Darko Velimirović
RADIKALNA DESSIZACIJA SRBIJE
Analiza parlamentarnih izbora u Srbiji 2003.
Moralna pobeda?
Parlamentarni izbori su završeni, moralo se i to dogoditi
jednom. Tek kad se izborni proces okonča shvatimo
koliko nam je bilo zabavno. Izbori u Srbiji postaju sve više
deo etnološkog folklornog fenomena, poput svadbi
i ispraćaja u vojsku u ruralnim sredinama a sve manje deo demokratskog
procesa. Svetkovine sa pucanjem i pevanjem moraju se po pravilu
završiti mamurlukom, bespotrebnim žrtvama i bankrotom
organizatora, tako je i sa izborima kod nas.
Rezultati parlamentarnih izbora s kraja 2003. godine
u Srbiji pokazali su da su mnoge političke stranke i njihovi
lideri, uključujući i analitičare izbornog procesa,
robovi sopstvenih zabluda. Izbori uvek u demokratskim zemljama ili
onim zemljama koje bi volele to da budu, pokažu pravi aršin za merenje
političkog potencijala stranaka i sposobnosti za analizu izbornih
analitičara, oni su dokaz da je “račun bez krčmara”
nemoguć. Svako plati za svoje zablude i pogrešne
procene.
Većina stranaka i koalicija koje su uzele učešće
u izbornom procesu tvrde za sebe, ako ništa drugo, da su “moralni pobednici” pralamentarnih izbora.
Ova čudna “etička” kovanica nije ništa drugo nego pokušaj
skrivanja nezadovoljstva izbornim rezultatom. Skrivanje iza tzv.
“moralne pobede” neće doneti dobro nikom, a najmanje samim
strankama koje to praktikuju, jer izbori nisu deo etičkog kao
takvog i najmanje su namenjeni afirmaciji moralnih normi. Izbori
se prave samo za gubitnike i dobitnike, trećih nema.
Izborni rezultati su jasni, oni govore o slabostima krhke demokratije
u Srbiji, oni su presek trenutnog stanja društva, koliko god to
stanje bilo nepovoljno ili neprihvatljivo po neke aktere mora se sagledati realno.
Realni pobednici
1. Vojislav Koštunica i politički krugovi oko njega, zahvaljujući
rezultatima parlamentarnih izbora, zasigurno će u buduće
morati da se odreknu tvrdnji da imaju legitimno pravo da kao navodno
najjača politička grupacija nastupaju u javnosti. Činjenice
koje proističu iz nedavnih izbora govore da je stranka sa najvećim
rejtingom među građanima Srbije Srpska radikalna Stranka,
a ne DSS.
2. Izborni rezultati takođe ukazuju na činjenicu da je
stranački blok koji u prvi plan stavlja nacionalizam promiloševićevske
provinijencije, umesto reformskog kursa odneo većinu u parlamentu
Srbije. Dve prvoplasirane stranke SRS i DSS nisu se jasno distancirale
od Miloševićevih projektata, već su u svojim nastupima pokazale
razumevanje za njih. Ovo se najbolje može uočiti na njihovom odnosu prema Tribunalu u Hagu i pokazivanju nespremnosti da
se sa njim sarađuje na način koji međunarodna zajednica
to očekuje od Srbije. Dve pomenute stranke koje sa svojim poslanicima čine poslaničku većinu u parlamentu
Srbije što skriveno, što otvoreno zagovaraju ignorisanje zahteva
za izručenje osumnjičenih za ratne zločine. Samim
tim može se zaključiti da je Srbija većinskom voljom glasala
za izolacionističku politiku koja nužno sledi iz ovakvog odnosa
prema Tribunalu.
3. Glasajući većinski za SRS i DSS građani Srbije
su pokazali i negativan odnos prema tranzicionom procesu. Budući
da su većinski glasali za SRS i DSS građani Srbije su
glasali protiv privatizacionog modela koji su joj ponudile vlade
Zorana Đinđića i Zorana Živkovića, što je trebalo
da predstavlja glavni adut reformskog bloka. Građani Srbije
su glasajući većinski za SRS i DSS pokazali da nemaju
poverenje ni u evropske integracione procese u koje je Srbija počela
da se uključuje.
Uzroci ovakvog većinskog izjašnjavanja građana Srbije
na decembarskim izborima su mnogobrojni. Ubedljivom porazu reformskog
bloka svakako je najviše doprineo on sam. Lošim marketingom u predizbornoj
kampanji i onomome što joj je predhodilo, razjedinjenošću,
preteranim liderskim ambicijama… Protivnici reformskog procesa koje
je započela vlada Zorana Đinđića mogu biti zadovoljni
postignutim rezultatima. U predizbornoj kampanji najmanje se razgovaralo
o reformama, primat su imale teme koje je antireformski blok nametnuo kao što su odnos prema Hagu, “patriotizam” i navodna privrženost
naciji sa njihove strane, “socijalne bajke”, navodni kriminal i
korumpiranost unutar vladajućih struktura.
3. Zato nikoga i ne treba da čudi rezultat Srpske radikalne
stranke i srodne Demokratske stranke Srbije, on je i više nego očekivan.
Čudno, mada očekivano, jedino može delovati eventualno
odbijanje ponude koju je DSS-u uputio zamenik predsednika SRS-a
Tomislav Nikolić za formiranje zajedničke vlade DSS i
SRS-a. U slučaju da DSS odbije takvu ponudu to neće biti
zbog programske različitosti ove dve partije ili zbog različitih
ciljeva, viđenja političke realnosti i sl. već zbog
straha DSS-a od ozvaničenja saradnje sa SRS i eventualne osude
te saradnje od strane međunarodne zajednice i javnosti u Srbiji.
Koaliciona vlada između SRS-a sa jedne i DSS-a sa druge strane
bila bi samo kruna zajedničkog poduhvata obaranja refomskih
procesa u Srbiji započetih od strane pokojnog Premijera Đinđića.
SRS i DSS imaju već obilno i ozbiljno iskustvo u međustranačkoj
saradnji u Skupštini republiike Srbije, što se pokazalo kroz njihovo
zajedničko delovanje u opstrukciji rada Parlamenta.
4. Koaliciona simbioza između SRS-a i DSS-a i formiranje zajedičke
vlade donela bi SRS-u njima toliko potrebnu međunarodnu afirmaciju,
naterala bi međunarodne institucije da ovoj stranci, na ovaj
ili onaj način, priznaju legitimitet, što do sada nije bio
slučaj. DSS bi iz ove koalicije takođe profitirao jer bi lakše dobio “disciplinovanu”
većinu u skupštini za svoje ciljeve. Ove dve stranke
bi svakako bile na dobitku koalicionom saradnjom. Problem je u tome
što bi Srbija bila na gubitku, jer nevolja leži u ciljevima ove
dve političke grupacije. Uspešnost u destrukciji ovom bloku
očigledno ide od ruke (primer: obaranje vlade., opstrukcija
skupštine ectr.), ostaje samo da se vidi hoće li imati hrabrosti
i mogućnosti da ono u čemu su uspešni prenesu sa zakonodavne
i na izvršnu vlast. Čak i da se Nikolićeva ponuda o koaliciji
ove dve stranke odbije od strane DSS-a, ove dve stranke po svemu
sudeći biće vezane u političkoj budućnosti Srbije,
pre svega zajedničkim ciljevima, čvršće i trajnije
nego što su i jedna i druga stranka u stanju da to “podnesu”.
5. Pogubnost uspeha ove i ovakve političke opcije na izborima
u Srbiji ne treba posebno obrazlagati, bilo bi zanimljivije objasniti
kako su uspeli da u parlamentu Srbije zajedno osvoje većinu
kojom mogu formirati vladu, kako glasači nisu prepoznali, po
ko zna koji put, moguće rezultate ovakve njihove izborne volje.
No, to je više stvar psihijatrije nego politike. Teško da ćemo
bilo gde stići sa “legalizmom” ukrštenim sa “hlebom od 3 dinara”.
Uzgred izborna volja građana, ma kakva bila, mora se poštovati,
a birači ma kakvi bili moraju snositi konsekvence svog izbora.
Izborno otrežnjenje
1. U parlamentu Srbije bar neko vreme nećemo moći da
gledamo mnoge lidere i liderčiće uključujući
i njihove sledbenike za govornicom. Raspadom koalicije DOS ukazala se prilika za svojevrsnom katarzom među političkim
strankama u Srbiji. Vanparlamentarni sektor postao je bogatiji
za mnoge stranke i koalicije koje su ako ništa drugo unosile pometnju
u politički život Srbije.
2. Izbori su takođe pokazali da glasači Srbije nisu raspoloženi
da razmatraju ideju samostalne Srbije. Stranke koje su zagovarale
samostalnu Srbiju (G17 plus i Demohrišćanska stranka Srbije)
nisu osvojile više od trinaest posto glasova. Čak je zbog lošeg
odziva birača u Srbiji koji zastupaju ovakvu ideju DHSS ostao
van parlamenta. Ovakav rezultat ne govori o kvalitetu indipendističke
ideje, već o neodlučnosti glasačkog tela. Građani
Srbije na ovim izborima glasali su protiv ekonomskih i kulturoloških
reformi društva, samim tim glasanje za reformisanje same strkuture
države takođe nije prošlo. Status države generalno nije bio
tema izjašnjavanja birača na ovim parlamentarnim izborima,
samim tim ovi izbori nisu bili relevantni sa stanovištva opredeljenja
birača za republiku ili monarhiju, pitanje Kosova van ili unutar
Srbije i sl.
Pitanja i odgovori
1. U slučaju da se u budućem republičkom parlamentu
formira vlada ona svakako, ma ko da je u njoj, neće biti u stanju da nastavi reformske procese
istom snagom ili intenzitetom kao što je to bio slučaj sa vladama
Z. Đinđića i Z. Živkovića. Čak i da reformske
snage ponovo formiraju vladu ta vlada neće moći da sprovodi
reforme jer će biti ucenjivana od strane naraslog antireformskog
bloka. U slučaju da antireformske stranke formiraju vladu onda
ce pitanje nastavka reformi biti zamenjeno pitanjem gole egzistencije
građana, upravo onom temom koju su kao slabu tačku antireformisti
inputirali reformistima. Obustavljanjem reformskih procesa suočićemo
se sa potpunim krahom privrede, što će bitno skratiti mandat
takvoj vladi.
2. U slučaju da se između tri grupacije DS-a, DSS-a i
G17 plus postigne dogovor o formiranju vlade, ništa ne obećava
da će ta vlada biti išta drugo sem kupovina vremena i zauzimanje
pozicija pred sledeće izbore, slično stoji stvar sa koncentracionom
vladom. Manjinska vlada neke od navedenih grupacija stranaka takođe
ima male šanse za uspeh na duže staze.
3. Veoma zabrinjavajuće deluje činjenica da se ni jedna
politička partija koja zastupa stavove nacionalnih manjina
nije našla mesto za svoje poslanike u skupštinskim klupama. Manjinske
partije predstavljaju kolateralnu štetu nastojanja političke
elite u Srbiji da se iščisti od malih stranaka i njihovih neopravdano
velikih zahteva. Visok cenzus sprečio je građane Srbije
koji pripadaju manjinskim zajednicama da u parlamentu iskažu svoju
političku volju, zato postoji opasnost da ta volja bude iskazana
vanparlamentarnim metodama. Manjinske partije i Koalicija za toleranciju
nisu se plasirale u parlament i zbog bojkota ovih izbora od strane
Albanaca na jugu Srbije na čije su glasove računale. Pitanje je hoće li se manjine u Srbiji opredeliti za vanparlametaran vid
političke borbe, sličan Albanskom modelu. U slučaju da njihov vanparlamentarni status potraje, postoji mogućnost
da im Parlament Srbije postane manje bitan.
4. Srbija se nalazi u prelomnom periodu i mnoga pitanja koja stoje
otvorena pred njom kao što su rešavanje statusa Kosova delovaće
vrlo bolno. Pitanje je koliko ce neka buduća
vlada moći da reaguje na izazove koji će se otvoriti.
Period političke nestabilnosti svakako je pred nama, samo je
pitanje kako ćemo iz tog perioda izaći i kolike će
i kakve konsekvence snositi građani Srbije zbog većinskog
opredeljenja biraća na parlamentarnim izborima.
5. Samim činom formiranja organa Skupštine Srbije
videće se koje su stranke u parlamentu Srbije ostvarile postizborne
međusobne dogovore ili nastavile da rade na realizaciji starih.
Jedno je sigurno, svaka buduća vlada, u slučaju da bude
formirana kao posledica ovih izbora, trudiće se da se prema
svetu prikaže kao demokratska. Koliko će u tome uspeti može
se lako predvideti, što se više bude bavila nacionalnim, ekonomskim,
zakonodavnim i kulturnim pitanjima na način na kojim se njime
bave SRS i DSS to su joj šanse za uspeh manje.
6. Građani Srbije svojim nedovoljnim odzivom
na predsedničke izbore odlučili su da Predsednik Srbije
bude Predsednik Parlamenta Srbije. Budući da je stranka sa
najviše mandata SRS logično je da njoj u Parlamentu pripadne
mesto Predsednika, samim tim postoji mogućnost da Tomislav
Nikolić ili neko iz SRS na mala vrata postane v.d. Predsednik
Srbije. Pitanje je kada i kako će pod tim uslovima predsednički
izbori biri raspisani. Hoće li ona politička grupacija
koja svojim većinskim glasovima bude birala Predsednika Parlamenta
biti spremna da se odrekne te funkcije u korist demokratske volje
građana izražene na nekim narednim predsedničkim izborima
ili će kupovati vreme čekajući navodni novi godoovski
Ustav koji neće doći.
Dva pitanja na kojima će eventualna buduća
vlada pasti
U slučaju da se kao rezultat ovih izbora formira
vlada ona mora odgovoriti na sledeća dva pitanja, pod uslovom
da potraje duže od šest meseci:
1. Ekonomija?
1. U slučaju da se reformski procesi nastave
neće biti dovoljno snage da se sprovedu do kraja jer u vladi
po svemu sudeći neće sedeti ljudi koji su sposobni za
to. Većina stranaka koje su zainteresovane da postave svoje
ljude na čelne pozicije ovog sektora, opterećene su svojim
obećanjima u predizbornoj kampanji koja se odnose na reviziju
procesa privatizaciije i promenu njenog modela. U slučaju da
svoja obećanja ispune, bar delimično, obustaviće
se gotovo u potpunosti strana ulaganja, jer će se Srbija gotovo
izvesno naći na crnoj listi investitora. Vlada će biti
prisiljena da budžetski deficit, koji će biti bitno povećan
u odnosu na sadašnji, namiruje od poreskih obveznika. Buduči
da su sve stranke obećale smanjenje poreza veoma će biti
interesantno kako eventualna buduća vlada planira da reši to
pitanje. Onaj ko sa bitno smanjenim porezima i sa niskom stopom
ulaganja u Srbiji planira da vlada moraće da štampa pare jer
neće biti dovoljno poreskih obveznika koji mogu da namire troškove
države.
2. U slučaju da stranke koje formiraju vladu
ne ispune svoja predizborna obečanja i slažu birače po
pitanju smanjenja poreza i reviziji privatizacije, izlaz iz situacije
je moguć. Dakle buduća vlada ako planira da bude uspešna
nužno mora nastaviti stopama predhodne, samim tim lako će privući
na sebe gnev razočaranih glasača kojima su obećavali
olako ono što su oni želeli da čuju, a što pripada domenu ekonomske
naučne fantastike i socijalne demagogije najgore vrste.
3. U slučaju da se buduća vlada odluči
na obustavu reformi lako je predvideti njen brzi kraj. Trajaće
taman toliko dok se ne potroše preostale pare iz budžeta koje je
ostavila predhodna vlada, plus novac koji će stizati na ime
ugovorenih aranžmana predhodnih Vlada. Teško da će ta buduća
vlada biti u stanju da premosti osude međunarodnih organizacija
poput MMF-a i nezadovoljstvo onih kojima su u predizbornoj kampanji
data nerealna obećanja.
2. Kosovo? Crna gora?
Međunarodna zajednica po svemu sudeći planira
da u skorije vreme postavi pitanje rešavanja konačnog statusa
Kosova. Nacionalističke strasti koje su u predizbornoj kampanji
raspirivane od strane stranaka koje planiraju da formiraju vladu
mogu im se vratiti kao bumerang. Šta će biti u koliko Srbija
bude suočena sa negativnim po nju tendencijama rešavanja ovog
pitanja. Hoće li nova vlada biti prinuđena da krene u
neki novi rat? Postoji li politička grupacija u Srbiji koja
je spremna da uđe u vlast sa gotovo izvesnom hipotekom Kosova
koje se sve više udaljava od Srbije?
Takođe se postavlja pitanje Crne gore unutar
zajednice. Koliko će Crna gora biti spremna da na evropske
integracione procese čeka zajedno sa Srbijom, koja po svemu
sudeći neće moći da efikasno rešava svoja unutrašnja
pitanja. Logično bi bilo da Crna gora zbog toga pokuša da samostalno
traži prijem u međunarodne institucije. Hoće li se tome
i kako odupreti zagovornici zajedničke države. Dolazak nepsosobne
vlade na vlast u Srbiji pretvorilo bi Crnu goru u njenog taoca.
Hoće li i u ovom slučaju nova vlada biti prinuđena
na represivna sredstva.
Rešenje
Teško je u ovakvoj situaciji pronaći modus koji
bi bio dovoljno dobar po Srbiju. Jedina razumna ali i najmanje verovatna
varijanta bila bi reizbor vlade Zorana Živkovića uz njenu rekonstrukciju.
Naime nužno bi bilo zameniti one ministre koji nisu na ovim izborima
sa svojim strankama prešli cenzus i umesto njih postaviti stručnjake
iz oblasti kojima se ta ministarstva bave.
Vlade Zorana Đinđića i Zorana Živkovića
pokazale su ako ništa drugo ono bar spremnost da se sa ovim pitanjima
suoče. Oni koji bi hteli da formiraju vladu po nekom drugom
modelu pokazuju strah od same vlasti, svojim kolebanjem oko ulaska
u nju. Koliko li će tek straha i neodlučnosti pokazati
u slučaju da budu prinuđeni da se u okviru ingerencija
same vlade suoče sa navedenim pitanjima.
No, reizbor Vlade Zorana Živkovića spada samo
u domen lepih i neostvarljivih želja Srbiji, realnost je nešto sasvim
drugo, a konskekvence za takvu realnost moraju da snose svi oni
koji su do takve realnosti doveli, neodgovorni i nezreli opozicioni
političari i njihovi navijači i glasači koji su na
takvu igru pristali i pružili im potencijalnu mogućnost da
postanu deo vlasti, te da u ime njih tj. glasača skrenu Srbiju
ponovo u istorijski ćorsokak istom dobro znanom Miloševićevom
stramputicom.
*(Autor je glavni i odgovorni urednik Internet magazina
Katalaksija www.katalaksija.com)
|