Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRIKAZI

Prikazi i recenzije NSPM

   

Ivan Janković

 SRPSKA (ANTI)GLOBALIZACIJA

 - prikaz časopisa Nova srpska politička misao, vol. VII, no.3-4, Beograd 2003.

 Novi broj časopisa Nova srpska politička misao posvećen je globalizaciji. To piše na naslovnoj strani časopisa. Kada otvorite njegove korice, suočavate se sa 13 autorskih priloga domaćih i stranih pisaca i sa 8 recenzija raznih knjiga. Od autorskih tekstova, 9 su posvećeni temama globalizacije i to svi do jednog vrlo kritički i negativno, na momente vrlo militantno, a od prikaza knjiga, 8 su posvećene tipičnim antiglobalističkim autorima, poput Čomskog, Žižeka ili Burdijea, i to – treba li naglašavati – skoro bez izuzetka vrlo pozitivno intonirani. Jedini izuzetak iz ovog apsolutnog antiglobalizacijskog jednoumlja, predstavljaju recenzije Bože Stojanovića, koja je posvećena knjizi Džordža Sorosa "Kriza globalnog kapitalizma", i Borislava Ristića, posvećena knjizi Slavoja Žižeka "Manje ljubavi, više mržnje". U svojoj recenziji, Stojanović osim prikaza osnovnih stavova poznatog berzanskog meštra i filantropa, ukazuje na njegovo površno ekonomsko (ne)znanje sa kojim pristupa kritici liberalnog kapitalizma, i zagovaranju pojačane regulacije i kontrole tokova međunarodnog kapitala. Posebnu pikanteriju čini Ristićeva recenzija: ona je vrlo kritički usmerena prema Žižeku, teorijski vrlo dobro fundirana i prožeta snažnom ironijom u odnosu na Žižekov marksistički background, i njegovo nesnalaženje u temama spoljne politike i ekonomije, koje pokušava da kombinuje sa lakanovskom psihoanalizom i kulturnom "kritikom". Dosta je čudno kako je, s obzirom na neverovatnu antikapitalističku i antiglobalizacijsku unisonost celog ovog broja, ova recenzija uopšte promakla uredništvu. Ali, valjda da bi se iskupilo pred svojim čitaocima za ovaj propust, to isto uredništvo se potrudilo da objavi nešto zaista neverovatno – kontrarecenziju. Da, upravo tako. Odmah posle Ristićevog kritičkog prikaza Žižekove knjige, ide vrlo pohvalna recenzija iste knjige (!!!) koju je napisao Darko Drašković! Tako smo u okviru "kontradiskursa" u Srbiji, pored kontramitinga i kontraštrajka, dobili eto i – kontrarecenziju.

 Što se autorskih priloga tiče, oni predstavljaju tipične produkte savremene antiglobalističke produkcije. Njihovi autori su isključivo domaći i strani filozofi i sociolozi naglašeno levičarske orijentacije, koji u svojim tekstovima uglavnom variraju standardne teme levičarskog antikapitalizma: kritika "neoliberalnog" ekonomskog koncepta, žaljenje za hladnim ratom i napadi na "unipolarni" svet američke dominacije, ničim potkrepljene tvrdnje o krivici liberalnog kapitalizma za siromaštvo u svetu i prizivanje "socijalne pravde", te apokaliptička predviđanja kakva će se sve čuda desiti ukoliko se globalizacija nastavi (od ekoloških katastrofa, bolesti, i duhovnog propadanja, do uništenja kulture Indijanaca i Pigmeja). Uopšte nema ozbiljnih ekonomskih analiza efekata globalizacije, niti analitičkih spoljnopolitičkih priloga. Autori uglavnom pribegavaju popularnoj političko-ekonomskoj publicistici zasnovanoj na vrlo rđavoj ekonomskoj argumentaciji, ali zato krajnje militantno i prozelitski intoniranoj (P. Krstić), ili sintezi sumnjive geopolitike i još sumnjivije filozofije istorije (V. Vuletić, M. Pečujlić), a sve obilato prožeto otrcanim stereotipima o "sukobu civilizacija", "eksploataciji siromašnih", "terorizmu kao odgovoru slabih na nasilje jakih" itd.

 M. Pečujlić svoj prilog "Planetarni kentaur: dva lika globalizacije" posvećuje analizi razlike između demokratske i "autoritarne" forme globalizacije. Naravno, "demokratska" forma je skup antiglobalističkih floskula i administrativnih ograničenja globalizacije, a "autoritarna" forma globalizacije je zapravo globalizacija. Fraza o "demokratskoj kontroli" zapravo pokriva ideju da ne bi trebalo dozvoliti preterano uklanjanje veštačkih barijera koje su države postavile dobrovoljnoj saradnji između ljudi. On pretpostavlja da je aktuelna pretežno pro-tržišna forma globalizacije "autoritarna", a dok bi neka u znaku centralizma i birokratske regulacije bila "demokratska". Zašto, to je verovatno jasno samo Pečujliću i njegovim istomišljenicima; ipak, ako bih morao da nagađam, čini mi se da je tu po sredi karakteristično uverenje, koje takođe deli većina autora zbornika, da je liberalizam samo predvorje fašizma, i da ukoliko tržišne sile nisu sapete državnim intervencionizmom i regulacijom, to će voditi u fašizam. To je kompromitovano marksističko tumačenje koje su ranije zastupali Markuze i drugi članovi Frankfurtskog kruga, a danas uglavnom drugorazredni publicisti na Zapadu koji se hrane marksističkom literaturom.

 Dve crvene niti koje se provlače kroz sve priloge, kod Pečujlića su vrlo vidljive: teza o "pogubnim" učincima korporativne globalizacije, i vrednosno suprotstavljanje slobodnog tržišta i civilnog društva i demokratije. Kod Pečujlića, osim širokih opštih ocena, oslonjenih na proverene "autoritete" poput Marksa, Čomskog, Saida i antiglobalistički nastrojenih novinara i komentatora, nema skoro nikakve argumentacije o razlozima zbog kojih veruje da je globalizacija svetskih tržišta uzrok siromaštva. On samo navodi različite primere ekonomskog i civilizacijskog zaostajanja u raznim delovima sveta (uključujući i omiljeni primer antiglobalista – podsaharsku Afriku), podrazumevajući da su globalizacija i "neoliberalizam" za to nekako krivi, ali ne objašnjavajući kojim to mehanizmima globalizacija izaziva ove loše efekte, ili ih barem pogoršava. Umesto objašnjenja, on samo ponavlja neomarksističke slogane protiv tržišta, i podrazumeva da je teret dokazivanja u ovom slučaju na onome ko ne veruje njemu, Marksu, Čomskom ili Arundati Roj na reč. Zašto bi recimo ekonomsko nazadovanje Bosne ili Angole tokom 90-ih bilo proizvod globalizacije, a ne recimo rata ili loših antiliberalnih politika, ostaje potpuno nejasno, kao što je nejasno kako su to uprkos đavoljoj globalizaciji mnoge istočnoevropske zemlje u istom periodu rapidno ekonomski napredovale. Da li to znači da su recimo estonski premijer Mart Lar ili češki Vaclav Klaus prozreli neoliberalnu dogmu, i svoje zemlje držali podalje od globalizacije, ili...? I da li je možda Kina onako ekonomski prosperirala zbog svog apstiniranja od prokletog neoliberalnog bauka, ili upravo zato što se hrabro uključila u tokove svetskog liberalnog tržišta, privatizujući velike delove privrede i otvarajući snažno svoje tržište za strani kapital, i na kraju derući kolena po zapadnim prestonicama da bude primljena u WTO, tu treću glavu neoliberalne aždaje iz karikature u Krstićevom tekstu (druge dve su, naravno MMF i SB). Najbolji odgovor nam daju neki zapadni neokomunisti koji besno optužuju kineske vlasti za "izdaju socijalizma" i beskrupulozno restaurisanje "divljeg kapitalizma", obeleženog sve većim nejednakostima, bogaćenjem elita, komercijalizacijom kulture i drugim osvedočenim pošastima korporativnog pakla. Ali, sve to se Pečujlića ne tiče, on svoju istinu već decenijama poseduje.

 Zoran Vidojević dopunjuje Pečujlića svojom kritikom Dejvida Helda, i odbacivanjem ideje o “kosmopolitskoj demokratiji“, hvaleći njegovu knjigu "Demokratija i globalni poredak" kao "umni pokušaj osavremenjavanja najboljih tekovina liberalne misli" (str.75), putem koga je definisana ideja do koje svi antiglobalisti jako drže – a to je ideja svetske birokratije i svetske vlade koja bi zauzdala, pogađate, "divlji kapitalizam" putem "demokratskog zakonodavstva".

 Međutim, ono što Vidojeviću u Heldovom, i svim drugim levo-liberalnim projektima, smeta, jeste upravo taj njihov liberalizam, i zapravo "vesternocentrizam" (77). I Held pretpostavlja, bez obzira na to što ne prihvata neoliberalizam, da je sistem liberalne demokratije Zapada kao takav univerzalan, i da treba da bude prihvaćen od strane celog sveta, doduše u "reformisanom" i "regulisanom" obliku. Potrebno je da se formira svetska kosmopolitiska država.

 No, ovo je Vidojeviću dvostruko odurno. Prvo, odvratno je i pomisliti da je aktuelni liberalno-demokratski model Zapada univerzalan, i da se tu i tamo samo može pomalo taktički doterivati i popravljati. To je čist Fukujama. Da je on u pravu, i Held s njim, sve bi bilo džabe. Ne, liberalno-demokratski model doduše "ima određenu vrednost", ali, kao i uvek, samo pod određenim uslovima i u određenim trenucima, dok Heldova ideja kosmopolitske demokratije podrazumeva da taj sistem treba apsolutizovati kao standard za sve narode i sva vremena. A drugi je problem Heldovo uverenje da se zahtevi "humanizvanja" kapitalizma mogu ostvariti u postojećim institucionalnim okvirima, što Vidojeviću izgleda iluzionistički. On smatra da samo neka radikalnija promena vođena odlučnom akcijom može da pokrene stvari. On je duboki pesimista u pogledu ortodoksnih modela promene. Prigovor “demokratskom“ (birokratskom) regulisanju kapitalizma je dvostruk: ono ne ide dovoljno daleko, a s druge strane ne vodi računa o realnim mogućnostima i suženom manevarskom prostoru za bilo kakvu intervenciju. Svoj tekst Vuletić završava pesimističkim (ispravnim) uvidom da bilo kakvo zaustavljanje ili promena smera postojeće globalizacije vodilo isključivo protekcionizmu i veštačkom regulacionom ujedančavanju uslova i standarda, što bi potkopalo aktuelnu formu ekonomske globalizacije, ali zajedno s njom i svaku mogućnost demokratskog razvoja zaostalih regiona, koji više ne bi bili privlačni za transfer, kapitala i tehnologije, i postali bi lak plen lokalnih populista. Još samo da svojim kolegama objasni ovu jednostavnu činjenicu.

 Tekst Predraga Krstića je možda najzanimljiviji, jer osim teorijskih razmišljanja o neoliberalnom zlu, donosi i raspravu o antiglobalističkom pokretu, o njegovim načelima, organizaciji i ciljevima, kao i nekolicinu faktografskih sekvenci kojima želi da dokumentuje svoj stav prema ovom pokretu. A taj stav je stav slepog verovanja i bezuslovnog sledbeništva; kroz čitav tekst slušamo samo afirmativno ponavljanje osnovnih antiglobalističkih mantri u koje se veruje sa pobožnošću i elanom ranih hrišćana. Kapitalizam je drugo ime za proces čija "je ideologija neoliberalizam, čija je utopija beskonačna eksploatacija i čiji je jedini sadržaj tržišna konkurencija koja stvara profit i uništava sve kolektivne strukture..." (str.109), ili globalizacija je od strane njenih intektualnih menadžera "svesno planirana...što će reći bezočna, podla, nasilna, nepravedna i pogubna" (str.112). ili, o MMF-u i Svetskoj Banci: "Zelenašanja je uvek bilo, novo je što ga sada bezočni finansijeri u potrazi za lagodnim profitom, za kamatama, zaogrću u plašt brižnosti i humanosti "(112). Tako se ovaj "progresivni" levi antilibreal viteški suprotstavlja "zelenaštvu" u svim njegovim, a ponajpre altruističkim, oblicima, u čemu u potpunosti sledi srednjovekovne katoličke znalce ekonomije koji su koristili isti termin da bi njime denuncirali tadašnje trgovce i bankare. Čudna koincidencija. Tražiti od našeg autora da nam objasni kako bi to po njegovom prosvećenom antiglobalističkom viđenju izgledala privreda bez "zelenaštva", odnosno bez agresivnih finansijera i bankara koji traže profit, bilo bi možda previše. Da li onako kao u Sovjetskom Savezu? Ili na Kubi miljenika antiglobalističkog pokreta, Fidela Kastra? No, to bi zahtevalo od njega da se malo pozabavi stvarnim ekonomskim problemima, a ne samo da se poziva na autoritet antiglobalističkih piskarala po zapadnim novinama, koji svoju mudrost crpe iz popularnih marksističkih udžbenika, ili sentimentalnih sećanja na 68-u, ili na (smehotvorne) proklamacije i deklamacije veselog mariška-ekstazi društva iz Porto Alegrea

( str.108-109).

 Verovatno iz sličnih izvora potiču i Krstićevi podaci kojima pokušava da dokumentuje znamenitu tezu o globalizaciji kao uzročniku siromaštva i produbljivanja jaza između severa i juga. Ovi "podaci" se u velikoj meri poklapaju sa Pečujlićevim, negde do najsitnijih detalja, kao da su prepisivali jedan od drugog.

 Što je najzanimljivije, u najvećem broju njih uopšte nije jasna veza između hipoteze i podatka, odnosno podatak uopšte ne ilustruje, a kamoli dokazuje, ono što se hipotezom tvrdi. Recimo, tvrdi se da po podacima iz 1997 500 najvećih korporacija zauzima 70% svetske trgovine (str. 115). Ali, kakve to veze ima sa siromašnima u trećem svetu (čije dalje siromašenje je teza koju treba proveriti)? Da li je njihov standard života u proseku bolji ili gori nego pre recimo 10 godina? Ili jedan sasvim nerazumljiv podatak: "od 100 najjačih ekonomija u svetu, 52 su sada korporacijske, a 48 državne". Šta god da ova rečenica znači, to sigurno nije neko tvrđenje o kretanju siromaštva ili nejednakosti u svetu. Da nagađam: jedno moguće značenje bi bilo da od 100 najbogatijih zemalja u svetu 52 imaju tržišnu privredu, a 48 socijalističku. Ovo je netačan podatak, ali da je i tačan, on ne bi značio nikakav argument u prilog teze o porastu siromaštva i nejednakosti, već u prilog teze da i socijalistička ekonomija takođe može biti uspešna. Ili, ovo može značiti i sledeće - da su mnoge svetske korporacije po svom godišnjem prihodu ispred bruto proizvoda mnogih država (što je tačan podatak), ali je nejasno kakve to veze ima sa antiglobalističkom tvrdnjom da siromaštvo raste. Izgleda da je ovo preuzeto iz nekog "dobro obaveštenog izvora" po principu gluvih antiglobalističkih telefona, i da je u toku tog preuzimanja iz podatka isparilo i značenje i njegova veza sa hipotezom o kojoj navodno govori. Nešto niže, naš antiglobalista "dokazuje" rast siromaštva podacima (ne znamo iz kog izvora) o porastu razlika između najbogatijih i najsiromašnijih u srazmeri 30:1 i 60:1, retrospektivno za 1960 i 1990 godinu. Kao što je empirijskim istraživanjima već dokazano (Milanović, Sala-i-Martin), teza da liberalna globalizacija produbljuje ekonomske razlike potpuno je netačna i propagandistička. Ali, pretpostavimo da je zaista tačna. Da li ona, sama po sebi govori nešto o položaju najsiromašnijih na svetu, i što je važnije, da li specifikuje uzroke zbog kojih je taj položaj nastao. Ni jedno ni drugo. Činjenica da u nekim slučajevima ekonomski razvoj u svetu ide takozvanim scenariom divergencije, odnosno produbljivanja razlika, ne govori još ništa o apsolutnom položaju onih zemalja koje sve više zaostaju: da li njihov apsolutni dohodak opada, i ako da, čemu taj pad treba pripisati. Važno je zapaziti da antiglobalistima u ovom kontekstu to pitanje uopšte nije relevantno; da li je neka siromašna zemlja napredovala, ali procentualno manje od razvijenih zemalja, ili je pak doživela katastrofu, to je svejedno jer i u jednom i u drugom slučaju imamo "produbljivanje nejednakosti".

 Takođe, kao i u Pečujlićevom slučaju, nije jasno na čemu autor temelji svoj aksiom da globalizacija uzrokuje pad ekonomske aktivnosti u onim zemljama u kojima do takvog pada u apsolutnom iznosu zaista dolazi. Gde god u svetu postoji neka ekonomska katastrofa, od Argentine, preko Angole, Rusije do Srbije i Bosne, verujte da je neoliberalizam kriv za to i ne očekujte objašnjenje zašto je oslobađanje tržišta izazvalo katastrofu. To je samo još jedna od emotivnih marksističkih besmislica.nema objašnjenja sledeće činjenice: najveći dobitnici globalizacije su upravo one zemlje koje su se najviše otvorile za strane investicije, i primenile "neoliberalne" recepte šok terapije u reformi institucija (Čile, Novi Zeland, Mađarska, Češka, Poljska, Estonija, Litvanija, Slovačka...). Čak i Slovenija, koja nije primer šok-terapije u privatizaciji, ima dosta liberalan pristup direktnim stranim ulaganjima, na koja otpada najveći deo njenog ekonomskog prosperiteta. To važi još mnogo drastičnije za ranije pominjanu Kinu. Pitanje za Krstića: kako svim ovim zemljama nije naškodila "proždrljiva i podla globalizacija" (kad su najviše bile izložene tom apokaliptičkom zlu), već, gle čuda i koincidencije, samo raznim državama-lupežima u ratu ili pod diktaturom, poput Mugabeovog Zimbabvea, Miloševićeve Srbije, Lukašenkove Belorusije, ili državama sa izrazito intervencionističkom i antiliberalnom politikom koja povećava transakcione troškove poslovanja, korupciju i odlaže neophodne reforme (Rusija, Ukrajina, ili Bugarska i Rumunija u ranijem periodu), koje su sve od reda bile uglavnom vrlo rezervisane prema uključivanju u globalizaciju. Neće li ipak biti da je ekonomski rast ili propadanje pre svega posledica dobrih ili loših domaćih politika (oslobađanja privrede i vladavine prava, ili zadržavanja "socijalne" države i paternalizma), a da je globalizacija samo šansa da se po nižim troškovima dođe do stranih investicija i ubrza rast, i kao takva vrlo korisna svakoj liberalnoj i otvorenoj zemlji? Bilo bi dobro da nam naš antiglobalista objasni na čemu bi se to zasnivao privredni rast Srbije u narednih 10 godina, ukoliko bi ovdašnja vlast, poput njega i njemu sličnih antiglobalističkih humanista, prozrela obmanu globalizacije i zabranila stranim mešetarima i zelenašima da ovde besramno "traže profit"? Možda na korijenju i toljagama Branka Kostića? Ili na sjajnim izvoznim proizvodima Crvene zastave ili EI Niš?

 Kod Krstića ima ciglo jedan podatak koji bi mogao da bude relevantan za ono o čemu on govori, a to je procena UN da je stopa siromaštva u svetu porasla u poslednjoj deceniji 1,197 milijardi na 1,214 milijardi, mereno dolarom potrošnje dnevno. Ne znam odakle Krstiću ovaj podatak, jer u tekstu ne navodi izvor za njega, ali ono što svakako znam jeste da sva ozbiljna istraživanja svetskog siromaštva poslednjih godina pokazuju trend njegovog izrazitog smanjivanja. Navešću samo neka. U zajedničkoj studiji MMF, SB, UN i OECD "A better world for all" (2002) navodi se da je stopa svetskog siromaštva u poslednjoj deceniji opala za oko 20%. U studiji " 'Disturbing’ rise of global income inequality" harvardskog profesora Haviera Sala-i-Martina, iznosi se procena da je u poslednje dve decenije "pomahnitale i proždrljive" globalizacije broj ljudi sa dohotkom od manje od jednog dolara dnevno opao sa oko 700, na oko 300 miliona. U studiji Global econimic prospekt (2002) Svetske Banke iznosi se podatak da je broj ekstremno siromašnih ljudi u svetu u periodu 1990-1999 opao sa 1,28 milijardi na 1,15 milijardi. Podaci (uglavnom sumnjivi) o navodnom proširivanju jaza između bogatih i siromašnih kojima operišu skoro svi tekstopisci (i skoro identičnim podacima) ništa ne govore o realnoj stopi siromaštva u najzaostalijim zemljama. I Krstić i svi drugi autori priloga brkaju jednakost sa siromaštvom, navodeći (ponavljam sumnjive) projekcije promene odnosa u raspodeli svetskog dohotka kao dokaz porasta siromaštva. To što je odnos učešća USA i recimo Indije u svetskom bruto proizvodu promenjen sa npr. 20:1 na 30:1, nema nikakvog značaja za procenu siromaštva u Indiji, ukoliko je dohodak građana Indije (uključujući i one najsiromašnije) porastao u apsolutnom iznosu (kao što jeste). Čega ima spornog i nepravednog u tome da svi napreduju, svako u skladu sa svojim mogućnostima i podsticajnošću svog institucionalnog okvira za privatna ulaganja? Ako pretpostavimo da je poslednjih decenija zaista došlo do divergencije između bogatih i siromašnih uz određeni napredak i jednih i drugih, da li to znači da bi raspodela svetskog dohotka bila "pravednija" da su bogati osiromašili, a siromašni ostali na istom nivou bede kao pre 20 godina? To očigledno sledi iz antiglobalističke kuknjave protiv "produbljivanja jaza". Kad jedna hipoteza vodi čudnim empirijskim implikacijama, onda je to prvi razlog da se zamislimo nad njom.

 Najveći broj drugih priloga izvodi antiglobalističke teoreme u sličnom registru: tržišna privreda krivac za siromaštvo, liberalizam=autoritarizam, treba zaustaviti Ameriku u širenju hiperliberalizma (Džad), tržište uništava društvo (Vidojević). Ipak, za pravi "biser" ovog broja ja kandidujem tvrdnju Tonija Džada da je evropska država blagostanja prepreka fašizmu (!), jer je fašizam, zajedno sa komunizmom "predstavljao reakciju na laissez-faire kapitalizam" (str.175), te stoga po ovom znalcu moderne političke istorije "Zapad iz čiste predostrožnosti ne bi trebalo da krene putem kojim ide Amerika" (ibid.). To je vrlo originalan zaključak, posebno ako imamo u vidu činjenicu da samo malo ranije u tekstu autor osuđuje američki lesefer, i s ponosom tvrdi kako je tradicija države blagostanja u Evropi začeta još u XIX veku, i da je obavezno zdravstveno osiguranje u Bizmarkovoj Nemačkoj uvedeno još 1883. Sad samo treba objasniti kako to da ova "reakcija" na lesefer nije nastala u zemljama u kojima je on zaista i postojao, poput USA ili Britanije, već upravo u najstarijoj evropskoj državi blagostanja – Bizmarkovoj i Vajmarskoj Nemačkoj, u kojoj je još od 70 godina XIX veka bilo kakvog, a najmanje "lesefer", liberala trebalo tražiti svećom! Ovo je još jedna marksistička besmislica iz istog registra kao i tvrdnja o monopolima kao kosekvenci lesefera, bez obzira na to što se monopolistički kapitalizam takođe prvo razvio u viskoko regulisanoj i protekcionističkoj nemačkoj privredi, a ne u Engleskoj ili Americi. Ako liberalizma u Nemačkoj dakle nije bilo, da li to onda znači da se fašizam u Nemačkoj pojavio zbog američkog lesefera (a ne, kao što jeste, zbog nemačkog državnog socijalizma koji je osnova i esencija fašizma-nacionalsocoijalizma)? Ukoliko je to tačno, Evropljani nemaju čega da se plaše; naprotiv, treba upravo da uvedu lesefer, i eto novog Hitlera preko bare, i eto kraja neoliberalne apokalipse.

Nova srpska politička misao je časopis koji je u nekim oblastima ranije postavljao solidne standarde teorijskog rada. Čak i kad su obrađivane najškakljivije teme, poput NATO bombardovanja, uvek je bilo izvesnog mesta za različite pristupe. Najnoviji temat o globalizaciji (koji bi, s obzirom na sadržaj priloga prikladnije bilo nazvati "antiglobalizacija") pretvara ovaj časopis u propagandnu levičarsku brošuru, koja svoju misiju vidi u prozelitskom širenju "istine" o zločinačkom karakteru Novog svetskog poretka, i koja u tom svom misionarskom zadatku ne trpi nikakve disonantne glasove (podsećam na tragikomičnu "kontrarecenziju"). U uvodniku za jedan od prvih brojeva ovog časopisa proklamovana je njegova pozicija kao nacionalno svesnog i nepodložnog nekritičkom preuzimanju stranih kulturnih tradicija i modela. Sada vidimo da je to bila samo lozinka za rezervisanost prema onoj kulturnoj tradiciji koja je kreatorima NSPM tada izgledala dominantnom na Zapadu; tržišnom liberalizmu. Zato nisu oklevali da sklope taktičku koaliciju sa domaćim nacionalistima, u zajedničkom antiliberalnom stavu i otporu prema globalizaciji. Danas ih vidimo kako bezrezervno prihvataju upravo jednu "belosvetsku ujdurmu" koja nema nikakvo utemeljenje u srpskoj tradiciji, odnosno antiglobalistički pokret za koji se mnogi domaći autori tako gorko (i s pravom) žale da ne nailazi ni na kakav prijem kod građana Srbije. Više im nije problem “tuđinsko“ poreklo doktrine koju prihvataju, niti sada misle da treba da se opravdavaju za nekritičko preuzimanje stranih tradicija i "mondijalizam". Naravno, budući da su u međuvremenu shvatili da je ona taktička koalicija s nacionalistima u zajedničkom otporu liberalizmu i globalizaciji zapravo prerasla u stratešku, i da su svi sada ujedinjeni u jedan front borbe protiv liberalne globalizacije, za tako nečim nema ni potreba ni mogućnosti. Ovu dirljivu koaliciju levih i desnih antiliberala, ovo suštinsko jedinstvo svekolike intelektualne, političke i civilizacijske margine u njenoj mržnji prema kapitalizmu, možda najbolje opisuje Krstić, kada ponosno uzvikuje (umesto da ovaj fakat maksimalno minimizira ili sakriva): "Sve to je umućeno u galimatijas jednovremenog sazvučja pesama različitih tradicija World sounda (Woodstock mutiran u u pravcu Worldwide festivala pesama različitih tradicija nacionalne, socijalne i klasne borbe) i jukstapozirane slike new age ikonografije (Če Gevara + Bob Marley + Markos; anarhističke, boljševičke, ekološke, feminističke parole i zastave vezane jedna uz drugu, melting pot komuno kadrovika, rastafarijanaca, anarhopankera, seljaka-bezemljaša…) (str. 107).

 Tako smo od časopisa koji pretenduje ne samo na teorijsku ozbiljnost i zasnovanost, već i na određenu vrstu pionirskog kulturnog prosvećivanja, dobili apologiju kombinacije radikalističkih i nasilnih protesta i jeftine demagoške publicistike ala Čomski, Žižek ili Burdije, kao sinonim širenja političke prosvećenosti. Ako je nemački filozof Imanuel Kant prosvećenost opisao kao izlazak iz "stanja samoskrivljene nezrelosti", odnosno kao jednu vrstu duhovnog odrastanja, onda bi vrsta političkog prosvećivanja koje domaćoj intelektualnoj javnosti nudi antiglobalistički diskurs ovog broja NSPM tačno odgovarala onome što je pod tim pojmom svojevremeno podrazumevao Lisjen Goldman, kada je rekao da je njegov sin postao odrastao čovek onog trenutka kad je kao 12-godišnjak razbio ciglom jedan izlog u Parizu za vreme studentskih nemira maja 1968. Danas bi verovatno taj zreli politički subjekt trebalo da baci Molotovljev koktel na neko simboličko oličenje "troglave aždaje", ili pak da kao teoretičar u tome vidi delo "novog i humanog socijalnog pokreta". 

 
     
     
 
Copyright by NSPM