VOJVODINA
– KRVAVA ILI TOLERANTNA?
Danas je politički i društveno probitačno raspirivati "toleranciju"
i "multikulturalizam", kao pre par decenija u komunističkoj
SFRJ "bratstvo i jedinstvo". A ispod te internacionalističke
i humanističke demagogije se pokušavaju prikriti i potisnuti
realni istorijski sukobi i problemi, čije se stanje na taj
način samo pogoršava, i koji samo čekaju povoljniji
splet okolnosti da eksplodiraju. Tako se o Vojvodini u titoističkoj
SFRJ patetično govorilo kao o prostoru na kome živi u slozi
i harmoniji dvadesetak "naroda i narodnosti". Sada "novi
autonomaši" govore o tolerantnoj i multikulturnoj Vojvodini
nasuprot primitivnom i agresivnom balkanskom zaleđu koje
počinje u Beogradu. Ovim se oni, otvorenije nego njihovi
ideološki prethodnici, pozivaju na ideal austrougarske srednjeevropske
kulture, kao navodno uzora miroljubivosti i tolerancije.
Vojvodina zapravo nije ni blizu ideala mira i tolerancije kakvim se predstavlja
u ovakvim patetičnim razglednicama. Ona ne samo da je bila
poprište velikih civilizacijskih, imperijalnih i nacionalnih sukoba,
već je verovatno mesto najkrvavijih borbi i pogroma na tako
malom prostoru (20.000 km2) u celokupnoj istoriji.
Čak je i prostor današnje države Izrael, koji važi kao najkrvavija
i najopasnija tačka planete, u prethodnim vekovima bio miran
i "tolerantan" u odnosu na sve one ratove, progone i
seobe koje su se zbile u Južnoj Panoniji.Treba se samo prisetiti
da su ovde negde vekovima Rimljani napadali varvare, a ovi drugi
baš ovde prodirali i uništavali ono što je ostalo od grčko-rimske
civilizacije. Na ovom prostoru su se odigravale ključne epizode
mnogobrojne seobe, od onih poznatih, poput Huna, Avara, Slovena
i Ugara, pa do onih manje i jedva znanih. U srednjem veku ova
močvarna ravnica je bila granica između Srba i Ugara,
a time i između pravoslavno-vizantijskog Balkana i katoličkog
zapada. Ovuda su od onog prvog krstaskog rata iz 1096. prolazile
mnogobrojne krstaške vojne na islamski i pravoslavni svet. A onda
je islamski svet uzvratio džihadom – opet preko nas i preko ove
napaćene zemlje. Tako je "Turčin" stigao do
Beča, u odbrani čijih granica su Srbi vekovima učestvovali.
Onda je "srednja Evropa" uzvratila udarac i krenula
u kontru u jedan vekovni krstaški i civilizacijski sukob u kojoj
su opet tragično stradali najviše ljudi sa ovih prostora.
A proizvod germanske krstaške "rekonkviste" je bilo
Habzburško carstvo, čija je dinastija vladala i u, sličnoj
rekonkvisti stvorenoj, španskoj imperiji.
Sve ovo govori da su sukobi na ovim prostorima i među etničkim i
konfesionalnim zajednicama bili planirani, pokretani, pomagani
i kontrolisani iz stranih centara religijske, ideološke, političke
i druge moći. U tom smislu se Srbi izdvajaju kao narod bez
pripadnosti nekoj internacionali (islamskoj, katoličkoj ili
nekoj drugoj) pa tako i bez presudne ideološke kontrole nekog
imperijalnog centra. Zato su pripadnici srpskog naroda istorijski
neopterećeni "krstaškim", "imperijalnim"
i "globalističkim" snovima (barem ne do XX veka)
zaista bili "faktor stabilnosti" "jugoistočne
Evrope". Kao kulturno autohtoni narod Balkana i Panonije
njima je bila strana i islamska i zapadna volja za globalnom moći,
zarad koje su oni bili spremni na sve pa i na masovne zločine.
Ovo je glavni uzrok krvave i mračne istorije ove kaljužne
ravnice. Svi pa i sukobi lokalnih zajednica su uvek bili izraz
ili odjek velikih civilizacijskih i ideoloških sukoba koje je
donosio duh agresivnih centara moći (imperijalni Beč,
krstaški Vatikan, pangermanski Berlin, boljševička Moskva
i danas globalistički Vašington).
Ono što se može reći za područje Vojvodine je da je ono vekovima
bilo veliko stratište na kome su pripadnici agresivnih religija
i ideologija uništavali one Druge. Tako su muslimanski Turci dva
veka pustošili ovu ravnicu. Ni malo za njima nisu zaostajali bečki
germanski krstaši sa svojim ugarskim i hrvatskim podanicima. Srpska
zajednica je bila izuzetno ugrožena jer su se nalazili između
"dve vatre", između dve agresivne i militarističke
civilizacije1 od kojih nisu znali koja je gora. Zbog
doseljavanja Srba u ovu ravnicu i zbog njihove neopozive namere
da budu u verskom i socijalnom smislu slobodni ljudi oni su postali
meta ugarske aristokratije i klera. Tako da su u velikoj meri
stradali u sukobima i pogromima 1703-1711 od strane Ugarske. U
vreme revolucije 1848-1849 su bili na meti mađarskog tek
probuđenog nacionalizma koji ih nije hteo priznati kao "politički
narod". To je dovelo do krvavih borbi između dva naroda,
koje je potpirivao i iskoristio Beč, a pomagala konzervativna
Moskva. Odavde je Srbija napadnuta 1914. od Austrougarske vojske.
Opet su Srbi bili izloženi internacijama i progonima, a osvojena
kumanovska Srbija neviđenim pogromima i pustošenju. U tom
sukobu koji je započeo kulturni i tolerantni Beč uz
pomoć "civilizovanog" Berlina je samo u Srbiji
stradalo više od 1.200.000 ljudi. Zbog propasti države Srbije
o stradanju Srba sa ovih prostora koje se meri desetinama hiljada
ljudi se i ne govori.
I onda se desilo ono što potvrđuje našu tezu o tome da su u najvećoj
meri Srbi bili faktor mira, stabilizacije i tolerancije. Došla
je 1918. godina kada je srpska vojska oslobodila Vojvodinu germansko-ugarske
dominacije i donela vladavinu demokratije i poštovanje ljudskih
prava u ovoj istorijski napaćenoj i društveno sapetoj zemlji.
Ulazak srpske vojske u Vojvodinu ("Vojvodstvo Srbija"
kako se zvala sredinom XIX veka) je bio prvi ulazak neke vojske
bez progona i represalija nad onim Drugim. I ne samo to prestalo
je sa praksom konfesionalnog i nacionalnog aparthejda koji je
do tada važio kao suština društvenih odnosa u "postfeudalnoj"
Austrougarskoj. Zaustavljen je proces asimilacije i mađarizacije
drugih naroda (uglavnom nesrba) i konačno se sve etničke
zajednice dobile željena prava i slobode.
Vremenski period od 1918. do danas u kome Srbi i srpska država dominira ovom
zemljom je najmirniji i najtolernatniji period u istoriji. Ovo
je prekinuto samo krvavim Drugim svetskim ratom, kada je od 1941.
pa do 1944. Vojvodina pala u ruke Sila Osovine. Tada je Mađarska
pokazala kakva je njena vlast u Bačkoj krvavim pirom (Racijom)
početkom 1942. kada je bez ikakvog povoda bilo streljano
hiljade ljudi u južnoj Bačkoj i bačeno pod dunavski
led. Isto tako su je hrvatska država pokazala kakve ima namere
u Sremu kada su pobili hiljade ljudi, a još više njih deportovali
u logor smrti Jasenovac. Još su se najkulturniji pokazali Nemci
u Banatu jer su ubili mnogo manje stanovnika nego njihovi saveznici.
E sad dolazi ono što treba razjasniti – a to je oslobađanje Vojvodine
od strane partizana i sovjetske vojske. Tada su partizani streljali
dosta ljudi kao saradnika okupatora i kao one koji su im ideološki
protivnici. Izjednačavati etničke progone i pogrome
nad Srbima i ostalima od strane Hrvata, Mađara i Nemaca sa
komunističkim vojnim sudovima koji su sudili onima za koje
su smatrali da su se ili ogrešili u ratu ili su zbog nekog drugog
razloga bili ubijeni je apsurdno. Prvo je etničko-religijski
sukob, a drugo ideološki i politički. Iako je veliki deo
partizana činili pripadnici srpskog naroda, njihovo političko
vođstvo i ideologija nikako nisu mogli da se nazovu srpskim.
"Vojvođanski Hrvati su svoje komšije Srbe 1941. deportovali
u Jasenovac, Vojvođanski Mađari su svoje komšije Srbe
bacali pod led, Vojvođanski Srbi su svojim komšijama Mađarima
vraćali isto." (Vladimir Kerleta VOJVOĐANSKA
TOLERANCIJA kao ŠARENA LAŽA). Ovo je gruba istorijska neistina.
Prvo, nije isto desetine hiljada civila ubijenih od strane hrvatskih
i mađarskih vojnih snaga i stotine strеljanih pomagača
fašističkim snagama od strane partizana. Ne može se porediti
ono što su činili Nemci sa Česima i Poljacima sa posleratnim
progonima Nemaca iz npr. Sudeta, ni kvalitativno ni kvantitativno.
Drugo, ti isti partizani predvođeni hrvatom Titom po centralnoj Srbiji
postreljali su mnogo više pripadnika srpskog naroda i njegove
elite koji su bili optuženi za izdaju ili kontrarevoluciju nego
pripadnika mađarskog naroda. Tako reći za partizanska
streljanja po Vojvodini 1944. da je to "srpska" osveta
nad drugim nacijama je gruba istorijska neistina. Naravno da niko
ne negira da su neki ljudi iskoristili propast Sila Osovine da
se osvete svojim bivšim dželatima i njihovim pomagačima ili
nad onima za koje su sumnjali da su imali takvu ulogu. Ali to
su pojedinačni i neorganizovani incidenti koji nisu imali
mnogo veze sa generalnom linijom partizanskog i komunističkog
pokreta kojim su 1944. i u Vojvodini, kao ljudi Josipa Broza,
rukovodili sve samo ne Srbi. A optužiti Josipa Broza i vrh partizanske
"proleterske" vojske da su streljanja onih koji su optuženi
kao saradnici okupatora bila motivisana time da bi "Vojvođanski
Srbi svojim komšijama Mađarima vraćali isto" bi
bio vrhunac apsurda. I na kraju, cak iako je to sve tačno,
moralno se ne može isto kvalifikovati zločin iz nacionalističke
ili rasističke mržnje sa osvetničkim uzimanjem pravde
u svoje ruke. Ovo prvo se ne može nikako braniti, dok se drugo
može barem razumeti.
Da zaključimo – tolerancija u Vojvodini nije "šarena laža"
ona postoji u dvadesetom veku, i to samo onda kada srpska država
kontroliše ovu regiju.
A čim ona padne u ruke ostrašćenim nacionalistima iz
drugih nacija ona postaje ratište i stratište. Tako je i u vreme
raspada SFRJ jedini prostor u kome su različiti narodi ostali
da žive bez sukoba i "etničkih čišćenja"
je bila Vojvodina sa srpskom većinom. Možemo se samo pitati
šta bi se ovde desilo da su većinu činili Hrvati ili
muslimani ili da je ova regija bila dodeljena u avnojevskim podelama
Zagrebu. Mi naravno ne želimo reći da su Srbi narod bez mane,
narod koji nije činio greške prema sebi i drugima, već
samo da je tolerantniji od nekih suseda sa zapada kojima su usta
danas toliko puna mira i tolerancije. Tako je na primer i nama
blizak i komšijski rumunski narod kroz istoriju bio mnogo tolerantniji
od zapadnih naroda koji i nas i njih žele danas da "prosvete"
humanističkim idealima.
O sukobu islamske i zapadne
civilizacije kao o sukobu "dveju velikih ratničkih kultura"
govori i Majkl Hauard, Rat u evropskoj istoriji, SKC 1999. str.
64. Ali i o tome kako je imperijalna i ideološka ekspanzija Zapada
često bila proizvod oholosti i fanatizma koji želi globalnu
moć, dakle duha suprotnog od tolerancije i humanosti. A šta
reći o milenijumskoj tradiciji "krstaških" pohoda
Zapada (od kojih je poslednji Bušov) ili o tradiciji odgovora
u vidu "džihada" i "asasina" u islamskom svetu,
u koju spada i danas aktuelni islamski fundamentalizam i terorizam.
Beleska o autoru:
Branko
Radun
Profesor
Istorije
Zaposlen u Naftagasu
Elektronska
pošta bradun@Eunet.yu
Rođen
u Novom Sadu 1968. Na filozofskom fakultetu diplomirao Istoriju
2001. godine. Honorarno radio u medijima (radio i časopis).