Antonic
Slobodan
FROJDOVSKE OMAŠKE SRPSKE DEMOKRATIJE
Skupštinska
rasprava o poverenju Nataši Micic iznela je na videlo razmišljanja
i vrednosti naše politicke elite koja bi se u najmanju ruku mogla
nazvati neobicnim.
Svakako najcudnija izjava bila je ona poslanika SSJ, Dragana Markovica
Palme (23. oktobra) u kojoj je ovaj poslanik pozvao policiju i vojsku
da izvrši državni udar. "Udite u Skupštinu i Vladu i spasite
Srbiju!", zavapio je on. Da se tako nešto izjavi u kafani,
nakon par cašica, covek bi pomislio da se radi o pukom maliganskom
bulažnjenju. Ali da narodni poslanik izjavi tako nešto, sa skupštinske
govornice, u treznom stanju, i to krajem 2003. godine, to se teško
može nezvati icim drugim do poprilicnom neodgovornošcu i primitivizmom.
Neodgovornošcu, zato što su srpske demokratske institucije zbilja
na staklenim nogama, i to još pod stalnim pritiskom - na jednoj
strani domace polu-autoritarne vlasti, a na drugoj strani haške
mašine za pranje neciste NATO savesti. I uistinu ne nedostaje mnogo
pa da se pod njihovim pritiscima te staklene noge slome u paramparcad.
A citava stvar je takode i znak primitivizma, zato što ova Markoviceva
izjava belodano pokazuje koliko samu ideju parlamentarizma i demokratije
ne razumeju i ne prihvataju upravo oni koji treba da je brane -
naši skupštinari. I koliko je i njima samima ideja demokratije nešto
strano i tude, nešto cega se valjda treba otresti u prvoj složenijoj
prilici.
Ništa manje skandalozna nije bila ni izjava predsednice skupštine
(22. oktobra), Nataše Micic (DOS) u kojoj je optužila svog prethodnika,
Dragana Maršicanina (DSS) da se svojevremeno, kao predsednik skupštine,
prema opoziciji ponašao "kao da ona ima vecinu, a ne mi".
"Prethodni predsednik parlamenta je opoziciji davao vecu pažnju
nego svojim koalicionim partnerima", sa iskrenim zgražanjem
je konstatovala naša predsednica. Pa naravno!, reci ce svaki poznavalac
parlamentarizma i dobrih parlamentarnih obicaja, predsednik parlamenta
i treba da poštuje opoziciju, da se trudi oko nje, da se brine da
njeno pravo ne bude nekako zakinuto. Jer, opozicija je manjina,
i kao manjina uvek u opasnosti da je skupštinska vecina nadglasa,
cak i u stvarima o kojima se ne može glasati. Ali ne, mozak naših
narodnih predstavnika i dalje funkciioniše po nacelu prijatelj-neprijatelj,
pobednik-pobedeni, vecina (kojoj pripada sve) i manina (kojoj ne
pripada ništa)… Uostalom, zašto se cuditi ovakvoj izjavi, nije li
se upravo tako naša predsednica skupštine i ponašala? Koliko je
samo puta, pod njenim predsedavanjem, na racun demokratskog prava
opozicije da kritikuje vladu, bezocno i licemerno izigran poslovnik
da bi onda skupštinska vecina prosto izglasala da "nije bilo
povrede poslovnika"? I svi su znali da je po sredi prekršaj,
i svi su znali da se ne sme tako raditi (a verovatno prva sama Nataša
Micic). Ali, u ime "reformi", u ime "evropske Srbije",
u ime borbe protiv "crvenocrne koalcije", takvo izigravanje
parlamentarizma uporno se nastavljalo, sve dok se, konacno, srpski
parlament nije pretvorio u pravo ruglo od parlamentarizma i demokratije.
Konacno, od svih izjava u kojima se po mehanizmu frojdovske omaške
otkriva stvarno lice naše vladajuce elite, meni je svakako najdraža
ona Cedomira Jovanovica (DOS). Želeci, naime, da što više povredi
svog glavnog politickog supranika, on je (22. oktobra) rekao: "I
svakako nije Nataša Micic politicar u suknji, vec je politicar u
suknji…" - i onda je usledio uobicajeni karikaturalni opis
Vojislava Koštunice, koji je propagadna mašinerija sa glavnom osovinom
Bebin Biro - TV Pink uoblicila u danas dominantni stereotip. A osnovni
elementi tog stereotipa su, kao što svi znaju, neodlucnost, bežanje
od odgovornosti i kukavicluk. Dobro, neka je sve to i tacno, ali
kakve to veze ima, za ime boga, sa suknjama, odnosno sa ženama?
Možda su samo one neodlucne i strašljive, docim su, pak, muškarci,
jel tako,… Pa zar je danas u Srbiji najveca javna uvreda kojom jedan
politicar može da pocasti drugog to da ga nazove - ženom. I sad
zamisilite, ta vrsta uvrede dolazi baš iz samog jezgra politicke
grupacije (DOS) koja neprestano paradira sa svojim "modernizmom",
"evropeizmom", "ljudskopravizmom", sa svojom
"Ženskom politickom mrežom" i svojim ženama-poslanicama.
Jaoj, kako su samo one (mislim na ŽPM) bile glasne kada je to bilo
politicki konjunkturno, kada je to trebalo (setite se samo afere
Odaloviceva-Tijanic!). Kako su nas samo sa Pinka i BK mitraljirale
svojim saopštenjima u kojima su lile potoke suza nad sudbinom N.O.
koju je u privatnom razgovoru preko telefona uvredio taj grozni
mužjak A.T., inace zloglasni savetnik neodlucnog i plašljivog V.K.
Ali sada, kada sa skupštinske govornice, javno i direktno, jedan
od njihovih mladih, evropskih i modernih lidera onako baš balkanski-primitivno
i maco-infantilno pojam "žena" koristi kao najvecu mogucu
uvredu, e sada DOS-ova "Ženska politicka mreža" cuti.
Jer bože moj, to je politika, ne treba, jelte, da budemo preosetljive,
to su samo reci, nemojmo da pravimo od komarca magarca itd…
I tako, obukli su skupa odela i firmirane kostime, stavili u džepove
malecke telefone i velike kljuceve (jedan stan, drugi stan, jedna
kola, druga kola, jedan sef, drugi sef…), natakli na sebe masku
euro-reformatora i srbo-civilizatora, a ovamo, ne mogu da ne progovore
a da iz njih ne izviri ono što istinski jesu - obicni praziluk-politicari.
24.10.03
Autor je sociolog iz Beograda i urednik Nove srpske politicke misli
|
|