Dejan
Vuk Stankovic
Kocka je bacena.
Pocelo je izborno odbrojavanje i prebrojavanje.
Posle dva dana cak i za Srbiju neuobicajene politicke napetosti,
na dnevnom redu jesenjeg skupštinskog zasedanja nalaze se i predlog
za izglasavanje nepoverenja predsednici Skupštine i Vladi Srbije.
Da bi umanjila znacaj opozicione inicijative, a videci da je DOS
ostao bez parlamentarne vecine, predsednica Skupštine Nataša Micic
sama je predložila raspravu o svom radu. Isto je, naravno sa istovetnim
motivom, ucinio i predsednik poslanickog kluba DOS-Reforme Srbije,
Bojan Pajtic (DS), "velikodušno" izlazeci u susret predlogu
za raspravu o poverenju Vladi.
Opozicija nije mnogo marila oko formalnosti, i rasprava je pocela.
Njen tok ni po cemu nije razlicit od slicnih rasprava koje se vode
po skupštinama od kada je sveta i veka. Zaklinjanje u dobre namere
predsednice Parlamenta, prenaglašena upotreba "uzvišene istorijske
misije DOS-a", olako izrecene politicke etikete, akcentiranje
moralno-politicke razlike izmedu "njih" i "nas".
Ni druga strane nije ostala dužna. Prozivka zbog autoritarnosti
i osvetoljubivosti, kršenja Ustava i Poslovnika o radu Skupštine,
kao i uvek nužan ali odvec cesto u srpskim politickim (ne)prilikama
i neukusan dodatak o "moralno-psihološkoj nedozrelosti"
osporavanih nosilaca najviših državnih funkcija. Sve u svemu, srpski
politicki diskurs u svojoj prozirnosti. Jasan kao dan. Mešavina
optužbi i kontraoptužbi, (zlo)upotreba velikih reci, svodenje rasprave
na licnost, olako etiketiranje, tek poneki racionalno utemeljen
argument. Sve u svemu, teška verbalna artiljerija, mnogo emocija
i malo razuma. Politicki život na ivici iracionalnog. Takva je Srbija,
šta da se radi?
Ipak, pocetak rasprave ne može i ne treba da baci u zasenak dogadaje
koji su prethodili skupštinskoj raspravi. Prvobitno rasprava je
bila zakazana za utorak 14.10, no, ne baš srecnim politickim manevrom
DOS je neprijatne teme privremeno skinuo sa skupštinske govornice.
Obrazloženje potpredsednice Skupštine Gordane Comic (DS) da je nakon
devet sati cekanja poslanicima hladnokrvno izjavila da je "radno
vreme Skupštine isteklo", dodajuci pritom da "Skupština
nije radila zato što nije radila" i da je to ništa drugo do
"opis stanja". Prazni i apstraktni identitet skupštinskog
nerada sa samim sobom, da upotrebim hegelijanski žargon, ipak nije
toliko konfuzan i besmislen koliko se to na prvi pogled cini. Najpre,
postalo je jasno da G. Comic nije toliko odana protestanskom kultu
rada na kome pociva evro-americka privreda i društvo onda kada je
u pitanju sudbina voljene joj partije (koalcije) i funkcije. Ni
na sredstva iz budžeta ne treba mnogo misliti onda kada su ovi vitalni
interesi vlasti ugroženi. Milion dinara državnih para za (ne)rad
nije nešto što bi Božidar Djelic lako precutao. Naravno, ovoga puta
je cutao kao zaliven kada je bio u pitanju interes vlasti, verovatno
zaboravljajuci da je bio itekako govorljiv onda kada je trebalo
odbacivati opravdane zahteve univerzitetskog osoblja i zaposlenih
u zdravstvu. Ni evropski opredeljenoj clanici DS, ni ministru ekspertu
nije palo na pamet da se za trenutak zamisle nad trostrukim nelegitimitetom
Skupštine. Po svom sastavu, ona ne održava politicke snage koje
su izabrane na izborima u zimu 2000-te, trenutno raspoloženje javnog
mnjenja je izrazito protiv njenog rada, a odbijanje da se na dnevni
red stave predlozi o poverenju predsednici Parlamenta i vladi kršenje
je Poslovnika i narušavanje ustavnih prava politicke manjine. Upravo
iz navedenog razloga, nestabilnost i neefikasnost parlamenta nisu
neka usputna pojava, vec nužan ishod njegovog ociglednog demokratskog
nelegitimeta.
Upravo nespretno obrazloženo odlaganje otkriva da se DOS spotakao
oko pitanja dnevnog reda. Želja DS-a, GSS-a i svi drugih bila je
da dve tacke dnevnog reda ne ugledaju svetlo. No, Cedu i drugove
zaustavio je SDP insistirajuci na raspravi i o poverenju predsednici
Skupštine i Vladi. Pale i su i teške reci, ucene, a licitiralo se
i sa kupoprodajom poslanika. U kasnim popodnevnim casovima, ispostavilo
se da ni premijer Živkovic nema carobni štapic. Nije bilo pomaka
u odgovaranju SDP-a da odustane od podrške dnevnom redu koji je
ovog puta bio po ukusu opozicije. Usledilo je solomonsko rešenje
- sednica Predsedništva DOS-a. Naravno, ni takav ishod nije bio
ni nov ni neocekivan. U Srbiji se u poslednjih šezdesetak godina
na aktuelne istorijske izazove uvek odgovaralo jedinstvom u partijskim
redovima i zaštitom od mangupa u istim. Smišljena je "exit
strategy" u pet tacaka (skidanje sa dnevnog reda spornih tacaka,
povratak na stepen kontrole vlasti iz Miloševicevog doba - TV prenosi
skupštinskih sednica, temeljna rekonstrukcija Vlade, nova izborna
pravila) u koju nisu verovali ni njeni tvorci. Dozvolimo da je DOS
za trenutak poverovao da sintagma "da se ne zna šta nosi dan
a šta noc" može biti interpretirana njegovu korist. Ovoga puta
nije bilo tako. Dosovska istorijska avangarda pocela je polako da
shvata da nije više samo nebo iznad njih. Ispred njih je dnevni
red, a bogami i po svemu sudeci i vanredni izbori. Opozicija ima
123 poslanika, DOS znatno manje, 111, a ostatak cine SDP, i trojica
nezavisnih. U parlamentarnu kombinatoriku ukljucio je se i G17 Plus,
ciji potpredsednik Mladan Dinkic obecava iznenadenja i najavljuje
da ce poslanicki klub ove stranke u formiranju, uskratiti poverenje
Živkovicevom kabinetu. Strah DOS-a od rasprave nije bio bezrazložan
i on ima vrlo opipljivu i politicku logiku i racunicu.
.
Rasprava o radu Nataše Micic je pocela i trajace i tokom sledece
nedelje. U meduvremenu, oglasio se najpopularniji ministar-ekspert
i nosilac nagrade iz Davosa, Božidar Đelic. Nešto nalik trenutno
slavodobitnicki raspoloženom bivšem guverneru M. Dinkicu, "Boža
Derikoža" najavio je da ce održanje izbora iskomplikovati odnosno
zaustaviti finasijske aranžamane sa EU i Svetskom bankom. Valjda
mu je kao ekspertu za finansije jasno da kapital u enormnim kolicinama
stiže u politicki nestabilne zemlje. Ako je i od "coveka iz
Davosa", mnogo je. Pribranije i politicki lukavije od Đelica
(što i nije tako teško), dosovi veterani poput prof. Micunovica
i prof. Vojina Dimirijevica izjavili su da su izbori gotovo izvesni
ali da oni nece mnogo toga promeniti. Ma kako ugledni bili ovi politicki
delatnici, zaboravili su da su aksiomi demokratije da je vlast izraz
volje naroda i da vlast koju tu volju krši nije ništa drugo do besprizorna
uzurpacija. Stoga jedino hitno sazivanje izbora, uz pristojnu kampanju
i korektno sproveden postupak, mogu da jemce legimitet, stabilnost
i efikasnost politickih instutucija. Samo po sebi ovo je dovoljno
da se strasti smire, a država ucini stabilnijom.
(autor je politicki filozof iz Beograda i saradnik Nove srpske politicke
misli)
17.10.2003.
.
|