SRBIJA
U OKTOBRU 2003. - POLITIČKA ANALIZA
1. Deskripcija
Sada
je očigledno da je bilo dosta istine u letošnjim najavama burne
političke i socijalnoekonomske jeseni. Nakon nekoliko dana
kalkulacija i neizvesnosti oko toga da li će biti rasprave
o poverenju Vladi i predsednici Parlamenta, opozicija je u parlamentu
izvojevala prvu iole značajniju političku pobedu. Za vladajuću
koaliciju sporne tačke dnevnog reda dobile su dovoljno podrške zahvaljući glasovima jedne od
njenih članica -Socijaldemokratske partije.
Skupštinska
rasprava ima tok kakav se mogao i očekivati. Rovovska borba
političkih oponenata usredsređena na preispitivanje poverenja
predsednici Skupštine i Vladi, odvija se u atmosferi mnoštva optužbi
i kontraoptužbi, uvreda i kleveta. Parlamentarnom diskursu "političke
borbe do istrebljenja", pridodat je čitav niz za sada
nedovoljno proverenih saznanja o postojanju sukoba interesa kod
najviših državnih funkcionera, a kao sastavni deo opšteg semantičko-kognitivnog
haosa, uključene su i nove kontraverzne informacije o ubistvu
premijera Zorana Đinđića. Na sve ovo nadovezuje se
više nego nezavidna socijalnoekonomska situacija. Kao što
je nebrojeno puta iskustveno potvrđeno, politička nestabilnost reaktivira priču o mogućoj
inflaciji, dovodeći do osećanja uznemirenosti i neizvesnosti
u najširim slojevima građanstva. Uz to, treba primetiti da
su nedostatak projektovanog rasta proizvodnje, veliki spoljnotrgovinski
deficit, visok nivo nezaposlenosti i nizak životni standard više
nego očigledan dokaz nedostaka pozitivnih trendova u ekonomskoj
sferi.
Negativni
socioekonomski pokazatelji doveli su u oktobru do više puta najavljivanih
pa odlaganih sindikalnih protesta. Već više od mesec dana traje
štrajk lekara i farmaceuta, a poslednje nedelje oktobra i Savez
samostalnih sindikata Srbije organizovao je ulične demonstracije
u Beogradu. Nakon solidno posećenog skupa prvog dana protesta
(oko pet hiljada), drugi dan su obeležili sukobi sa policijom ispred
zgrade Narodne skupštine u ulici Srpskih Vladara. Bilans prvog postpetoktobarskog
uličnog sukoba između države oličene u policijskoj
sili i društva koga je predstavljala nevelika grupa istinski nezadovoljnog
radništva nije rezultirao tragičnim posledicama, kao što ni
nivo korišćenja sile nije bio ni približno jednak onom iz doba
"starog režima". Ipak, ulični sukob demonstranata
i policije, nosi određenu simboliku. Poput svog istorijskog
prethodnika i protivnika, Slobodana Miloševića, i sadašnji
DOS došao je na vlast upravo zahvaljući podršci nezadovoljnih
masa na ulicima. U vreme opozicione borbe, lideri DOS-a nijednog
trena nisu prezali od toga da ukažu kako je primena sile znak slabosti
i siguran nagoveštaj kraja režima. Hoće li tako biti i sada,
ostaje da se vidi. Kurioziteta radi, obračun policije sa radnicima,
dogodio se u nedelji kada je vodeća stranka DOS-a, DS postala
član socijalističke Internacionale.
Da
čitava stvar ne ostane u ravni domaćih političkih
i socioekomskih previranja, "pobrinulo" se Tužilaštvo
Haškog Tribunala koje je obznanilo optužnice protiv četvorice
visokih zvaničnika vojske i policije. Nove haške optužnice
gotovo da su u potpunosti promenile poimanje i retoriku aktualnih
vlasti. Umesto dotadašnje priče o "nužnosti ispunjavanja
međunarodnih obaveza" i individualizaciji krivice, retorika
vlasti počela je da poprima vrlo jasne antihaške konture. O
kakvom se preokretu radi svedoči i "spontano okupljanje"
policije na Trgu Republike u cilju davanja podrške policijskom generalu
i aktualnom načelniku službe Javne bezbednosti, Sretenu Lukiću.
Za razliku od protesnog
okupljanja radnika, "skup solidarnosti" održan pod geslom:
"Svi
smo mi Lukić!" protekao je bez incidenta. Tako je, što
kroz radnički bunt, što kroz policijsko okupljanje i izražavanje
solidarnosti, ulica ponovo postala poligon političkih i socijalnih
borbi.
U
čitavom ovom galimatijasu, odvijala se, za ovdašnje političke
(ne)prilike, izuzetno tiha kampanja za izbor predsednika Srbije.
U senci već navedenih događaja, izbori za prvog čoveka
Srbije samo su bleda kopija prošlogodišnjeg predsedničkog nadmetanja.
Glavni favorit izbora je "istorijski" lider i osnivač
DS-a Dragoljub Mićunović, dok je, čini se, njegov
jedini ozbiljni takmac zamenik predesednika SRS, Tomislav Nikolić.
U konkurenciji sa događajima u Parlamentu, novim haškim optužnicama
i kontraverzama oko Đinđićevog ubistva, predsednički
izbori su u proteklom periodu bili sporedna tema. Međutim,
kako se otpliće skupštinsko klupko i sa narastanjem tenzija
na ulici, izbori za predsednika Republike dobijaju na značaju.
Izbori za prvog čoveka Srbije mogu poslužiti kao osnova za
utvrđivanje redosleda poteza vezanih za status vlade, ali i
kao svojevrsan lakmus papir za proveru političkog raspoloženja
građana. Moguće implikacije različitih ishoda predsedničkih
izbora, kao i sa njima povezano razrešenje opšte političke
i drutvene krize, biće razmatrani u narednom odeljku.
2. Scenariji i anticipacije raspleta
Svakako
najrelevantniji politički događaji koji će u narednom
peridu odrediti političke, pa i šire društvene tokove jesu:
a) ishod rasprave o poverenju Vladi i predsednici Skupštine
i b) ishod predsedničkih izbora zakazanih za 16 novembar.
Samo iz analitičkih
razloga tačke a i b treba posmatrati kao razdvojene.
In realiter među
njima postoji realna zavisnost, odnosno takav oblik međuzavisnosti
da npr. ishod a utiče i bitno određuje b i vice versa.
Događaji a i b u isti mah definišu i moguće
razrešenje trajnijih i ozbiljnijih problema - socioekomsko stanje
i prekid (prevenciju) protesta, kao i saradnju sa Haškim Tribunalom.
ad a) Kada
se analizira tačka a, sudeći po izjavama koje dolaze
od najrelevantnijih stranaka postojećeg DOS-a, DS-a i GSS-a,
rasprave o poverenju Vladi i predsednici Parlamenta ne treba razdvajati.
Razlozi za to su sledeći: GSS neće dopustiti da se prva
pobeda opozicije u postpetokobarskom Parlamentu ostvari tako što
će njen visoki funkcioner izgubiti poverenje Parlamenta i biti
smenjen. S druge strane, "imidž
gubitnika" svakako ne bi odgovarao ni DOS-u, jer
bi čak i u slučaju dogovora oko eventualnog povlačenja
Nataše Mićić, odnosno trampe "Mićićka za
Vladu" ostao realan i dugoročno teško rešiv problem funkcionisanja
Parlamenta i Vlade. Dakle, iako je, matematički gledano, to
sasvim mogući ishod, scenario "Vlada ostaje, Mićićka
pada" zapravo je malo verovatan. Zaključak koji se nameće veoma je jednostavan - ako ode Nataša Mićić,
odlazi i Vlada. Obrnuto se podrazumeva.
ad b) U situaciji
u kojoj postoji visok nivo neizvesnosti u Parlamentu, eventualna
pobeda njihovog predsedničkog kandidata donela bi DOS-u preko
potrebni porast poljuljanog samopuzdanja. I više od toga. Sa Mićunovićem kao predsednikom, verovatno bi došlo do konsolidacije
DOS-a. Takođe, za pretpostaviti je da bi u slučaju
pobede lidera DC i pozicija SDP-a bila mnogo "kooperativnija"
u odnosu na imperativ preživljavanja vladajuće koalicije. Datum
raspisivanja izbora bio bi pomeren za jesen 2004, a opozicija, bilo
da je reč o "sistemskoj" (DSS i G17 Plus) ili "antisistemskoj"
(SPS, SNS, SRS, SSJ), doživela bi popriličan politički
fijasko, a neke od stranka (G17) i verovatni krah. Ne treba podsećati da ovaj scenario i pretpostavlja to da su pravila pod
kojima bi se organizovali budući parlamentarni izbori bila
izraz volje vladajuće većine.
U
slučaju da Nataša Mićić i Vlada Srbije dobiju poverenje
u Parlamentu, a predsednički izbori propadnu, DOS-ova strategija
bi se svela na pokušaj srednjoročnog stabilizovanja vlasti
(tri do šest meseci) i gotovo izvesno insistiranje da predsednika
Republike po novom Ustavu bira Parlament. I ovaj ishod kao i prethodni,
implicira da će DOS određivati vreme i pravila pod kojima će se održavati
izbori. Doduše, ukoliko izbori ubedljivo propadnu, odnosno Mićunović
na njima zabeleži relativno slab rezultat (ispod milion glasova),
DOS verovatno neće imati dovoljno političke snage za ozbiljniju
konsolidaciju, za izglasavanje novog ustava i trajnije prolongiranje
izbora.
3. Zaključak
Po svemu sudeći, DOS se opredelio za strategiju iščekivanja
ishoda predsedničkih izbora, uz maksimalnu eksploataciju Mićunovićeve
kandidature i odlaganje izjašnjavanja o poverenju predsednici Parlamenta
i Vladi. U međuvremenu, ići će se na pokušaj kratkoročnih
političkih dogovora oko važnih pitanja kao što je npr. pitanje
budžeta, kao i na medijsko potkazivanje i potkopavanje ionako krhkog
i privremenog opozicionog jedinstva. U ovu taktiku se dobro uklapa
i Mićunovićeva priča o "neophodnosti izbora" i
"nužnosti dogovora svih relevantnih demokratskih snaga",
što u novonastaloj političkoj situaciji može, makar privremeno,
amortizovati realno nezadovoljstvo građanstva. U manevarskom
prostoru koji traje otprilike dve nedelje, DOS bi nastojao da vodi
neku vrstu intenzivne predizborne kampanje, ali i da radi na konsolidaciji
svoje vlasti, istovremeno neodređeno pričajući o
izborima. U slučaju Mićunovićevog neuspeha, skupštinska
rasprava bi se produžila sve do mogućeg dila oko budžeta, a
ukoliko bi i on propao, verovatno je da bi DOS, konačno, teška
srca i uz minimalne ustupke vezane za izborni zakon i medijsko predstavljanje,
pristao na izbore.
Tako
se, u svetlu prethodne analize, predsednički izbori (tačka
b), s početka raspisani samo kao puko sredstvo za kratkoročnu
kupovinu političkog vremena, sada pojavljuju kao ključni
činilac (zapravo značajniji od same rasprave o poverenju Vladi u parlamentu) koji će suštinski
odrediti izgled političke mape Srbije (barem) u narednim mesecima.
1. Izgura li nekako Mićunovića za predsednika,
DOS bi mogao sebi čak i da dozvoli luksuz gubitka poverenja
u parlamentu - mada bi u tom slučaju opasnost od izglasavanje nepoverenja Vladi bila praktično svedena na minimum.
Tada bi samo od njihove volje i procene zavisilo da li će u
izbore ići odmah, na talasu Mićunovićevog uspeha,
ili tek krajem naredne godine. 2. Ne uspeju li izbori, ali
Mićunović na njima zabeleži dobar rezultat, sličan
onom Koštuničinom iz drugog prošlogodišnjeg ciklusa, DOS će
takodje biti u relativnom plusu u odnosu na situaciju od pre mesec
dana, ali po svoj prilici neće moći - niti se previše
ni truditi - da izbegne izbore u roku od nekoliko meseci (najverovatnije
u paketu sa novim predsedničkim), na kojima ne bi bio bez šansi.
Najzad, 3. Neuspeh predsedničkih izbora, uz Mićunovićev
slab rezultat, ili čak poraz od Nikolića, doveo bi do
kolapsa i forsiranog urušavanja DOS-a, definitivnog gubitka kontrole
nad parlamentom i, najverovatnije, otvorenog koncepcijskog i personalnog
rascepa unutar DS-a.
S
obzirom na tako veliki značaj ishoda ovih predsedničkih
izbora, iznenadjujuće je da stranke koje su se opredelile za
bojkot (pre svega DSS, G17 Plus, SPS, SPO) ne vode aktivniju antiizbornu
kampanju, već se opredeljuju za neku vrstu "zavere ćutanja"
u iščekivanju da izbori, usled opšte apatije, nesredjenih biračkih
spiskova i cenzusa od 50 odsto, propadnu sami od sebe. Sve i ukoliko
je ta njihova procena realna, olako prepuštanje protivnicima političke
arene u ovako kritičnom trenutku ne može a da se nepovoljno
ne odrazi na njihov politički rejting. Stoga je za njih kampanja
aktivnog bojkota neuporedivo preporučljivija od pukog pasivnog
ignorisanja predsedničkih izbora.
Analitički
tim Nove srpske političke misli, Dejan Vuk Stanković,
Slobodan Antonić i Đorđe
Vukadinović
|
|