Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Da li su Srbiji potrebni vanredni parlamentarni izbori?

   


Jovo Vukelic

KRAJ DOS-a


Posle gubljenja cak i relativne vecine u parlamentu Srbije odlazak sa vlasti koalicije DOS posle tri godine vladavine sada je samo pitanje vremena. Na pocetku mandata, januara 2001, DOS je imao apsolutnu vecinu u parlamentu (176 od 250 poslanickih mesta), a krunjenje je pocelo izlaskom DSS iz DOS-a, prelaskom te stranke u opoziciju i formiranjem sopstvenog poslanickog kluba, a potom se raspad nastavio do sadašnjih dana odlaskom i drugih stranaka iz DOS-a.
Neobaziranje DOS-a na kompromitujuce afere njenih visokih funkcionera i lidera, nerešavanje tih afera, zataškavanje korupcijskih skandala u Vladi Srbije, odsustvo volje da se obracuna sa kriminalnom, nasledem predhodnog režima, krada mandata poslanika drugih partija i krada glasova (kartica) prilikom glasanja u skupštini srozali su ugled koalicije od koje su gradani na pocetku vladavine ocekivali da povrati ugled parlamentu, da vrati poverenje gradana u rad vlade, sudova, policije i da probudi nadu u boljitak privrede i ekonomije.
Osim isprazne retorike od jutra do mraka o reformama i otvaranja afera protiv politickih protivnika celnici Vlade i skoro svi lideri DOS-a nisu ucinili ni ono šta su mogli, a kamoli šta je trebalo ili obecano. Izostala je demokratizacija institucija, nije donesen novi Ustav Srbije, parlament nije postao mesto gde se kontroliše rad Vlade, vec se desilo obratno. Rad Vlade zasnivao se uveliko na uredbama, obavijen je misterijama o kontroverznim ulogama savetnika i šefova Biroa, sudstvu nije omogucena samostalnost i nezavisnost. A ugled najviših državnih funkcija: predsednika Srbije i predsednika Skupštine Srbije, svojski se potrudila da do krajnosti devalvira svojim neznanjem i nesamostalnošcu Nataša Micic, poslušna i neodgovorna partijska aktivistkinja iz Užica.
Vlast DOS-a obeležilo je i nedopustivo kašnjenje u donošenju kljucnih zakona, a mnogi od njih su i posle tolikih zakašnjenja traljavo pripremljeni i neusaglašeni sa standardima EU.
Umesto da DOS pokaže gradanima Srbije i svetu razlicit i bolji, odgovorniji i kvalitetniji nacin vladavine od Miloševicevog, dogodilo se da ovu vladavinu karakterišu iste osobine kao i predhodni režim: korupcija, kriminal, pad proizvodnje, rasipništvo, autoritarnost i zapostavljanje ili potpuno zanemarivanje interesa gradana. Biranje licnosti za najistaknutija i najvažnija mesta u državnom aparatu obavljana su na Predsedništvu DOS-a, kao nekada na partijskim plenumima Saveza Komunista, a najgore je što je izbor vršen ne po kvalifikacijama i kompetentnosti, strucnosti i ugledu - vec najcešce po partijskoj pripadnosti i politickoj podobnosti uz obavezan uslov: poslušnost.
Vladavinu DOS-a obeležila je i bezobzirna trgovina sa mnogim kompromitovanim pripadnicima bivšeg režima koji su amnestirani od krivicne odgovornosti, potom su dobili zaštitu nove vlasti i ne samo ostali na položajima na kojima su bili, vec su i napredovali i ucvrstili svoje pozicije, posebno u oblasti privrede, trgovine, bankarstva, policije i medija. Lustracija je - ukoliko je taj zakon donesen bez krade glasova - ostala mrtvo slovo na papiru.
Umesto da gradanima licnim primerom pokažu odgovornost, savesnost, štedljivost, racionalnost, marljivost, što su kao vlast svakodnevno zahtevali od tih istih gradana u toku sprovodenja "reformi", imamo priliku da gledamo funkcionere DOS-a u obogacenoj verziji Miloševiceve rasipnicke manije: još više najnovijih luksuznih modela službenih automobila i džipova, još više telohranitelja, bahate vožnje sa tragicnim posledicama, sumnjive kupovine po nekoliko stanova, preseljenja iz "bezbedonosnih razloga" u dedinjske vile, dobijanje i dodeljivanje povoljnih kredita sebi i prijateljima, kupovinu preduzeca i fabrika po bagatelnim cenama, raskošna letovanja u inostranstvu, olako i enormno povecanje sopstvenih plata. Nemislice su organizovani i skupi prijemi, a u inostranstvo se putovalo u prevelikom broju i bez ikakve kontrole.
Osornost, bahatost, samovolja i neodgovornost krase vladavinu DOS-a. Mnogi funkcioneri nisu bili sposobni da vode poverene im poslove, pa su iz neznanja, ili namerno, zbog licnih interesa i bogacenja, upropašcavali preduzeca, ustanove i kolektive koje su vodili.
Nezaposlenost je naglo povecana i nastavlja se, pad proizvodnje u skoro svim segmentima privrede i poljoprivrede je stalan, nema od privatizacije nikakve koristi u otvaranju novih radnih mesta i stvaranju malih i srednjih preduzeca, jer se novac od privatizacije troši na pokrivanje nenormalno visokih troškova administracije i državnog aparata. Javna potrošnja je uvecana, a uslovi rada u bolnicama, školama, na univerzitetu, u naucnim ustanovama su ocajni. Redovnije isplacivanje penzija i socijalnih davanja pre svega su zasluga stranih donacija, tako da samohvalisanje DOS-a kako je na tom planu ucinjeno više nego u Miloševicevo vreme jeste uistinu kicenje tudim perjem. Nebriga vlasti i nesolidarnost sa nemocnima, slabima, bolesnima, invalidima... poprimila je uvredljive razmere, a ono što je na tom planu i uradeno, svodi se uglavnom na strane i domace donacije. Briga Vlade o nezaposlenima skoro da ne postoji i otvara pitanje: na kojim je principima i temeljima je ova vlast mislila da gradi normalno društvo?
Nebriga i neodgovornost DOS-a da brine o državnim i nacionalnim interesima, da rešava probleme društva i vodi gradane u perspektivniju i stabilniju sutrašnjicu posledice su u najvecoj meri slabosti vecine njenih lidera da se suprostave nesposobnoj i samovoljnoj grupi neiskusnih funkcionera Demokratske stranke koji su iskazali do sada nevidenu osionost, draskost, bahatost i alavost. Ne prezajuci od laži, koja nekad traje cak samo pet minuta, ta grupa partijskih cauša uzurpirala je vlast i rasterala i ono malo sposobnih i cestitih ljudi od ugleda na margine društvenog života.
Bilo je realno ocekivati da ce iskusniji, stariji i ugledni lideri DOS-a ovakvu kompromitaciju zaustaviti. Ali, to se nije dogodilo. Oni su išli linijom manjeg otpora i cinjenjem nerazumnih ustupaka dozvolili da se vlast (i oni sa njom) brzo uruši i kompromituje. Razmahala se tako najgora opcija u DOS-u i Demokratskoj stranci, uzurpirala je vlast, gazeci sve demokratske tekovine, ne poštujuci demokratske procedure i zakone, pa je razumljivo što su gradani Srbije, a sve više i medunarodna javnost, izgubili pocetno poverenje da ova vlast može da izvede neophodne promene u društvu i Srbiju vrati na put normalanog demokratskog, politickog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Stvoreno je društvo bez perspektive i razvoja, sa gradanima koji ne osecaju boljitak i ne vide da ce njima i njihovim porodicama biti bolje.
DOS-ova vlast, ogrezla u korupciji i nepodložna bilo kakvoj kontroli pocela je da krade i volju gradana, mandate, glasove poslanika u Skupštini, da toleriše mito, da podržava ministre koji su uhvaceni u prljavim rabotama, ili su iskazali nesposobnost i prekoracenje ovlašcenja.
Vladavinu DOS-a obeležava i nepoštovanje odluka Ustavnog suda, nedonošenje novih demokratskih izbornih zakona, neprimenjivanje zakona o lustraciji, nedonošenje zakona o restituciji oduzete imovine, zakona o ombudsmanu, seta zakona o zaštiti osnovnih ljudskih prava (u koje su se zorno zaklinjali).
Zato svakodnevne price iz vrhova vlasti o demokratizaciji društva više ne predstavljaju ni providne kulise za ogoljeni interes DOS-a, da se, po cenu najavecih stradanja i propadanja gradana i društva, ostane na vlasti.
Ovakva vlast izgubila je za nepune tri godine kontakt sa realnošcu, ona ne vidi kako žive gradani, ona ne cuje šta oni misle o njoj, ona je, narodski receno, slepa kod ociju i gluva kod ušiju.
Mogu li takvi više da vode Srbiju?


Autor je profesor filozofije i urednik rubrike "Pogledi" u Politici

19.10.03.

 
     
     
 
Copyright by NSPM