Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kriza u parlamentu

   
Antonic Slobodan

FROJDOVSKE OMAŠKE SRPSKE DEMOKRATIJE

Skupštinska rasprava o poverenju Nataši Micic iznela je na videlo razmišljanja i vrednosti naše politicke elite koja bi se u najmanju ruku mogla nazvati neobicnim.
Svakako najcudnija izjava bila je ona poslanika SSJ, Dragana Markovica Palme (23. oktobra) u kojoj je ovaj poslanik pozvao policiju i vojsku da izvrši državni udar. "Udite u Skupštinu i Vladu i spasite Srbiju!", zavapio je on. Da se tako nešto izjavi u kafani, nakon par cašica, covek bi pomislio da se radi o pukom maliganskom bulažnjenju. Ali da narodni poslanik izjavi tako nešto, sa skupštinske govornice, u treznom stanju, i to krajem 2003. godine, to se teško može nezvati icim drugim do poprilicnom neodgovornošcu i primitivizmom. Neodgovornošcu, zato što su srpske demokratske institucije zbilja na staklenim nogama, i to još pod stalnim pritiskom - na jednoj strani domace polu-autoritarne vlasti, a na drugoj strani haške mašine za pranje neciste NATO savesti. I uistinu ne nedostaje mnogo pa da se pod njihovim pritiscima te staklene noge slome u paramparcad. A citava stvar je takode i znak primitivizma, zato što ova Markoviceva izjava belodano pokazuje koliko samu ideju parlamentarizma i demokratije ne razumeju i ne prihvataju upravo oni koji treba da je brane - naši skupštinari. I koliko je i njima samima ideja demokratije nešto strano i tude, nešto cega se valjda treba otresti u prvoj složenijoj prilici.
Ništa manje skandalozna nije bila ni izjava predsednice skupštine (22. oktobra), Nataše Micic (DOS) u kojoj je optužila svog prethodnika, Dragana Maršicanina (DSS) da se svojevremeno, kao predsednik skupštine, prema opoziciji ponašao "kao da ona ima vecinu, a ne mi". "Prethodni predsednik parlamenta je opoziciji davao vecu pažnju nego svojim koalicionim partnerima", sa iskrenim zgražanjem je konstatovala naša predsednica. Pa naravno!, reci ce svaki poznavalac parlamentarizma i dobrih parlamentarnih obicaja, predsednik parlamenta i treba da poštuje opoziciju, da se trudi oko nje, da se brine da njeno pravo ne bude nekako zakinuto. Jer, opozicija je manjina, i kao manjina uvek u opasnosti da je skupštinska vecina nadglasa, cak i u stvarima o kojima se ne može glasati. Ali ne, mozak naših narodnih predstavnika i dalje funkciioniše po nacelu prijatelj-neprijatelj, pobednik-pobedeni, vecina (kojoj pripada sve) i manina (kojoj ne pripada ništa)… Uostalom, zašto se cuditi ovakvoj izjavi, nije li se upravo tako naša predsednica skupštine i ponašala? Koliko je samo puta, pod njenim predsedavanjem, na racun demokratskog prava opozicije da kritikuje vladu, bezocno i licemerno izigran poslovnik da bi onda skupštinska vecina prosto izglasala da "nije bilo povrede poslovnika"? I svi su znali da je po sredi prekršaj, i svi su znali da se ne sme tako raditi (a verovatno prva sama Nataša Micic). Ali, u ime "reformi", u ime "evropske Srbije", u ime borbe protiv "crvenocrne koalcije", takvo izigravanje parlamentarizma uporno se nastavljalo, sve dok se, konacno, srpski parlament nije pretvorio u pravo ruglo od parlamentarizma i demokratije.
Konacno, od svih izjava u kojima se po mehanizmu frojdovske omaške otkriva stvarno lice naše vladajuce elite, meni je svakako najdraža ona Cedomira Jovanovica (DOS). Želeci, naime, da što više povredi svog glavnog politickog supranika, on je (22. oktobra) rekao: "I svakako nije Nataša Micic politicar u suknji, vec je politicar u suknji…" - i onda je usledio uobicajeni karikaturalni opis Vojislava Koštunice, koji je propagadna mašinerija sa glavnom osovinom Bebin Biro - TV Pink uoblicila u danas dominantni stereotip. A osnovni elementi tog stereotipa su, kao što svi znaju, neodlucnost, bežanje od odgovornosti i kukavicluk. Dobro, neka je sve to i tacno, ali kakve to veze ima, za ime boga, sa suknjama, odnosno sa ženama? Možda su samo one neodlucne i strašljive, docim su, pak, muškarci, jel tako,… Pa zar je danas u Srbiji najveca javna uvreda kojom jedan politicar može da pocasti drugog to da ga nazove - ženom. I sad zamisilite, ta vrsta uvrede dolazi baš iz samog jezgra politicke grupacije (DOS) koja neprestano paradira sa svojim "modernizmom", "evropeizmom", "ljudskopravizmom", sa svojom "Ženskom politickom mrežom" i svojim ženama-poslanicama. Jaoj, kako su samo one (mislim na ŽPM) bile glasne kada je to bilo politicki konjunkturno, kada je to trebalo (setite se samo afere Odaloviceva-Tijanic!). Kako su nas samo sa Pinka i BK mitraljirale svojim saopštenjima u kojima su lile potoke suza nad sudbinom N.O. koju je u privatnom razgovoru preko telefona uvredio taj grozni mužjak A.T., inace zloglasni savetnik neodlucnog i plašljivog V.K. Ali sada, kada sa skupštinske govornice, javno i direktno, jedan od njihovih mladih, evropskih i modernih lidera onako baš balkanski-primitivno i maco-infantilno pojam "žena" koristi kao najvecu mogucu uvredu, e sada DOS-ova "Ženska politicka mreža" cuti. Jer bože moj, to je politika, ne treba, jelte, da budemo preosetljive, to su samo reci, nemojmo da pravimo od komarca magarca itd…
I tako, obukli su skupa odela i firmirane kostime, stavili u džepove malecke telefone i velike kljuceve (jedan stan, drugi stan, jedna kola, druga kola, jedan sef, drugi sef…), natakli na sebe masku euro-reformatora i srbo-civilizatora, a ovamo, ne mogu da ne progovore a da iz njih ne izviri ono što istinski jesu - obicni praziluk-politicari.

24.10.03

Autor je sociolog iz Beograda i urednik Nove srpske politicke misli

 
     
     
 
Copyright by NSPM