Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo: Intervju Srđe Trifkovića radiju CKCU 93.1 FM, Otava, Kanada

   



ZAPADNA REAGOVANJA NA IZBORE U SRBIJI:

VEC VIDJENO



- Nova runda stare demonizacije
- Da li je Kostunica i dalje kljucni igrac


Zapadne medijske kuce pisu vrlo nepovoljno o Radikalnoj partiji pa i o
Srbiji posle ovih izbora. Zasto?

Trifkovic: Ovo nije prvi put da zapadni mediji pisu vrlo negativno i
nepovoljno o Srbima i Srbiji. To je konstanta vec punih petnaest godina. U
ovom konkretnom slucaju interesantno je da se vise govori o Srbiji kao
neizlecivom pacijentu koji vazda zudi za sopstvenom zlocinackom i
totalitarnom prosloscu nego kao o opasnosti za regiju. Jedan britanski
komentator Srbiju je opisao kao ofucanu macku koja besno ali nemocno sisti
kroz krezuba usta.

Zanimljivo je da se retko pominju stvarni uzroci ovog uspeha Radikala. Te
uzroke licno nalazim pre svega u korumpiranosti DOS-ovske vlasti iznutra i
pritiscima zapadne "medjunarodne zajednice" spolja. EU i SAD ni posle pada
Milosevica nisu prestale da tretiraju Srbiju kao svojevrsnu monetu za
potkusurivanje i kao dezurnog krivca na balkanskim prostorima, istovremeno
se praveci da to nije tako. Radio Slobodna Evropa se, primera radi, u jednom
komentaru onako uzgred osvrce na pitanje uticaja stava stranih sila na
srpsku politicku scenu i konstatuje da su Srbi ionako skloni samosazaljivoj
mitomaniji pa stoga nije ni bitno sta Zapad zapravo radi, jer ce se oni u
svakom slucaju osecati ponizenim i uvrednjenim.

Sto se DOS-a tice, u zapadnoj stampi tu i tamo se provuce konstatacija da je
"reformska vlast" nosila hipoteku "optuzbi za korupciju" ali se pritom
izbegava neko vrednovanje osnovanosti tih optuzbi. Nisam naisao ni na jedan
analiticki tekst koji bi pitanje korupcije sistematski istrazio, koji bi
postavio pitanje da li je, i ako jeste zasto je ta tzv. reformska poput
svojih post-komunistickih prethodnika nastavila da gradi istu
mafijasko-politicku spregu koja je nastala pocetkom devedesetih pod
SPS-JUL-om. Da se na tom planu nista bitno nije promenilo neki iole
prinicljivi zapadni novinar je mogao da se uveri na primeru zaista
kriminalnog procesa privatizacije, zatim u masovnoj policijskoj represiji
posle Djindjicevog ubistva, u racunima na Sejselskim ostrvima koji su bili
samo vrsak ledenog brega korupcije drzavnog aparata, da ne govorimo o
aferama i skandalima koji su zemlju potresali neprekidno u protekle dve
godine, zavrsno sa farsom oko izbora Kori Udovicki za guvernera Narodne banke.

Nismo naisli ni na jedan ozbiljni analiticki tekst o tome kako obicni Srbi
gledaju na stav tzv. medjunarodne zajednice o Kosovu, kakav je efekat na
srpsku politicku scenu konstantnih napora da se Srbi stave pred svrsen cin i
da pristanu na nekakav "trajni status" koji bi znacio amputaciju pokrajine.
I kad se u zapadnim medijima pominje nezadovoljstvo pritiscima iz Haga, to
se cini uz implikaciju da je takvo nezadovoljstvo odraz srpske tvrdoglave
nespremnosti na suocavanje sa sopstvenim nedelima. Ne nudi se iole ozbiljna
analiza pitanja da li Srbi imaju nekog racionalnog razloga za otpor prema
Tribunalu, pogotovu u kontekstu poslednjih optuznica kojima se po principu
komandne odgovornosti cilja na kolektivizaciju krivice, sto ce naravno imati
i svoje istorijske posledice za srpski narod u celini.

Opet je na sceni jedan automatizam. Srbi su krivi ukoliko glasaju za
Radikale ne zato sto imaju razloga da u radikalima vide glas protesta protiv
DOS-ovske vlasti s jedne strane i protiv zapadnih pritisaka, sa druge. Oni
su krivi zato sto su vec unapred oznaceni kao dezurni krvci na Balkanu i kao
strana u balkanskim sukobima koja pati od neizlecivih atavizama sto se samo
potvrdjuje ovim poslednjim glasanjem.

Na slican nacin je i Nemacka, kojoj je sa mnogo vise prava prikacena krivica
za Prvi svetski rat, u Versaju grubo kaznjena za tu svoju krivicu na zlurado
osvetnicki nacin koji je kasnije proizveo i hiperinflaciju i ekonomsku krizu
i nacizam. Ona je automatski i drugi put kaznjena a da niko nikad nije
upitao da li je revansisticki zar Zorza Klemansoa (Georges Clemanceau)
doprineo tome da Hitler dvanaest godina kasnije dodje na vlast.

SP: Neke domace novine u Srbiji i ovdasnje na zapadu porede Srbe i Srbiju sa
nacistima i Nemackom u doba nacizma. Odakle to poredjenje?

Trifkovic: Poredjenje Srba sa nacistima datira jos iz 1991. godine iz opsade
Vukovara i gadjanja Dubrovnika. Ono je dozivelo svoju eskalaciju u leto
1992. godine sa ratom u Bosni. Od tada je ponavljana u nedogled. Jedan
zapadni komentator je to nazvao "reductio ad Hitlerum". Radikali su
demonizatorima laka meta iz prostog razloga sto nastupaju sa vrlo ostrom
nacionalnom retorikom, koja im ide od ruke jer su van vlasti. Verovatno ce
van vlasti i ostati, pa zato sebi mogu da dopuste luksuz da budu verbalno
veoma ostri i decidirani i u odnosu na nacionalno pitanje, srpske
teritorije, Hag i Kosovo. To im omogucuje da biraci koji im poklone
poverenje u tom cinu vide glas protesta kako protiv DOS-ovske vlasti iznutra
tako i zapadnih pritisaka spolja.

Kad je rec o zapadnoj stampi na delu je onaj isti sindrom koji ju je naveo
da u Fancuskoj pretprosle godine na slican nacin demonizuje Zan-Mari Le
Pena, kada je ovaj usao u drugi krug izbora protiv Siraka. Ili Hajedra u
Austriji, kada je Narodna stranka postala najjaca snaga u Parlamentu. Dakle,
kad god se pojavi neka politicka licnost ili pokret koji insistira na
nacionalnoj autohtonosti i suverenitetu, na kontinuitetu istorijskih secanja
i koji - u slucaju zapadnoevropskih pokreta - zahtevaju ogranicavanje
imigracije i reafirmaciju tradicionalnih morala i pogleda na svet, oni ce
biti automatski proglaseni za fasiste, naciste, rasiste, lista etiketa nema
kraja. Od nje nije postedjen cak ni jedan Silvio Berluskoni, koji bi pre
samo pola veka vazio za liberala par excellence!

U slucaju Seseljevih sledbenika reakcija zapadne medijske masine je
dvostruko predvidljiva. Srbi su unapred oznaceni kao dezurni krvci i moneta
za potkusurivanje na balkanskoj sceni. Lako je pribeci instrumentarijumu
demonizacije kada je on uveliko razradjen i razigran. U slucaju Radikala ne
treba mnogo ni objasnjavati zapadnom citaocu o cemu se radi, jer je on tokom
petaestogodisnjih medijskih ofanziva unapred prepariran za cinjenicu da je
rec o jednom nezdravom narodu koji po ko zna koji put ispoljava svoju
osvedocenu nezrelost za ulazak u civilizovani svet.

Otrovne strene upucene protiv Srba i Srbije posle izbora spadaju u
kategoriju "vec vidjenog" i samo dokazuju jos jednom da je uloga ogromne
vecine medija na obe strane Atlantika NE da javnost informisu i obrazuju vec
da je zaglupljuju i obmanjuju. Postoji izvesna spontanost u citavom
mehanizmu. Da biste postali mladjani novinar, spoljni saradnik, honorarni
dopisnik nekog velikog zapadnog lista ili radio TV mreze vi morate vec na
startu da ispoljite svoju podrsku odredjenim modelima gledanja na zivot i
svet; u slucaju dopisnika sa Balkana to znaci da se zna ko je los, a ko ne.
Morate da internalizujete svoj sistem vrednosti u skladu sa shvatanjima i
ideologijom onih koji vas placaju. Morate da ispoljite ne samo formalnu nego
svesrdnu pripadnost njihovom ideoloskom miljeu i njihovoj gnostickoj
ideoloskoj strukturi: to znaci da su vam lokalni izvori informacija i
analiza razne Sonje, Natase, Teofili i slicne spodobe. I novinar i njegov
lokalni izvor su deo istog sistema. Taj sistem ne tezi kontroli svake
izgovorene ili napisane reci, vec ga interesuje samo masinerija masovne
distribucije. Njena je tehnika zasnovana na frojdovski sublimisanoj poruci
koja je apsorbovana od strane pojedinca i postaje neraskidivi deo njegove
licnosti. Ideoloski totalitarizam olicen u jednom Djerdju Sorosu kune se u
Otvoreno Drustvo, u multi-multi raznolikost, ali u svojoj sustini zahteva
potpuni idejni monizam.

SP: Da se vratimo na domacu scenu. U svom clanku "Izbori u Srbiji:
Nestabilnost se nastavlja" kazete da je Vojislav Kostunica glavni igrac.
Zasto bas Kostunica?

Trifkovic: Zato sto je on jedini sa kojim bi sve ostale stranke koje su usle
u Skupstinu zelele da udju u koaliciju. Istovremeno, slab skor Demokratske
stranke Srbije, koja je pala na manje od 20 posto glasova, predstavlja
opomenu Kostunici da mora da zauzme odlucniji stav u odnosu na izazove sa
kojima se Srbija suocava, stav koji se nije odrazio u prilicno mlakoj
predizbornoj kampanji te stranke. Relativni uspeh Seseljeve stranke,
ponavljam, vise je plod ogorcenosti biraca onim sta je dosadasnja vlast
pruzila na spoljnom i unutrasnjem planu, a manje plod njihove nade da ce im
Radikali zaista povratiti granice Srbije do Karlovca i ponuditi veknu hleba
za tri dinara.

Na Kostunicu se sa Zapada vrse pritisci da oformi koaliciju koja bi opet
licila na DOS: DSS, G-17+, SPO-NS i DS, ili bar Tadic kao jedan od kljucnih
ministara. To sto je on za sada skloniji ideji jedne koncentracione vlade
koja bi obuhvatala sve stranke zastupljene u Skupstini, ili cak koaliciji sa
Radikalima, ohrabruje i uliva nade da on takvim pritiscima nece da podlegne.
Samo bi jedna koncentraciona vlada mogla da u kratkom postupku izradi novi
Ustav koji bi brzo prosao kroz skupstinsku proceduru. Potom bi mogli da
uslede novi izbori, po novim pravilima, kako za Skupstinu tako i za
Predsednika republike i organe lokalne uprave. Ukoliko on podlegne zapadnim
pritiscima bojim se da ce izgubiti kredibilitet. To bi islo na ruku
radikalima koji bi u sledecoj rundi izbora mogli da izvuku vise glasova nego
ovom prilikom. Ukoliko , pak, ide na koncentracionu vladu koja bi obuhvatala
sve parlamentarne snage tesko mi je da zamislim da bi G17 i DS i SPO
pristali da budu u vladi u kojoj bi bili socijalisti i radikali. U slucaju
G17 i DS njihovi zapadni nalogodavci i sponzori bi svakako stavili veto na
takav potez a u slucaju SPO imamo dodatna opterecenja vezana za slucaj
Ibarske magistrale. U svakom slucaju za desetak dana znacemo odgovor na
pitanje da li je Vojislav Kostunica nacionalni lider krupnog kalibra na
kojeg se i dalje mozed racunati.

SP: Znaci, nestabilnost se nastavlja sa dozom nade da idemo ka resavnju
krize uz pomoc Kostunice?

Trifkovic: Moguce je da se nestabilnst i kriza latentno nastave na veoma
duge staze. Licno ne sumnjam da nam upravo to zele mnogi navodno
dobronamerni spoljni savetnici i dusebriznici. Mozda cemo imati situaciju
koja je na svoja nacin bila poznata Francuzima pod cetvrtom republikom pre
De Gola, ili Italijanima tokom pune tri decenije kada su se vlade smenjivale
svakih nekoliko nedelja. Samo, za razliku od Srbije, i Francuska i Italija
su bile relativno sredjene drzave. U slucaju Italije, stavise, nestabilnost
vlade nije ni malo smetala privredi da cveta i savrseno funkcionise.

Da zavrsimo na optimistickoj noti: najvaznije je da se krenulo napred. Za
Srbiju bi bilo katastrofalno da je DOS-ovska vlast uspela da se odrzi do
isteka mandata prethodnog skupstinskog saziva, tj. do kraja ove godine. Bez
preterivanja, rezime DOS-a je za Srbiju porazan. Milosevic je bio mrak, bez
sumnje; ali DOS se pokazao ne kao svetlost izlaska iz tunela vec kao
svetlost dolazeceg brzog voza. Tokom devedesetih godina, jedne od najgorih
decenija u novijoj srpskoj istoriji, u mraku sankcija, hiperinflacije,
blokade na Drini, Dejtona, JUL-a, Jezde i Dafine, mnogi su Srbi bili u
iskusenju da pomisle da crnjeg mraka od tadasnjeg nema i ne moze biti. Posle
tri godine DOS-a, objektivni zakljucak nije da je u Srbiji gore nego sto je
bilo, vec da ona gubi nadu da ce joj ikada biti bolje - i da gubi preduslove
da do boljitka ikada dodje. Pod Milosevicem jos je bilo nade da ce biti
bolje kada on padne. Sada, pak, zavladao je opsti cinizam. Potreban je
krupan preokret da se taj cinizam ponovo zameni nadom.

Na ekonomskom planu smena vlasti je dosla u poslednji cas. Oporavka srpske
privrede nece biti bez injekcija strane likvidnosti, ali postupci DOS-ovke
vlasti u sprezi sa privrednom mafijom taj su oporavak samo otezali
pretvarajuci Srbiju u banana-rupubliku latinoamerickog tipa. Ako se taj
proces nastavi, vise nece biti bitno ko je nosilac formalne politicke vlasti
jer ce ekonomska moc biti nepovratno prebacena u ruke uskog kruga kriminalne
oligarhije. Jedna od prvih mera nove vlade zato treba da bude moratorijum na
dalju rasprodaju privrede i preispitivanje dosadasnjih dilova, uz
ponistavanje transakcije ukoliko se ustanove nepravilnosti i rigorozno
krivicno i materijalno gonjenje eventualnih prekrsilaca. Za ekonomski
oporavak Srbije potrebno je sprovoditi privatizaciju i fiskalnu disciplinu,
ali raditi to po sablonu Saks-Gajdar garantuje dalji sunovrat i srubljivanje
zemlje na neokolonijalni oblik trajne podredjenosti spoljnim kontrolorima
tehnoligija, ideja i kapitala. Naravno, naivno je verovati da je prosperitet
moguc uz potpunu izolaciju od svetskih tokova kapitala. Za Srbiju optimalni
modeli spoja slobodnog preduzimastva i drzavnog usmeravanja privrede su
Juzna Koreja, Tajvan i [panija u periodu 60-tih i 70-tih.

Na politickom planu siroka koncentraciona vlada takodje bi doprinela
prevazilazenju ideoloskih podela. Srbi zarad svog opstanka moraju da
prevazidju stare ideoloske etikete, da zakorace van ustaljene levo-desne
podele. Posle 5. oktobra nije doslo do sustinske promene utoliko sto su
javnom scenom i dalje dominirali bivsi clanovi Saveza komunista. Sada je
kriza dostigla tacku gde takva promena vise nije moguca: u rukovodstvima
vecine stranaka su ljudi koji su pripadali tom establismentu. Stoga je
realno manje vazno pitanje za koga si bio juce, vec gde danas stojis u
odnosu na Kosovo, ekonomiju, Hag, odnose sa Crnom Gorom, privredu i
nebrojena druga bolna pitanja.

Na spoljnom planu tokom protekle tri godine nepostojanje osnovnog konsenzusa
o nacionalnim i drzavnim interesima sprecilo je artikulisanje iole ozbiljne
spoljne politike. Nova vlada bi kroz siroku koalicionu osnovu mogla da makar
pokrene debatu o tome koji su to interesi i kako ih treba braniti.

Za pripadnike srpske dijaspore vazno je da isticu kako u Beogradu tako i u
svojim prestonicama da nema nikakvih objektivnih razlika izmedju srpskih i
zapadnih interesa. Postoji, naravno, nepremostiva razlika izmedju srpskih
interesa i balkanske strategije koju su sledili Klinton, Bler i NATO, a koja
je bila ideoloski, ne realpoliticki utemeljena. Medjutim, u fokusu Busove
politike i u drugom mandatu bice terorizam, Bliski Istok, Centralna Azija,
Kaspijski bazen i Koreja, sto ce ponovo pobuditi nesklonost kljucnih
licnosti Administracije da se uplicu u regionalne sporove - npr. na Balkanu
- gde nisu dovedeni u pitanje konkretni americki geopoliticki i ekonomski
interesi. Srpska strana napokon treba da na pravi nacin ukaze zapadnim
centrima moci na potrebu, zarad njihovih strateskih interesa, da se Srbi
tretiraju kao geopoliticki partneri i stozer balkanske stabilnosti, a ne
samo kao stalna moneta za potkusurivanje.

Sto se konkretnih politickih ciljeva nove vlade tice, minimum je
neprihvatanje diskusije o konacnom statusu Kosova pod sadasnjim okolnostima.
Treba javno i cesto ukazivati na vezu islamskih terorista sa Bosnom i
Kosovom i Asdaunovu politiku u BiH osuditi kao sabotiranje Busovog rata
protiv terora. Tiha ali tvrda pasivnost potrebna je po haskom pitanju, uz
storniranje hapsenja i izrucenja, ali bez izazovne retorike. Pod hitno treba
potpisati sporazum sa SAD o neizrucenju americkih drzavljana Medjunarodnom
krivicnom sudu (MKS).

Naravno, od svega navedenog nema nista ako pod hitno ne dodje do bitnih
personalnih promena na celu Ministarstva inostranih poslova, sto iziskuje
prethodnu konsolidaciju jedne pristojne vlasti u Beogradu po prvi put u vise
od sest decenija.

BOBA BOROJEVIC
Srpski radio program "Susreti Ponedeljkom"
CKCU 93.1 FM
(613) 225-2321
e-mail: ckcuboba@yahoo.ca
http://f2.pg.briefcase.yahoo.com/pertep

 
     
     
 
Copyright by NSPM