim slučajevima ekonomski razvoj
u svetu ide takozvanim scenariom divergencije, odnosno produbljivanja
razlika, ne govori još ništa o apsolutnom položaju onih zemalja
koje sve više zaostaju: da li njihov apsolutni dohodak opada, i
ako da, čemu taj pad treba pripisati. Važno je zapaziti da
antiglobalistima u ovom kontekstu to pitanje uopšte nije relevantno;
da li je neka siromašna zemlja napredovala, ali procentualno manje
od razvijenih zemalja, ili je pak doživela katastrofu, to je svejedno
jer i u jednom i u drugom slučaju imamo "produbljivanje
nejednakosti".
Takođe, kao i u Pečujlićevom
slučaju, nije jasno na čemu autor temelji svoj aksiom
da globalizacija uzrokuje pad ekonomske aktivnosti u onim zemljama
u kojima do takvog pada u apsolutnom iznosu zaista dolazi. Gde god
u svetu postoji neka ekonomska katastrofa, od Argentine, preko Angole,
Rusije do Srbije i Bosne, verujte da je neoliberalizam kriv za to
i ne očekujte objašnjenje zašto je oslobađanje tržišta
izazvalo katastrofu. To je samo još jedna od emotivnih marksističkih
besmislica.nema objašnjenja sledeće činjenice: najveći
dobitnici globalizacije su upravo one zemlje koje su se najviše
otvorile za strane investicije, i primenile "neoliberalne"
recepte šok terapije u reformi institucija (Čile, Novi Zeland,
Mađarska, Češka, Poljska, Estonija, Litvanija, Slovačka...).
Čak i Slovenija, koja nije primer šok-terapije u privatizaciji,
ima dosta liberalan pristup direktnim stranim ulaganjima, na koja
otpada najveći deo njenog ekonomskog prosperiteta. To važi
još mnogo drastičnije za ranije pominjanu Kinu. Pitanje za
Krstića: kako svim ovim zemljama nije naškodila "proždrljiva
i podla globalizacija" (kad su najviše bile izložene tom apokaliptičkom
zlu), već, gle čuda i koincidencije, samo raznim državama-lupežima
u ratu ili pod diktaturom, poput Mugabeovog Zimbabvea, Miloševićeve
Srbije, Lukašenkove Belorusije, ili državama sa izrazito intervencionističkom
i antiliberalnom politikom koja povećava transakcione troškove
poslovanja, korupciju i odlaže neophodne reforme (Rusija, Ukrajina,
ili Bugarska i Rumunija u ranijem periodu), koje su sve od reda
bile uglavnom vrlo rezervisane prema uključivanju u globalizaciju.
Neće li ipak biti da je ekonomski rast ili propadanje pre svega
posledica dobrih ili loših domaćih politika (oslobađanja
privrede i vladavine prava, ili zadržavanja "socijalne"
države i paternalizma), a da je globalizacija samo šansa da se po
nižim troškovima dođe do stranih investicija i ubrza rast,
i kao takva vrlo korisna svakoj liberalnoj i otvorenoj zemlji? Bilo
bi dobro da nam naš antiglobalista objasni na čemu bi se to
zasnivao privredni rast Srbije u narednih 10 godina, ukoliko bi
ovdašnja vlast, poput njega i njemu sličnih antiglobalističkih
humanista, prozrela obmanu globalizacije i zabranila stranim mešetarima
i zelenašima da ovde besramno "traže profit"? Možda na
korijenju i toljagama Branka Kostića? Ili na sjajnim izvoznim
proizvodima Crvene zastave ili EI Niš?
Kod Krstića ima ciglo jedan podatak koji bi mogao da bude relevantan
za ono o čemu on govori, a to je procena UN da je stopa siromaštva
u svetu porasla u poslednjoj deceniji 1,197 milijardi na 1,214 milijardi,
mereno dolarom potrošnje dnevno. Ne znam odakle Krstiću ovaj
podatak, jer u tekstu ne navodi izvor za njega, ali ono što svakako
znam jeste da sva ozbiljna istraživanja svetskog siromaštva poslednjih
godina pokazuju trend njegovog izrazitog smanjivanja. Navešću
samo neka. U zajedničkoj studiji MMF, SB, UN i OECD "A
better world for all" (2002) navodi se da je stopa svetskog
siromaštva u poslednjoj deceniji opala za oko 20%. U studiji "
'Disturbing’ rise of global income inequality" harvardskog
profesora Haviera Sala-i-Martina, iznosi se procena da je u poslednje
dve decenije "pomahnitale i proždrljive" globalizacije
broj ljudi sa dohotkom od manje od jednog dolara dnevno opao sa
oko 700, na oko 300 miliona. U studiji Global econimic prospekt
(2002) Svetske Banke iznosi se podatak da je broj ekstremno siromašnih
ljudi u svetu u periodu 1990-1999 opao sa 1,28 milijardi na 1,15
milijardi. Podaci (uglavnom sumnjivi) o navodnom proširivanju jaza
između bogatih i siromašnih kojima operišu skoro svi tekstopisci
(i skoro identičnim podacima) ništa ne govore o realnoj stopi
siromaštva u najzaostalijim zemljama. I Krstić i svi drugi
autori priloga brkaju jednakost sa siromaštvom, navodeći (ponavljam
sumnjive) projekcije promene odnosa u raspodeli svetskog dohotka
kao dokaz porasta siromaštva. To što je odnos učešća USA
i recimo Indije u svetskom bruto proizvodu promenjen sa npr. 20:1
na 30:1, nema nikakvog značaja za procenu siromaštva u Indiji,
ukoliko je dohodak građana Indije (uključujući i
one najsiromašnije) porastao u apsolutnom iznosu (kao što jeste).
Čega ima spornog i nepravednog u tome da svi napreduju, svako
u skladu sa svojim mogućnostima i podsticajnošću svog
institucionalnog okvira za privatna ulaganja? Ako pretpostavimo
da je poslednjih decenija zaista došlo do divergencije između
bogatih i siromašnih uz određeni napredak i jednih i drugih,
da li to znači da bi raspodela svetskog dohotka bila "pravednija"
da su bogati osiromašili, a siromašni ostali na istom nivou bede
kao pre 20 godina? To očigledno sledi iz antiglobalističke
kuknjave protiv "produbljivanja jaza". Kad jedna hipoteza
vodi čudnim empirijskim implikacijama, onda je to prvi razlog
da se zamislimo nad njom.
Najveći broj drugih priloga izvodi antiglobalističke teoreme
u sličnom registru: tržišna privreda krivac za siromaštvo,
liberalizam=autoritarizam, treba zaustaviti Ameriku u širenju hiperliberalizma
(Džad), tržište uništava društvo (Vidojević). Ipak, za pravi
"biser" ovog broja ja kandidujem tvrdnju Tonija Džada
da je evropska država blagostanja prepreka fašizmu (!), jer je fašizam,
zajedno sa komunizmom "predstavljao reakciju na laissez-faire
kapitalizam" (str.175), te stoga po ovom znalcu moderne političke
istorije "Zapad iz čiste predostrožnosti ne bi trebalo
da krene putem kojim ide Amerika" (ibid.). To je vrlo originalan
zaključak, posebno ako imamo u vidu činjenicu da samo
malo ranije u tekstu autor osuđuje američki lesefer, i
s ponosom tvrdi kako je tradicija države blagostanja u Evropi začeta
još u XIX veku, i da je obavezno zdravstveno osiguranje u Bizmarkovoj
Nemačkoj uvedeno još 1883. Sad samo treba objasniti kako to
da ova "reakcija" na lesefer nije nastala u zemljama u
kojima je on zaista i postojao, poput USA ili Britanije, već
upravo u najstarijoj evropskoj državi blagostanja – Bizmarkovoj
i Vajmarskoj Nemačkoj, u kojoj je još od 70 godina XIX veka
bilo kakvog, a najmanje "lesefer", liberala trebalo tražiti
svećom! Ovo je još jedna marksistička besmislica iz istog
registra kao i tvrdnja o monopolima kao kosekvenci lesefera, bez
obzira na to što se monopolistički kapitalizam takođe
prvo razvio u viskoko regulisanoj i protekcionističkoj nemačkoj
privredi, a ne u Engleskoj ili Americi. Ako liberalizma u Nemačkoj
dakle nije bilo, da li to onda znači da se fašizam u Nemačkoj
pojavio zbog američkog lesefera (a ne, kao što jeste,
zbog nemačkog državnog socijalizma koji je osnova i
esencija fašizma-nacionalsocoijalizma)? Ukoliko je to tačno,
Evropljani nemaju čega da se plaše; naprotiv, treba upravo
da uvedu lesefer, i eto novog Hitlera preko bare, i eto kraja neoliberalne
apokalipse.
Nova srpska politička misao je časopis koji je u nekim oblastima
ranije postavljao solidne standarde teorijskog rada. Čak i
kad su obrađivane najškakljivije teme, poput NATO bombardovanja,
uvek je bilo izvesnog mesta za različite pristupe. Najnoviji
temat o globalizaciji (koji bi, s obzirom na sadržaj priloga prikladnije
bilo nazvati "antiglobalizacija") pretvara ovaj časopis
u propagandnu levičarsku brošuru, koja svoju misiju vidi u
prozelitskom širenju "istine" o zločinačkom
karakteru Novog svetskog poretka, i koja u tom svom misionarskom
zadatku ne trpi nikakve disonantne glasove (podsećam na tragikomičnu
"kontrarecenziju"). U uvodniku za jedan od prvih brojeva
ovog časopisa proklamovana je njegova pozicija kao nacionalno
svesnog i nepodložnog nekritičkom preuzimanju stranih kulturnih
tradicija i modela. Sada vidimo da je to bila samo lozinka za rezervisanost
prema onoj kulturnoj tradiciji koja je kreatorima NSPM tada izgledala
dominantnom na Zapadu; tržišnom liberalizmu. Zato nisu oklevali
da sklope taktičku koaliciju sa domaćim nacionalistima,
u zajedničkom antiliberalnom stavu i otporu prema globalizaciji.
Danas ih vidimo kako bezrezervno prihvataju upravo jednu "belosvetsku
ujdurmu" koja nema nikakvo utemeljenje u srpskoj tradiciji,
odnosno antiglobalistički pokret za koji se mnogi domaći
autori tako gorko (i s pravom) žale da ne nailazi ni na kakav prijem
kod građana Srbije. Više im nije problem “tuđinsko“ poreklo
doktrine koju prihvataju, niti sada misle da treba da se opravdavaju
za nekritičko preuzimanje stranih tradicija i "mondijalizam".
Naravno, budući da su u međuvremenu shvatili da je ona
taktička koalicija s nacionalistima u zajedničkom otporu
liberalizmu i globalizaciji zapravo prerasla u stratešku, i da su
svi sada ujedinjeni u jedan front borbe protiv liberalne globalizacije,
za tako nečim nema ni potreba ni mogućnosti. Ovu dirljivu
koaliciju levih i desnih antiliberala, ovo suštinsko jedinstvo svekolike
intelektualne, političke i civilizacijske margine u njenoj
mržnji prema kapitalizmu, možda najbolje opisuje Krstić, kada
ponosno uzvikuje (umesto da ovaj fakat maksimalno minimizira ili
sakriva): "Sve to je umućeno u galimatijas jednovremenog
sazvučja pesama različitih tradicija World sounda (Woodstock
mutiran u u pravcu Worldwide festivala pesama različitih tradicija
nacionalne, socijalne i klasne borbe) i jukstapozirane slike new
age ikonografije (Če Gevara + Bob Marley + Markos; anarhističke,
boljševičke, ekološke, feminističke parole i zastave vezane
jedna uz drugu, melting pot komuno kadrovika, rastafarijanaca, anarhopankera,
seljaka-bezemljaša…) (str. 107).
Tako smo od časopisa koji pretenduje ne samo na teorijsku ozbiljnost
i zasnovanost, već i na određenu vrstu pionirskog kulturnog
prosvećivanja, dobili apologiju kombinacije radikalističkih
i nasilnih protesta i jeftine demagoške publicistike ala Čomski,
Žižek ili Burdije, kao sinonim širenja političke prosvećenosti.
Ako je nemački filozof Imanuel Kant prosvećenost opisao
kao izlazak iz "stanja samoskrivljene nezrelosti", odnosno
kao jednu vrstu duhovnog odrastanja, onda bi vrsta političkog
prosvećivanja koje domaćoj intelektualnoj javnosti nudi
antiglobalistički diskurs ovog broja NSPM tačno odgovarala
onome što je pod tim pojmom svojevremeno podrazumevao Lisjen Goldman,
kada je rekao da je njegov sin postao odrastao čovek onog trenutka
kad je kao 12-godišnjak razbio ciglom jedan izlog u Parizu za vreme
studentskih nemira maja 1968. Danas bi verovatno taj zreli politički
subjekt trebalo da baci Molotovljev koktel na neko simboličko
oličenje "troglave aždaje", ili pak da kao teoretičar
u tome vidi delo "novog i humanog socijalnog pokreta".
|
|