Jovo Vukelic
KRAJ DOS-a
Posle gubljenja cak i relativne vecine u parlamentu Srbije odlazak
sa vlasti koalicije DOS posle tri godine vladavine sada je samo
pitanje vremena. Na pocetku mandata, januara 2001, DOS je imao apsolutnu
vecinu u parlamentu (176 od 250 poslanickih mesta), a krunjenje
je pocelo izlaskom DSS iz DOS-a, prelaskom te stranke u opoziciju
i formiranjem sopstvenog poslanickog kluba, a potom se raspad nastavio
do sadašnjih dana odlaskom i drugih stranaka iz DOS-a.
Neobaziranje DOS-a na kompromitujuce afere njenih visokih funkcionera
i lidera, nerešavanje tih afera, zataškavanje korupcijskih skandala
u Vladi Srbije, odsustvo volje da se obracuna sa kriminalnom, nasledem
predhodnog režima, krada mandata poslanika drugih partija i krada
glasova (kartica) prilikom glasanja u skupštini srozali su ugled
koalicije od koje su gradani na pocetku vladavine ocekivali da povrati
ugled parlamentu, da vrati poverenje gradana u rad vlade, sudova,
policije i da probudi nadu u boljitak privrede i ekonomije.
Osim isprazne retorike od jutra do mraka o reformama i otvaranja
afera protiv politickih protivnika celnici Vlade i skoro svi lideri
DOS-a nisu ucinili ni ono šta su mogli, a kamoli šta je trebalo
ili obecano. Izostala je demokratizacija institucija, nije donesen
novi Ustav Srbije, parlament nije postao mesto gde se kontroliše
rad Vlade, vec se desilo obratno. Rad Vlade zasnivao se uveliko
na uredbama, obavijen je misterijama o kontroverznim ulogama savetnika
i šefova Biroa, sudstvu nije omogucena samostalnost i nezavisnost.
A ugled najviših državnih funkcija: predsednika Srbije i predsednika
Skupštine Srbije, svojski se potrudila da do krajnosti devalvira
svojim neznanjem i nesamostalnošcu Nataša Micic, poslušna i neodgovorna
partijska aktivistkinja iz Užica.
Vlast DOS-a obeležilo je i nedopustivo kašnjenje u donošenju kljucnih
zakona, a mnogi od njih su i posle tolikih zakašnjenja traljavo
pripremljeni i neusaglašeni sa standardima EU.
Umesto da DOS pokaže gradanima Srbije i svetu razlicit i bolji,
odgovorniji i kvalitetniji nacin vladavine od Miloševicevog, dogodilo
se da ovu vladavinu karakterišu iste osobine kao i predhodni režim:
korupcija, kriminal, pad proizvodnje, rasipništvo, autoritarnost
i zapostavljanje ili potpuno zanemarivanje interesa gradana. Biranje
licnosti za najistaknutija i najvažnija mesta u državnom aparatu
obavljana su na Predsedništvu DOS-a, kao nekada na partijskim plenumima
Saveza Komunista, a najgore je što je izbor vršen ne po kvalifikacijama
i kompetentnosti, strucnosti i ugledu - vec najcešce po partijskoj
pripadnosti i politickoj podobnosti uz obavezan uslov: poslušnost.
Vladavinu DOS-a obeležila je i bezobzirna trgovina sa mnogim kompromitovanim
pripadnicima bivšeg režima koji su amnestirani od krivicne odgovornosti,
potom su dobili zaštitu nove vlasti i ne samo ostali na položajima
na kojima su bili, vec su i napredovali i ucvrstili svoje pozicije,
posebno u oblasti privrede, trgovine, bankarstva, policije i medija.
Lustracija je - ukoliko je taj zakon donesen bez krade glasova -
ostala mrtvo slovo na papiru.
Umesto da gradanima licnim primerom pokažu odgovornost, savesnost,
štedljivost, racionalnost, marljivost, što su kao vlast svakodnevno
zahtevali od tih istih gradana u toku sprovodenja "reformi",
imamo priliku da gledamo funkcionere DOS-a u obogacenoj verziji
Miloševiceve rasipnicke manije: još više najnovijih luksuznih modela
službenih automobila i džipova, još više telohranitelja, bahate
vožnje sa tragicnim posledicama, sumnjive kupovine po nekoliko stanova,
preseljenja iz "bezbedonosnih razloga" u dedinjske vile,
dobijanje i dodeljivanje povoljnih kredita sebi i prijateljima,
kupovinu preduzeca i fabrika po bagatelnim cenama, raskošna letovanja
u inostranstvu, olako i enormno povecanje sopstvenih plata. Nemislice
su organizovani i skupi prijemi, a u inostranstvo se putovalo u
prevelikom broju i bez ikakve kontrole.
Osornost, bahatost, samovolja i neodgovornost krase vladavinu DOS-a.
Mnogi funkcioneri nisu bili sposobni da vode poverene im poslove,
pa su iz neznanja, ili namerno, zbog licnih interesa i bogacenja,
upropašcavali preduzeca, ustanove i kolektive koje su vodili.
Nezaposlenost je naglo povecana i nastavlja se, pad proizvodnje
u skoro svim segmentima privrede i poljoprivrede je stalan, nema
od privatizacije nikakve koristi u otvaranju novih radnih mesta
i stvaranju malih i srednjih preduzeca, jer se novac od privatizacije
troši na pokrivanje nenormalno visokih troškova administracije i
državnog aparata. Javna potrošnja je uvecana, a uslovi rada u bolnicama,
školama, na univerzitetu, u naucnim ustanovama su ocajni. Redovnije
isplacivanje penzija i socijalnih davanja pre svega su zasluga stranih
donacija, tako da samohvalisanje DOS-a kako je na tom planu ucinjeno
više nego u Miloševicevo vreme jeste uistinu kicenje tudim perjem.
Nebriga vlasti i nesolidarnost sa nemocnima, slabima, bolesnima,
invalidima... poprimila je uvredljive razmere, a ono što je na tom
planu i uradeno, svodi se uglavnom na strane i domace donacije.
Briga Vlade o nezaposlenima skoro da ne postoji i otvara pitanje:
na kojim je principima i temeljima je ova vlast mislila da gradi
normalno društvo?
Nebriga i neodgovornost DOS-a da brine o državnim i nacionalnim
interesima, da rešava probleme društva i vodi gradane u perspektivniju
i stabilniju sutrašnjicu posledice su u najvecoj meri slabosti vecine
njenih lidera da se suprostave nesposobnoj i samovoljnoj grupi neiskusnih
funkcionera Demokratske stranke koji su iskazali do sada nevidenu
osionost, draskost, bahatost i alavost. Ne prezajuci od laži, koja
nekad traje cak samo pet minuta, ta grupa partijskih cauša uzurpirala
je vlast i rasterala i ono malo sposobnih i cestitih ljudi od ugleda
na margine društvenog života.
Bilo je realno ocekivati da ce iskusniji, stariji i ugledni lideri
DOS-a ovakvu kompromitaciju zaustaviti. Ali, to se nije dogodilo.
Oni su išli linijom manjeg otpora i cinjenjem nerazumnih ustupaka
dozvolili da se vlast (i oni sa njom) brzo uruši i kompromituje.
Razmahala se tako najgora opcija u DOS-u i Demokratskoj stranci,
uzurpirala je vlast, gazeci sve demokratske tekovine, ne poštujuci
demokratske procedure i zakone, pa je razumljivo što su gradani
Srbije, a sve više i medunarodna javnost, izgubili pocetno poverenje
da ova vlast može da izvede neophodne promene u društvu i Srbiju
vrati na put normalanog demokratskog, politickog, ekonomskog i kulturnog
razvoja. Stvoreno je društvo bez perspektive i razvoja, sa gradanima
koji ne osecaju boljitak i ne vide da ce njima i njihovim porodicama
biti bolje.
DOS-ova vlast, ogrezla u korupciji i nepodložna bilo kakvoj kontroli
pocela je da krade i volju gradana, mandate, glasove poslanika u
Skupštini, da toleriše mito, da podržava ministre koji su uhvaceni
u prljavim rabotama, ili su iskazali nesposobnost i prekoracenje
ovlašcenja.
Vladavinu DOS-a obeležava i nepoštovanje odluka Ustavnog suda, nedonošenje
novih demokratskih izbornih zakona, neprimenjivanje zakona o lustraciji,
nedonošenje zakona o restituciji oduzete imovine, zakona o ombudsmanu,
seta zakona o zaštiti osnovnih ljudskih prava (u koje su se zorno
zaklinjali).
Zato svakodnevne price iz vrhova vlasti o demokratizaciji društva
više ne predstavljaju ni providne kulise za ogoljeni interes DOS-a,
da se, po cenu najavecih stradanja i propadanja gradana i društva,
ostane na vlasti.
Ovakva vlast izgubila je za nepune tri godine kontakt sa realnošcu,
ona ne vidi kako žive gradani, ona ne cuje šta oni misle o njoj,
ona je, narodski receno, slepa kod ociju i gluva kod ušiju.
Mogu li takvi više da vode Srbiju?
Autor je profesor filozofije i urednik rubrike "Pogledi"
u Politici
19.10.03.
|
|