Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari - Protekli parlamentarni izbori i sastavljanje Vlade

   


Darko Velimirović

RADIKALNA DESSIZACIJA SRBIJE

Analiza parlamentarnih izbora u Srbiji 2003.

Moralna pobeda?

Parlamentarni izbori su završeni, moralo se i to dogoditi jednom. Tek kad se izborni proces okonča shvatimo koliko nam je bilo zabavno. Izbori u Srbiji postaju sve više deo etnološkog folklornog fenomena, poput svadbi i ispraćaja u vojsku u ruralnim sredinama a sve manje deo demokratskog procesa. Svetkovine sa pucanjem i pevanjem moraju se po pravilu završiti mamurlukom, bespotrebnim žrtvama i bankrotom organizatora, tako je i sa izborima kod nas. 

Rezultati parlamentarnih izbora s kraja 2003. godine u Srbiji pokazali su da su mnoge političke stranke i njihovi lideri, uključujući i analitičare izbornog procesa, robovi sopstvenih zabluda. Izbori uvek u demokratskim zemljama ili onim zemljama koje bi volele to da budu, pokažu pravi aršin za merenje političkog potencijala stranaka i sposobnosti za analizu izbornih analitičara, oni su dokaz da je “račun bez krčmara” nemoguć. Svako plati za svoje zablude i pogrešne procene.

Većina stranaka i koalicija koje su uzele učešće u izbornom procesu tvrde za sebe, ako ništa drugo, da su “moralni pobednici” pralamentarnih izbora. Ova čudna “etička” kovanica nije ništa drugo nego pokušaj skrivanja nezadovoljstva izbornim rezultatom. Skrivanje iza tzv. “moralne pobede” neće doneti dobro nikom, a najmanje samim strankama koje to praktikuju, jer izbori nisu deo etičkog kao takvog i najmanje su namenjeni afirmaciji moralnih normi. Izbori se prave samo za gubitnike i dobitnike, trećih nema.

Izborni rezultati su jasni, oni govore o slabostima krhke demokratije u Srbiji, oni su presek trenutnog stanja društva, koliko god to stanje bilo nepovoljno ili neprihvatljivo po neke aktere mora se sagledati realno.

Realni pobednici

1. Vojislav Koštunica i politički krugovi oko njega, zahvaljujući rezultatima parlamentarnih izbora, zasigurno će u buduće morati da se odreknu tvrdnji da imaju legitimno pravo da kao navodno najjača politička grupacija nastupaju u javnosti. Činjenice koje proističu iz nedavnih izbora govore da je stranka sa najvećim rejtingom među građanima Srbije Srpska radikalna Stranka, a ne DSS.

2. Izborni rezultati takođe ukazuju na činjenicu da je stranački blok koji u prvi plan stavlja nacionalizam promiloševićevske provinijencije, umesto reformskog kursa odneo većinu u parlamentu Srbije. Dve prvoplasirane stranke SRS i DSS nisu se jasno distancirale od Miloševićevih projektata, već su u svojim nastupima pokazale razumevanje za njih. Ovo se najbolje može uočiti na njihovom odnosu prema Tribunalu u Hagu i pokazivanju nespremnosti da se sa njim sarađuje na način koji međunarodna zajednica to očekuje od Srbije. Dve pomenute stranke koje sa svojim poslanicima čine poslaničku većinu u parlamentu Srbije što skriveno, što otvoreno zagovaraju ignorisanje zahteva za izručenje osumnjičenih za ratne zločine. Samim tim može se zaključiti da je Srbija većinskom voljom glasala za izolacionističku politiku koja nužno sledi iz ovakvog odnosa prema Tribunalu.

3. Glasajući većinski za SRS i DSS građani Srbije su pokazali i negativan odnos prema tranzicionom procesu. Budući da su većinski glasali za SRS i DSS građani Srbije su glasali protiv privatizacionog modela koji su joj ponudile vlade Zorana Đinđića i Zorana Živkovića, što je trebalo da predstavlja glavni adut reformskog bloka. Građani Srbije su glasajući većinski za SRS i DSS pokazali da nemaju poverenje ni u evropske integracione procese u koje je Srbija počela da se uključuje.

Uzroci ovakvog većinskog izjašnjavanja građana Srbije na decembarskim izborima su mnogobrojni. Ubedljivom porazu reformskog bloka svakako je najviše doprineo on sam. Lošim marketingom u predizbornoj kampanji i onomome što joj je predhodilo, razjedinjenošću, preteranim liderskim ambicijama… Protivnici reformskog procesa koje je započela vlada Zorana Đinđića mogu biti zadovoljni postignutim rezultatima. U predizbornoj kampanji najmanje se razgovaralo o reformama, primat su imale teme koje je antireformski blok nametnuo kao što su odnos prema Hagu, “patriotizam” i navodna privrženost naciji sa njihove strane, “socijalne bajke”, navodni kriminal i korumpiranost unutar vladajućih struktura.

3. Zato nikoga i ne treba da čudi rezultat Srpske radikalne stranke i srodne Demokratske stranke Srbije, on je i više nego očekivan. Čudno, mada očekivano, jedino može delovati eventualno odbijanje ponude koju je DSS-u uputio zamenik predsednika SRS-a Tomislav Nikolić za formiranje zajedničke vlade DSS i SRS-a. U slučaju da DSS odbije takvu ponudu to neće biti zbog programske različitosti ove dve partije ili zbog različitih ciljeva, viđenja političke realnosti i sl. već zbog straha DSS-a od ozvaničenja saradnje sa SRS i eventualne osude te saradnje od strane međunarodne zajednice i javnosti u Srbiji. Koaliciona vlada između SRS-a sa jedne i DSS-a sa druge strane bila bi samo kruna zajedničkog poduhvata obaranja refomskih procesa u Srbiji započetih od strane pokojnog Premijera Đinđića. SRS i DSS imaju već obilno i ozbiljno iskustvo u međustranačkoj saradnji u Skupštini republiike Srbije, što se pokazalo kroz njihovo zajedničko delovanje u opstrukciji rada Parlamenta.

4. Koaliciona simbioza između SRS-a i DSS-a i formiranje zajedičke vlade donela bi SRS-u njima toliko potrebnu međunarodnu afirmaciju, naterala bi međunarodne institucije da ovoj stranci, na ovaj ili onaj način, priznaju legitimitet, što do sada nije bio slučaj. DSS bi iz ove koalicije takođe profitirao jer bi lakše dobio “disciplinovanu” većinu u skupštini za svoje ciljeve. Ove dve stranke bi svakako bile na dobitku koalicionom saradnjom. Problem je u tome što bi Srbija bila na gubitku, jer nevolja leži u ciljevima ove dve političke grupacije. Uspešnost u destrukciji ovom bloku očigledno ide od ruke (primer: obaranje vlade., opstrukcija skupštine ectr.), ostaje samo da se vidi hoće li imati hrabrosti i mogućnosti da ono u čemu su uspešni prenesu sa zakonodavne i na izvršnu vlast. Čak i da se Nikolićeva ponuda o koaliciji ove dve stranke odbije od strane DSS-a, ove dve stranke po svemu sudeći biće vezane u političkoj budućnosti Srbije, pre svega zajedničkim ciljevima, čvršće i trajnije nego što su i jedna i druga stranka u stanju da to “podnesu”.

5. Pogubnost uspeha ove i ovakve političke opcije na izborima u Srbiji ne treba posebno obrazlagati, bilo bi zanimljivije objasniti kako su uspeli da u parlamentu Srbije zajedno osvoje većinu kojom mogu formirati vladu, kako glasači nisu prepoznali, po ko zna koji put, moguće rezultate ovakve njihove izborne volje. No, to je više stvar psihijatrije nego politike. Teško da ćemo bilo gde stići sa “legalizmom” ukrštenim sa “hlebom od 3 dinara”. Uzgred izborna volja građana, ma kakva bila, mora se poštovati, a birači ma kakvi bili moraju snositi konsekvence svog izbora.

Izborno otrežnjenje

1. U parlamentu Srbije bar neko vreme nećemo moći da gledamo mnoge lidere i liderčiće uključujući i njihove sledbenike za govornicom. Raspadom koalicije DOS ukazala se prilika za svojevrsnom katarzom među političkim strankama u Srbiji. Vanparlamentarni sektor postao je bogatiji za mnoge stranke i koalicije koje su ako ništa drugo unosile pometnju u politički život Srbije.

2. Izbori su takođe pokazali da glasači Srbije nisu raspoloženi da razmatraju ideju samostalne Srbije. Stranke koje su zagovarale samostalnu Srbiju (G17 plus i Demohrišćanska stranka Srbije) nisu osvojile više od trinaest posto glasova. Čak je zbog lošeg odziva birača u Srbiji koji zastupaju ovakvu ideju DHSS ostao van parlamenta. Ovakav rezultat ne govori o kvalitetu indipendističke ideje, već o neodlučnosti glasačkog tela. Građani Srbije na ovim izborima glasali su protiv ekonomskih i kulturoloških reformi društva, samim tim glasanje za reformisanje same strkuture države takođe nije prošlo. Status države generalno nije bio tema izjašnjavanja birača na ovim parlamentarnim izborima, samim tim ovi izbori nisu bili relevantni sa stanovištva opredeljenja birača za republiku ili monarhiju, pitanje Kosova van ili unutar Srbije i sl.

Pitanja i odgovori

1. U slučaju da se u budućem republičkom parlamentu formira vlada ona svakako, ma ko da je u njoj, neće biti u stanju da nastavi reformske procese istom snagom ili intenzitetom kao što je to bio slučaj sa vladama Z. Đinđića i Z. Živkovića. Čak i da reformske snage ponovo formiraju vladu ta vlada neće moći da sprovodi reforme jer će biti ucenjivana od strane naraslog antireformskog bloka. U slučaju da antireformske stranke formiraju vladu onda ce pitanje nastavka reformi biti zamenjeno pitanjem gole egzistencije građana, upravo onom temom koju su kao slabu tačku antireformisti inputirali reformistima. Obustavljanjem reformskih procesa suočićemo se sa potpunim krahom privrede, što će bitno skratiti mandat takvoj vladi.

2. U slučaju da se između tri grupacije DS-a, DSS-a i G17 plus postigne dogovor o formiranju vlade, ništa ne obećava da će ta vlada biti išta drugo sem kupovina vremena i zauzimanje pozicija pred sledeće izbore, slično stoji stvar sa koncentracionom vladom. Manjinska vlada neke od navedenih grupacija stranaka takođe ima male šanse za uspeh na duže staze.

3. Veoma zabrinjavajuće deluje činjenica da se ni jedna politička partija koja zastupa stavove nacionalnih manjina nije našla mesto za svoje poslanike u skupštinskim klupama. Manjinske partije predstavljaju kolateralnu štetu nastojanja političke elite u Srbiji da se iščisti od malih stranaka i njihovih neopravdano velikih zahteva. Visok cenzus sprečio je građane Srbije koji pripadaju manjinskim zajednicama da u parlamentu iskažu svoju političku volju, zato postoji opasnost da ta volja bude iskazana vanparlamentarnim metodama. Manjinske partije i Koalicija za toleranciju nisu se plasirale u parlament i zbog bojkota ovih izbora od strane Albanaca na jugu Srbije na čije su glasove računale. Pitanje je hoće li se manjine u Srbiji opredeliti za vanparlametaran vid političke borbe, sličan Albanskom modelu. U slučaju da njihov vanparlamentarni status potraje, postoji mogućnost da im Parlament Srbije postane manje bitan.

4. Srbija se nalazi u prelomnom periodu i mnoga pitanja koja stoje otvorena pred njom kao što su rešavanje statusa Kosova delovaće vrlo bolno. Pitanje je koliko ce neka buduća vlada moći da reaguje na izazove koji će se otvoriti. Period političke nestabilnosti svakako je pred nama, samo je pitanje kako ćemo iz tog perioda izaći i kolike će i kakve konsekvence snositi građani Srbije zbog većinskog opredeljenja biraća na parlamentarnim izborima.

5. Samim činom formiranja organa Skupštine Srbije videće se koje su stranke u parlamentu Srbije ostvarile postizborne međusobne dogovore ili nastavile da rade na realizaciji starih. Jedno je sigurno, svaka buduća vlada, u slučaju da bude formirana kao posledica ovih izbora, trudiće se da se prema svetu prikaže kao demokratska. Koliko će u tome uspeti može se lako predvideti, što se više bude bavila nacionalnim, ekonomskim, zakonodavnim i kulturnim pitanjima na način na kojim se njime bave SRS i DSS to su joj šanse za uspeh manje.

6. Građani Srbije svojim nedovoljnim odzivom na predsedničke izbore odlučili su da Predsednik Srbije bude Predsednik Parlamenta Srbije. Budući da je stranka sa najviše mandata SRS logično je da njoj u Parlamentu pripadne mesto Predsednika, samim tim postoji mogućnost da Tomislav Nikolić ili neko iz SRS na mala vrata postane v.d. Predsednik Srbije. Pitanje je kada i kako će pod tim uslovima predsednički izbori biri raspisani. Hoće li ona politička grupacija koja svojim većinskim glasovima bude birala Predsednika Parlamenta biti spremna da se odrekne te funkcije u korist demokratske volje građana izražene na nekim narednim predsedničkim izborima ili će kupovati vreme čekajući navodni novi godoovski Ustav koji neće doći.

Dva pitanja na kojima će eventualna buduća vlada pasti

U slučaju da se kao rezultat ovih izbora formira vlada ona mora odgovoriti na sledeća dva pitanja, pod uslovom da potraje duže od šest meseci:

1. Ekonomija?

1. U slučaju da se reformski procesi nastave neće biti dovoljno snage da se sprovedu do kraja jer u vladi po svemu sudeći neće sedeti ljudi koji su sposobni za to. Većina stranaka koje su zainteresovane da postave svoje ljude na čelne pozicije ovog sektora, opterećene su svojim obećanjima u predizbornoj kampanji koja se odnose na reviziju procesa privatizaciije i promenu njenog modela. U slučaju da svoja obećanja ispune, bar delimično, obustaviće se gotovo u potpunosti strana ulaganja, jer će se Srbija gotovo izvesno naći na crnoj listi investitora. Vlada će biti prisiljena da budžetski deficit, koji će biti bitno povećan u odnosu na sadašnji, namiruje od poreskih obveznika. Buduči da su sve stranke obećale smanjenje poreza veoma će biti interesantno kako eventualna buduća vlada planira da reši to pitanje. Onaj ko sa bitno smanjenim porezima i sa niskom stopom ulaganja u Srbiji planira da vlada moraće da štampa pare jer neće biti dovoljno poreskih obveznika koji mogu da namire troškove države.

2. U slučaju da stranke koje formiraju vladu ne ispune svoja predizborna obečanja i slažu birače po pitanju smanjenja poreza i reviziji privatizacije, izlaz iz situacije je moguć. Dakle buduća vlada ako planira da bude uspešna nužno mora nastaviti stopama predhodne, samim tim lako će privući na sebe gnev razočaranih glasača kojima su obećavali olako ono što su oni želeli da čuju, a što pripada domenu ekonomske naučne fantastike i socijalne demagogije najgore vrste.

3. U slučaju da se buduća vlada odluči na obustavu reformi lako je predvideti njen brzi kraj. Trajaće taman toliko dok se ne potroše preostale pare iz budžeta koje je ostavila predhodna vlada, plus novac koji će stizati na ime ugovorenih aranžmana predhodnih Vlada. Teško da će ta buduća vlada biti u stanju da premosti osude međunarodnih organizacija poput MMF-a i nezadovoljstvo onih kojima su u predizbornoj kampanji data nerealna obećanja.

2. Kosovo? Crna gora?

Međunarodna zajednica po svemu sudeći planira da u skorije vreme postavi pitanje rešavanja konačnog statusa Kosova. Nacionalističke strasti koje su u predizbornoj kampanji raspirivane od strane stranaka koje planiraju da formiraju vladu mogu im se vratiti kao bumerang. Šta će biti u koliko Srbija bude suočena sa negativnim po nju tendencijama rešavanja ovog pitanja. Hoće li nova vlada biti prinuđena da krene u neki novi rat? Postoji li politička grupacija u Srbiji koja je spremna da uđe u vlast sa gotovo izvesnom hipotekom Kosova koje se sve više udaljava od Srbije?

Takođe se postavlja pitanje Crne gore unutar zajednice. Koliko će Crna gora biti spremna da na evropske integracione procese čeka zajedno sa Srbijom, koja po svemu sudeći neće moći da efikasno rešava svoja unutrašnja pitanja. Logično bi bilo da Crna gora zbog toga pokuša da samostalno traži prijem u međunarodne institucije. Hoće li se tome i kako odupreti zagovornici zajedničke države. Dolazak nepsosobne vlade na vlast u Srbiji pretvorilo bi Crnu goru u njenog taoca. Hoće li i u ovom slučaju nova vlada biti prinuđena na represivna sredstva.

Rešenje

Teško je u ovakvoj situaciji pronaći modus koji bi bio dovoljno dobar po Srbiju. Jedina razumna ali i najmanje verovatna varijanta bila bi reizbor vlade Zorana Živkovića uz njenu rekonstrukciju. Naime nužno bi bilo zameniti one ministre koji nisu na ovim izborima sa svojim strankama prešli cenzus i umesto njih postaviti stručnjake iz oblasti kojima se ta ministarstva bave.

Vlade Zorana Đinđića i Zorana Živkovića pokazale su ako ništa drugo ono bar spremnost da se sa ovim pitanjima suoče. Oni koji bi hteli da formiraju vladu po nekom drugom modelu pokazuju strah od same vlasti, svojim kolebanjem oko ulaska u nju. Koliko li će tek straha i neodlučnosti pokazati u slučaju da budu prinuđeni da se u okviru ingerencija same vlade suoče sa navedenim pitanjima.

No, reizbor Vlade Zorana Živkovića spada samo u domen lepih i neostvarljivih želja Srbiji, realnost je nešto sasvim drugo, a konskekvence za takvu realnost moraju da snose svi oni koji su do takve realnosti doveli, neodgovorni i nezreli opozicioni političari i njihovi navijači i glasači koji su na takvu igru pristali i pružili im potencijalnu mogućnost da postanu deo vlasti, te da u ime njih tj. glasača skrenu Srbiju ponovo u istorijski ćorsokak istom dobro znanom Miloševićevom stramputicom.

*(Autor je glavni i odgovorni urednik Internet magazina Katalaksija www.katalaksija.com)

 
     
     
 
Copyright by NSPM