Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednicki izbori

   

 

SRBIJA U OKTOBRU 2003. - POLITIČKA ANALIZA

1. Deskripcija

Sada je očigledno da je bilo dosta istine u letošnjim najavama burne političke i socijalnoekonomske jeseni. Nakon nekoliko dana kalkulacija i neizvesnosti oko toga da li će biti rasprave o poverenju Vladi i predsednici Parlamenta, opozicija je u parlamentu izvojevala prvu iole značajniju političku pobedu. Za vladajuću koaliciju sporne tačke dnevnog reda dobile su dovoljno podrške zahvaljući glasovima jedne od njenih članica -Socijaldemokratske partije.

Skupštinska rasprava ima tok kakav se mogao i očekivati. Rovovska borba političkih oponenata usredsređena na preispitivanje poverenja predsednici Skupštine i Vladi, odvija se u atmosferi mnoštva optužbi i kontraoptužbi, uvreda i kleveta. Parlamentarnom diskursu "političke borbe do istrebljenja", pridodat je čitav niz za sada nedovoljno proverenih saznanja o postojanju sukoba interesa kod najviših državnih funkcionera, a kao sastavni deo opšteg semantičko-kognitivnog haosa, uključene su i nove kontraverzne informacije o ubistvu premijera Zorana Đinđića. Na sve ovo nadovezuje se više nego nezavidna socijalnoekonomska situacija. Kao što je nebrojeno puta iskustveno potvrđeno, politička nestabilnost reaktivira priču o mogućoj inflaciji, dovodeći do osećanja uznemirenosti i neizvesnosti u najširim slojevima građanstva. Uz to, treba primetiti da  su nedostatak projektovanog rasta proizvodnje, veliki spoljnotrgovinski deficit, visok nivo nezaposlenosti i nizak životni standard više nego očigledan dokaz nedostaka pozitivnih trendova u ekonomskoj sferi.

Negativni socioekonomski pokazatelji doveli su u oktobru do više puta najavljivanih pa odlaganih sindikalnih protesta. Već više od mesec dana traje štrajk lekara i farmaceuta, a poslednje nedelje oktobra i Savez samostalnih sindikata Srbije organizovao je ulične demonstracije u Beogradu. Nakon solidno posećenog skupa prvog dana protesta (oko pet hiljada), drugi dan su obeležili sukobi sa policijom ispred zgrade Narodne skupštine u ulici Srpskih Vladara. Bilans prvog postpetoktobarskog uličnog sukoba između države oličene u policijskoj sili i društva koga je predstavljala nevelika grupa istinski nezadovoljnog radništva nije rezultirao tragičnim posledicama, kao što ni nivo korišćenja sile nije bio ni približno jednak onom iz doba "starog režima". Ipak, ulični sukob demonstranata i policije, nosi određenu simboliku. Poput svog istorijskog prethodnika i protivnika, Slobodana Miloševića, i sadašnji DOS došao je na vlast upravo zahvaljući podršci nezadovoljnih masa na ulicima. U vreme opozicione borbe, lideri DOS-a nijednog trena nisu prezali od toga da ukažu kako je primena sile znak slabosti i siguran nagoveštaj kraja režima. Hoće li tako biti i sada, ostaje da se vidi. Kurioziteta radi, obračun policije sa radnicima, dogodio se u nedelji kada je vodeća stranka DOS-a, DS postala član socijalističke Internacionale.

Da čitava stvar ne ostane u ravni domaćih političkih i socioekomskih previranja, "pobrinulo" se Tužilaštvo Haškog Tribunala koje je obznanilo optužnice protiv četvorice visokih zvaničnika vojske i policije. Nove haške optužnice gotovo da su u potpunosti promenile poimanje i retoriku aktualnih vlasti. Umesto dotadašnje priče o "nužnosti ispunjavanja međunarodnih obaveza" i individualizaciji krivice, retorika vlasti počela je da poprima vrlo jasne antihaške konture. O kakvom se preokretu radi svedoči i "spontano okupljanje" policije na Trgu Republike u cilju davanja podrške policijskom generalu i aktualnom načelniku službe Javne bezbednosti, Sretenu Lukiću.  Za razliku od protesnog okupljanja radnika, "skup solidarnosti" održan pod geslom: "Svi smo mi Lukić!" protekao je bez incidenta. Tako je, što kroz radnički bunt, što kroz policijsko okupljanje i izražavanje solidarnosti, ulica ponovo postala poligon političkih i socijalnih borbi.

U čitavom ovom galimatijasu, odvijala se, za ovdašnje političke (ne)prilike, izuzetno tiha kampanja za izbor predsednika Srbije. U senci već navedenih događaja, izbori za prvog čoveka Srbije samo su bleda kopija prošlogodišnjeg predsedničkog nadmetanja. Glavni favorit izbora je "istorijski" lider i osnivač DS-a Dragoljub Mićunović, dok je, čini se, njegov jedini ozbiljni takmac zamenik predesednika SRS, Tomislav Nikolić. U konkurenciji sa događajima u Parlamentu, novim haškim optužnicama i kontraverzama oko Đinđićevog ubistva, predsednički izbori su u proteklom periodu bili sporedna tema. Međutim, kako se otpliće skupštinsko klupko i sa narastanjem tenzija na ulici, izbori za predsednika Republike dobijaju na značaju. Izbori za prvog čoveka Srbije mogu poslužiti kao osnova za utvrđivanje redosleda poteza vezanih za status vlade, ali i kao svojevrsan lakmus papir za proveru političkog raspoloženja građana. Moguće implikacije različitih ishoda predsedničkih izbora, kao i sa njima povezano razrešenje opšte političke i drutvene krize, biće razmatrani u narednom odeljku.

2. Scenariji i anticipacije raspleta

Svakako najrelevantniji politički događaji koji će u narednom peridu odrediti političke, pa i šire društvene tokove jesu: a) ishod rasprave o poverenju Vladi i predsednici Skupštine i b) ishod predsedničkih izbora zakazanih za 16 novembar. Samo iz analitičkih razloga tačke a i b treba posmatrati kao razdvojene. In realiter među njima postoji realna zavisnost, odnosno takav oblik međuzavisnosti da npr. ishod a utiče i bitno određuje b i vice versa.  Događaji a i b u isti mah definišu i moguće razrešenje trajnijih i ozbiljnijih problema - socioekomsko stanje i prekid (prevenciju) protesta, kao i saradnju sa Haškim Tribunalom.

ad a) Kada se analizira tačka a, sudeći po izjavama koje dolaze od najrelevantnijih stranaka postojećeg DOS-a, DS-a i GSS-a, rasprave o poverenju Vladi i predsednici Parlamenta ne treba razdvajati. Razlozi za to su sledeći: GSS neće dopustiti da se prva pobeda opozicije u postpetokobarskom Parlamentu ostvari tako što će njen visoki funkcioner izgubiti poverenje Parlamenta i biti smenjen. S druge strane, "imidž gubitnika" svakako ne bi odgovarao ni DOS-u, jer bi čak i u slučaju dogovora oko eventualnog povlačenja Nataše Mićić, odnosno trampe "Mićićka za Vladu" ostao realan i dugoročno teško rešiv problem funkcionisanja Parlamenta i Vlade. Dakle, iako je, matematički gledano, to sasvim mogući ishod, scenario "Vlada ostaje, Mićićka pada" zapravo je malo verovatan. Zaključak koji se nameće veoma je jednostavan - ako ode Nataša Mićić, odlazi i Vlada. Obrnuto se podrazumeva.

ad b) U situaciji u kojoj postoji visok nivo neizvesnosti u Parlamentu, eventualna pobeda njihovog predsedničkog kandidata donela bi DOS-u preko potrebni porast poljuljanog samopuzdanja. I više od toga. Sa Mićunovićem kao predsednikom, verovatno bi došlo do konsolidacije DOS-a. Takođe, za pretpostaviti je da bi u slučaju pobede lidera DC i pozicija SDP-a bila mnogo "kooperativnija" u odnosu na imperativ preživljavanja vladajuće koalicije. Datum raspisivanja izbora bio bi pomeren za jesen 2004, a opozicija, bilo da je reč o "sistemskoj" (DSS i G17 Plus) ili "antisistemskoj" (SPS, SNS, SRS, SSJ), doživela bi popriličan politički fijasko, a neke od stranka (G17) i verovatni krah. Ne treba podsećati da ovaj scenario i pretpostavlja to da su pravila pod kojima bi se organizovali budući parlamentarni izbori bila izraz volje vladajuće većine.

U slučaju da Nataša Mićić i Vlada Srbije dobiju poverenje u Parlamentu, a predsednički izbori propadnu, DOS-ova strategija bi se svela na pokušaj srednjoročnog stabilizovanja vlasti (tri do šest meseci) i gotovo izvesno insistiranje da predsednika Republike po novom Ustavu bira Parlament. I ovaj ishod kao i prethodni, implicira da će DOS određivati vreme i pravila pod kojima će se održavati izbori. Doduše, ukoliko izbori ubedljivo propadnu, odnosno Mićunović na njima zabeleži relativno slab rezultat (ispod milion glasova), DOS verovatno neće imati dovoljno političke snage za ozbiljniju konsolidaciju, za izglasavanje novog ustava i trajnije prolongiranje izbora.

3. Zaključak

Po svemu sudeći, DOS se opredelio za strategiju iščekivanja ishoda predsedničkih izbora, uz maksimalnu eksploataciju Mićunovićeve kandidature i odlaganje izjašnjavanja o poverenju predsednici Parlamenta i Vladi. U međuvremenu, ići će se na pokušaj kratkoročnih političkih dogovora oko važnih pitanja kao što je npr. pitanje budžeta, kao i na medijsko potkazivanje i potkopavanje ionako krhkog i privremenog opozicionog jedinstva. U ovu taktiku se dobro uklapa i Mićunovićeva priča o "neophodnosti izbora" i "nužnosti dogovora svih relevantnih demokratskih snaga", što u novonastaloj političkoj situaciji može, makar privremeno, amortizovati realno nezadovoljstvo građanstva. U manevarskom prostoru koji traje otprilike dve nedelje, DOS bi nastojao da vodi neku vrstu intenzivne predizborne kampanje, ali i da radi na konsolidaciji svoje vlasti, istovremeno neodređeno pričajući o izborima. U slučaju Mićunovićevog neuspeha, skupštinska rasprava bi se produžila sve do mogućeg dila oko budžeta, a ukoliko bi i on propao, verovatno je da bi DOS, konačno, teška srca i uz minimalne ustupke vezane za izborni zakon i medijsko predstavljanje,  pristao na izbore.

Tako se, u svetlu prethodne analize, predsednički izbori (tačka b), s početka raspisani samo kao puko sredstvo za kratkoročnu kupovinu političkog vremena, sada pojavljuju kao ključni činilac (zapravo značajniji od same rasprave o poverenju Vladi u parlamentu) koji će suštinski odrediti izgled političke mape Srbije (barem) u narednim mesecima. 1. Izgura li nekako Mićunovića za predsednika, DOS bi mogao sebi čak i da dozvoli luksuz gubitka poverenja u parlamentu - mada bi u tom slučaju opasnost od izglasavanje nepoverenja Vladi bila praktično svedena na minimum. Tada bi samo od njihove volje i procene zavisilo da li će u izbore ići odmah, na talasu Mićunovićevog uspeha, ili tek krajem naredne godine. 2. Ne uspeju li izbori, ali Mićunović na njima zabeleži dobar rezultat, sličan onom Koštuničinom iz drugog prošlogodišnjeg ciklusa, DOS će takodje biti u relativnom plusu u odnosu na situaciju od pre mesec dana, ali po svoj prilici neće moći - niti se previše ni truditi - da izbegne izbore u roku od nekoliko meseci (najverovatnije u paketu sa novim predsedničkim), na kojima ne bi bio bez šansi. Najzad, 3. Neuspeh predsedničkih izbora, uz Mićunovićev slab rezultat, ili čak poraz od Nikolića, doveo bi do kolapsa i forsiranog urušavanja DOS-a, definitivnog gubitka kontrole nad parlamentom i, najverovatnije, otvorenog koncepcijskog i personalnog rascepa unutar DS-a.

S obzirom na tako veliki značaj ishoda ovih predsedničkih izbora, iznenadjujuće je da stranke koje su se opredelile za bojkot (pre svega DSS, G17 Plus, SPS, SPO) ne vode aktivniju antiizbornu kampanju, već se opredeljuju za neku vrstu "zavere ćutanja" u iščekivanju da izbori, usled opšte apatije, nesredjenih biračkih spiskova i cenzusa od 50 odsto, propadnu sami od sebe. Sve i ukoliko je ta njihova procena realna, olako prepuštanje protivnicima političke arene u ovako kritičnom trenutku ne može a da se nepovoljno ne odrazi na njihov politički rejting. Stoga je za njih kampanja aktivnog bojkota neuporedivo preporučljivija od pukog pasivnog ignorisanja predsedničkih izbora.

Analitički tim Nove srpske političke misli, Dejan Vuk Stanković, Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović

 
     
     
 
Copyright by NSPM