Mikloš Biro
Filozofski fakultet u Novom Sadu
KAKO POMIRITI SRBE,
HRVATE I BOŠNJAKE?
Nacija je društvo koje deli
zajedničke iluzije o svojim precima
i zajedničku mržnju prema
svojim susedima.
Ernest Renan, francuski filozof
Septembra 2003. godine zbio se dugo očekivani i od pacifista
dugo potraživani događaj – predsednici Hrvatske i državne zajednice
Srbije i Crne Gore uputili su javno izvinjenje u ime svojih naroda
za sve patnje onog drugog naroda prouzrokovane ratovima na teritoriji
Jugoslavije 1991-1995. Nedugo potom, usledio je poziv lidera Bošnjaka
Alije Izetbegovića na oprost i pomirenje.
Da li javno izvinjenje državnih lidera uopšte doprinosi atmosferi
pomirenja među običnim ljudima? Setimo se samo da je Vili
Brant, nakon simboličnog i potom glorifikovanog klečanja
u Aušvicu, glatko izgubio naredne izbore u svojoj zemlji! Komentarišući
ovaj čin, Jirgen Habermas je upozoravao da je isti verovatno
znatno doprineo skidanju kolektivne krivice sa Nemaca, ali da nikako
ne bi smeo da doprinese ukidanju kolektivnog srama zbog počinjenog
zločina Holokousta (Hoibraaten, 1994).
Ne ulazeći u pitanje legitimiteta aktuelnih lidera
(tj. koliko se oni istinski doživljavaju kao lideri među svojim
građanima) i moralnog prava za izvinjenje (tj. “mirovnog” kredibiliteta
Mesića i Marovića koji su bili aktivni sudionici stvaranja
političke klime koja je i proizvela rat) i nemajući empirijske podatke o efektima
konkretnog čina izvinjenja, ovde možemo ponuditi samo komentar,
baziran na saznanjima političke psihologije.
Prva pretpostavka je da će efekat javnog političkog
čina na pojedinca direktno zavisiti od vrednosnih orijentacija
tog pojedinca. Onima koji su oduvek bili u stanju da razluče
ratne zločince od ostalih pripadnika njihovog naroda, izvinjenje
jednog pripadnika tog naroda, ma kako on visoki dostojanstvenik
bio, neće značiti ama baš ništa. Sa druge strane, pitanje
je koliko će izvinjenje uticati na one za koje su svi Hrvati
“ustaše”, svi Srbi “četnici”, a svi Bošnjaci “balije”. Brojni
eksperimenti koji potvrđuju Teoriju socijalnog identiteta (Social
Identity Theory – Tajfel i Turner, 1979) ukazuju da je grupna identifikacija
u funkciji glorifikacije “nas” (pa time i u funkciji podizanja ličnog
samopoštovanja) putem unižavanja (ali i stigmatizacije) “njih”.
To, naravno, proizvodi negativne stereotipe koji su, opet, veoma
teško promenljivi (Fein i Spenser, 2000). Viđenje “drugih”
prolazi kroz kognitivni filter koji je Pettigrew (1979) nazvao “definitivnom
greškom atribucije” (ultimate attribution error) koja izjednačava
sve pripadnike tih drugih u njihovoj krivici, u njihovim lošim osobinama
ili u njihovim “zlim namerama”. Takva generalizacija podrazumeva
nepromenjivost tih osobina čime se svaka priča
o pomirenju obesmišljava. Takođe, veliko je pitanje koliko
će individualno izvinjenje, bez obzira sa kako visokog mesta
ono došlo, moći da proizvede promenu ovako cementirane percepcije
celog naroda.
No, politička psihologija govori i o efektima grupe
i o autoritarnosti – činiocima koji se u raspravi o ovoj temi
ne mogu zanemariti.
O uticaju grupe na stavove i ponašanje pojedinca puno
je pisano (vidi npr. Moskovisi, 1997). No, za razvoj konflikta između
grupa, kao i za njegovo kasnije razrešavanje, izuzetno su važne,
ne samo percepcije sopstvene, već (možda i više) suparničke
grupe, pogotovo one koje ukazuju na činjenicu da ova ugrožava
neke interese “moje” grupe. Uloga percipirane “opasnosti” u procesu
nacionalne homogenizacije jasno je dokazana u nizu psiholoških studija
(vidi npr. Levine i Campbell, 1972; Hardin, 1995). Čak i u
situaciji kada je stepen identifikacije pojedinca sa grupom (u našem
slučaju nacionalnom) sasvim mali, percepcija opasnosti koja
dolazi od suparničke grupe (a koja dotiče svakog pojedinačnog
člana “moje” grupe) odraziće se i na ponašanje takvih,
“anacionalnih” pojedinaca. U tom kontekstu, istorijsko iskustvo
ili aktuelne političke tenzije (postojanje iridentističkih
i “velikonacionalnih” pokreta, teritorijalni zahtevi, i sl.) doprineće
tom doživljaju “kontinuirane opasnosti” i značajno će
ometati proces pomirenja. Sa druge strane, “prijateljski gestovi”
koji dolaze od suparničke grupe (ili od njenih “reprezentanata”)
mogu biti značajan katalizator procesa pomirenja.
Na žalost, ekstremistički incidenti veoma često
doprinose stvaranju ili učvršćivanju nacionalnih stereotipa,
kao i doživljaja “opasnosti” od strane suparničke grupe. Taj
fenomen obilato je korišćen od nacionalističkih režima
u ratnoj propagandi, a incidenti su, u toj funkciji, čak i
izmišljani. Nacionalistički ispadi na sportskim utakmicama,
poput onih koji su se tokom 2003. godine dešavali na fudbalskoj
utakmici u Sarajevu, vaterpolo utakmici u Ljubljani (sa hrvatskim
navijačima) ili rukometnoj utakmici u Novom Pazaru, retko su
u srpskom javnom mnjenju tumačeni kao incidenti huliganske
manjine, a mnogo češće kao dokaz o postojanju “njihovog”
ekstremnog nacionalizma. Neposredno nakon incidenta kod postavljanja
kamena temeljca za Banjalučku džamiju, znatno je smanjen broj
zahteva za povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku, što jasno govori
o novoformiranoj (tj. obnovljenoj) percepciji suparničke nacionalne
zajednice kao “opasne”.
Naravno, u
formiranju tumačenja ovakvih incidenata u javnom mnjenju,
izuzetno veliku ulogu imaju mediji.
Kao dobar primer možemo uzeti događaj sa serijskim filmom o
srpskim zločinima u Srebrenici koji je RTS počeo da emituje
6. oktobra 2000, ali ga je već sledećeg dana zbog “velikog
pritiska javnosti” prekinuo. U isto vreme, ispitivanja javnog mnjenja
ukazivala su da je tada već više od 70% populacije (možda bismo
mogli reći i: samo 70%) bilo svesno postojanja
ratnih zločina (Biro i sar. 2000). Slično tome, posle
emisije “Latinice” na hrvatskoj TV u kojoj je bilo reči o hrvatskim
ratnim zločinima, bilo je “toliko mnogo javnih reakcija”, da
je HTV nakon nekoliko dana “morala” da emituje kratki film o srpskim
ratnim zločinima u Hrvatskoj - da bi napravila “ravnotežu”.
Očito je da je za doživljaj “stavova javnosti” dovoljno da
manjina bude glasnija. Ali, kada se taj (manjinski) stav pomoću
medija prikaže kao većinski, on suparničkom narodu šalje
poruku: “oni su svi isti – oni nas svi mrze”.
Kao dobar primer kako
ponašanje političke elite može da pošalje poruku suparničkoj
grupi i time utiče na proces pomirenja, je nespremnost i srpskih
i hrvatskih vlasti da isporuči svoje ratne zločince. Dajući
obrazloženje da “za takve poteze ne postoji podrška javnog mnjenja”
oni šalju svom narodu poruku da “većina misli da u našem narodu
nema zločinaca” i, istovremeno, narodu sa kojim je postojao
sukob šalju poruku o nespremnosti za (iskreno) izvinjenje za počinjene
zločine koje je jedan od osnovnih preduslova pomirenja.
I država, svojim institucionalnim potezima, može da šalje slične
poruke i da formira percepciju suparničke grupe. Donošenje
hrvatskog ustava u kome Srbi nisu priznati kao konstutivni narod,
ukombinovano sa prihvatanjem niza državnih simbola NDH kao simbola
nove hrvatske države, bilo je sasvim nedvosmislena poruka srpskoj
zajednici u Hrvatskoj. Vizni režim, administrativni problemi koji
pogađaju određene grupe, zakonski okviri zaštite manjinskih
zajednica – sve su to “državni signali” koji, u zavisnosti kako
se regulišu i (još više) kako se percipiraju i tumače, mogu
doprineti poboljšanju ili kvarenju odnosa među nacionalnim
zajednicama.
No, efekat
institucionalnih rešenja i poruka političkih
(čitaj: nacionalnih) lidera, zavisi
od još jednog psihološkog faktora
– autoritarnosti. Patrijarhalna tradicija na koju se nadovezalo pedesetak godina vladavine komunizma,
u kome se moglo misliti i delati samo u skladu sa zvaničnom
ideologijom, doprinelo je da jugoslovensko društvo postane izrazito
autoritarno. Istraživanja Adornovom (1950) F skalom u Jugoslaviji
dala su rezultate koji su gotovo prikrivani od javnosti, jer su
dobijeni skorovi bili jedni od najviših ikada dobijenih u svetu
(Rot i Havelka, 1973). U takvom društvu bilo je lako širiti novu
ideologiju, koristeći moć autoriteta koji “propisuje”
masama šta treba da misle. A, bivši komunistički lideri, preobučeni
u neo-nacionalističko ruho, služivši se potpunom kontrolom
medija, obilato su iskoristili tu spremnost naroda na bezrezervnu
i nekritičnu poslušnost autoritetu. Ali, pored toga što autoritarna
rigidnost i kognitivni stil “crno-belog” ocenjivanja doprinose kategorizaciji
na “nas” i “njih”, te formiranju predrasuda (Duckitt, 1989), možda
se činjenica da autoritarne ličnosti bespogovorno slušaju
autoritete može iskoristiti i za promociju demokratije i ljudska
prava? Kao što naša istraživanja pokazuju (Biro i sar. 1997) u situaciji
kada misle da su ljudska prava regulisana zakonom, autoritarne ličnosti
su sklone da ih podržavaju i da se ponašaju u skladu sa regulativom,
čak i kada se u dubokoj intimi ne slažu sa njima! To, naravno,
nije perspektiva za razvoj demokratije, ali se u svakom slučaju
može iskoristiti za smanjivanje etničkih tenzija i time za
olakšavanje procesa pomirenja. U tom smislu, dakle, izvinjenje “lidera”
može imati značajne efekte. U najmanju ruku - na autoritarne
ličnosti.
Nakon
ovog istorijsko-esejističkog uvoda, pogledajmo kako stvari
stoje sa naučnim pogledom na proces pomirenja i kako tu stoje
Srbi, Hrvati i Bošnjaci.
Istraživanja o pomirenju
U aktuelnoj naučnoj literaturi
ne može se naći precizna definicija pomirenja. Istraživanja
konotacije ovog pojma koja su rađena u Južnoafričkoj republici
(Lombard, 2003) govore da se on najčešće shvata kao “oproštaj”,
a potom kao “zajedništvo”. No, ne treba zaboraviti da je kampanja
pomirenja u ovoj zemlji vođena u snažnom religijskom kontekstu
(Villa-Vicencio, 2002). Posmatrano sa tog aspekta, čini se
da je svaka implementacija “Komisije za istinu i pomirenje” koja
se proslavila u Južnoj Africi, bez ideje o “hrišćanskom oproštaju”
(i bez autoriteta kakvi su Nelson Mendela i Dezmond Tutu) – čista
besmislica. Karikatura od “Komisije za istinu i pomirenje” formirane
u Srbiji je najbolji primer za to.
Ali, vratimo se definiciji. Pomirenje
u srpsko-hrvatskom jeziku takođe ima konotaciju oproštaja,
kao i ponovne saradnje. A, kao što smo u uvodu već naglasili,
ta saradnja se može posmatrati na tri nivoa: individualnom, grupnom
i državnom.
Individualni odnosi, odnosno stepen
prihvatanja pripadnika suparničkog naroda, najčešće
se registruje merenjem etničke distance (Bogardus, 1925). Zanimljivo
je da istraživanja etničke distance u Jugoslaviji 1989-1990,
u samo predvečerje sukoba (Pantić, 1991), govore o veoma
maloj etničkoj distanci koja je postojala između Srba,
Hrvata i Bošnjaka. Po izbijanju rata, etnička distanca između
Srba, Hrvata i Bošnjaka dramatično se povećala, da bi
po završetku rata, počela polako, ali konstantno da opada (Šiber,
1997). Ona je, na žalost, još uvek značajno viša od predratne:
na pitanje iz Bogardusove skale “Da li biste prihvatili pripadnika
….. naroda da vam bude zet ili snaja?”, svega 21% Hrvata bi prihvatilo ovakvo krvno srodstvo sa Srbima, a
23% sa Bošnjacima (Šiber,
1997), dok je ta spremnost veća kod Srba u Srbiji -
49% bi prihvatilo rodbinsku vezu sa Hrvatima, a 36% sa Bošnjacima (Biro i sar. 2002). Bošnjaci iz Federacije
bi prihvatili krvno srodstvo sa Hrvatima u 25%, a sa Srbima u 20%.
Najveću etničku distancu ispoljavaju Srbi iz Republike
Srpske – svega 16% bi prihvatilo krvnu vezu sa Hrvatima, a 14% sa
Bošnjacima (Puhalo, 2003)!
O spremnosti na inter-grupnu
i među-državnu saradnju nema relevantnih istraživanja u Hrvatskoj
i BiH. Zato ćemo kao ilustraciju prikazati rezultate našeg
istraživanja u Srbiji (Biro, 2002) i dva multietnička (i u
ratu postradala) grada u Hrvatskoj i BiH – Vukovaru i Prijedoru
(Biro i sar., u štampi). U Tabeli 1 dati su rezultati oba istraživanja
u odnosu na pitanje mogućnosti i uslova za pomirenje.
Tabela 1.
KAKO SE MOGU POMIRITI SRBI, HRVATI I BOŠNJACI? |
Srbi
Vukovar |
Hrvati
Vukovar |
Bošnjaci
Prijedor |
Srbi
Prijedor |
Srbi
Srbija |
Sa
Hrvatima/Bošnjacima/Srbima se ne treba nikada više pomiriti. |
1.00% |
17.70% |
10.40% |
29.50% |
9.00% |
Pomirenje će biti moguće samo ako svi njihovi
zločinci budu kažnjeni i ako oni promene svoju nacionalističku
politiku. |
9.30% |
46.50% |
25.60% |
13.50% |
24.10% |
Odnosi će se vremenom normalizovati sami od sebe. |
41.00% |
15.70% |
19.00% |
35.50% |
28.40% |
Svaka strana treba da ukaže na krivce za rat i ratne
zločince u svojoj sredini. |
48.30% |
19.20% |
44.50% |
21.00% |
36.40% |
Mi treba da povučemo prvi potez i ukažemo na na
naše krivce za rat i naše ratne zločince. |
0.50% |
1.00% |
0.50% |
0.50% |
2.10% |
Ono što odmah upada u
oči je izuzetno mala spremnost za preispitivanje sopstvene
krivice, kao preduslova za pomirenje. No, sa druge strane, sa izuzetkom
Srba iz Prijedora i Hrvata iz Vukovara, izuzetno mali broj ispitanika
u potpunosti odbija ideju o pomirenju.
Drugi intrigantan podatak je da se stavovi prema pomirenju dramatično
razlikuju u zavisnosti od manjinsko-većinske pozicije. Srbi
u Vukovaru i Bošnjaci u Prijedoru (koji su etnička manjina
u svom okruženju) demostriraju izuzetno veliku spremnost na pomirenje, dok Srbi u Prijedoru (baš kao i Hrvati u Vukovaru)
koji su većina, iskazuju značajno manje spremnosti na
pomirenje (znatno manje i od Srba u Srbiji). Naravno, pitanje je
da li su u Vukovaru ostali samo oni Srbi (odnosno u Prijedoru samo
oni Bošnjaci) kojima su nacionalističke ideje potpuno strane
ili su naši ispitanici prikazivali sebe na taj način, budući
zabrinuti za efekte svojih iskaza? Ili se, pak, stavovi prema suprotstavljenoj
naciji (čitaj: netolerancija i osionost) jednostavno menjaju
u zavisnosti od brojnosti, tj. dominantnosti pripadnika grupe?
Ako posmatramo rezultate u Srbiji (koji
su svakako reprezentativniji za stavove nacionalnosti u celini),
onda možemo zaključiti da je spremnost na pomirenje ipak statistički
prevagnula.
Faktori koji doprinose spremnosti na
pomirenje
Pokušavajući da otkrijemo šanse
i prepreke za pomirenje, uradili smo regresionu analizu čiji
je cilj bio da otkrije koje varijable (stavovi, vrednosti i sl.)
najbolje predviđaju spremnost za pomirenje. Spremnost za pomirenje
definisali smo kao kompozitni skor tri varijable:
1.
spremnost na prihvatanje pripadnika suprotstavljene nacije u
svom okruženju (prodavnicama, parkovima, koncertima, sportskim manifestacijama,
školama/ radnim mestima, nevladinim organizacijama, sportskim timovima,
žurkama),
2.
spremnost na pomirenje sa pripadnicima suprotstavljene nacije
i
3.
stepen prihvatanja kooperacije sa državom suprotstavljenog naroda.
Regresiona analiza dala je statistički
značajnu predikciju (R = .6860, R˛ = .4706, Prilagodjeno R˛
= .4627, F/12,803/ = 59.494, p<0.0000). U tabeli 2 date su prediktivne
vrednosti za posmatrane varijable.
Tabela 2.
VARIJABLA |
BETA |
SEBETA |
b |
SEb |
t-test |
p |
Intercept |
|
|
-.617281 |
.174633 |
-3.5347 |
.000432 |
Ksenofobični stavovi |
-.372265 |
.031211 |
-.319835 |
.026815 |
-11.9273 |
.000000 |
Spremnost na prizna-vanje ratnih zločina |
.190441 |
.032720 |
.364662 |
.062652 |
5.8204 |
.000000 |
Doživljaj diskriminisa-nosti od druge nacije |
-.178629 |
.027072 |
-.786562 |
.119206 |
-6.5984 |
.000000 |
Etnocentrizam |
.113044 |
.029387 |
.408206 |
.106119 |
3.8467 |
.000129 |
Negativni stereotipi o suprotstavljenoj
naciji |
-.113388 |
.031996 |
-.108675 |
.030666 |
-3.5438 |
.000417 |
Imao prijatelje u drugoj naciji pre rata |
.116017 |
.036717 |
.234088 |
.074085 |
3.1597 |
.001638 |
Autoritarnost |
.084028 |
.028819 |
.024860 |
.008526 |
2.9157 |
.023647 |
Pozitivna iskustva sa suprotstavljenom
nacijom pre rata |
.071048 |
.031915 |
.164004 |
.073671 |
2.2262 |
.026280 |
Stav da je kažnjavanje ratnih zločina važno |
-.059368 |
.032990 |
-.134493 |
.074736 |
-1.7996 |
.072304 |
Traumatsko iskustvo |
-.039207 |
.026331 |
-.049753 |
.033413 |
-1.4890 |
.136875 |
Pozitivno mišljenje o Haškom Tribunalu |
.000814 |
.027712 |
.000484 |
.016481 |
.0294 |
.976576 |
Zanimljivo je da postojanje pozitivnih stavova prema Haškom Tribunalu
za ratne zločine u Jugoslaviji nema nikakvu povezanost sa spremnošću
za pomirenje. Iako je jedan od zacrtanih ciljeva Tribunala omogućavanje
pomirenja, on tu funkciju izgleda da ne uspeva da postigne. Jedan
od mogućih razloga je dominantni stav i Srba i Hrvata (Bošnjaci
imaju znatno pozitivniji stav prema Tribunalu) da je Tribunal pristrasan prema onoj drugoj strani,
pri čemu ovakav stav nije u potpunosti svodiv na nespremnost
za priznavanje sopstvenih ratnih zločina!
Uz
odsustvo nacionalističke orijentacije, kao najbolji prediktor
spremnosti na pomirenje javlja se varijabla prethodnih prijateljstava
sa pripadnicima suprotstavljenog naroda. Naravno, ovde se postavlja
pitanje šta je starije – kokoška ili jaje: da li bliski kontakti
i ostvarena prijateljstva sa pripadnicima neke grupe doprinose menjanju
vlastite ideologije (u pravcu anacionalizma) ili je ideologija preduslov
da se kontakti uopšte ostvare? Ali, ovaj podatak može se posmatrati
u širem teorijskom okviru – u kontekstu tzv. “Kontakt hipoteze”.
Od vremena kada je Gordon Olport (Allport, 1954) postavio hipotezu
da će individualni kontakti sa pripadnicima druge grupe pospešiti
razbijanje predrasuda prema toj grupi, pojavile su se mnoga istraživanja
koja su bacila sumnju na ovaj zaključak (Deutsch i Shichman,
1986; Hewstone i Brown, 1986). Dominantno stanovište u savremenoj
psihološkoj nauci (Pettigrew, 1998) je da kontakt pomaže, pod uslovom
da se dobro pripremi.
Ovo pitanje ima sasvim konkretan značaj. Treba li,
recimo, omogućiti zajedničku košarkašku ligu koja bi omogućila
zbližavanje navijača iz prethodno zaraćenih strana ili
će to ovima samo dati novu šansu da se međusobno potuku?
Treba li ukinuti vize, kao što je to učinila BiH ili napraviti
strogi vizni režim kakav je prema građanima Srbije imala Hrvatska
do 2003. godine? Treba li srpsku i hrvatsku decu u Vukovaru staviti
u iste škole ili treba praviti razdvojene škole? Kratki istorijski
period nakon jugoslovenskih ratova govori više u prilog kontakata.
Genijalna izmišljotina Visokog predstavnika za BiH da se sačine
registarske tablice bez slova koja su različita u ćirilici
i latinici doprinela je slobodnom kretanju kroz BiH i nije dovela
ni do jednog poznatog konflikta! Neki sportski incidenti bi se više
mogli dovesti u vezu sa specifičnošću populacije navijača
i teško bi se mogli generalizovati. Uostalom, primer novosadskog
festivala EXIT je eklatantan primer spremnosti mladih na zanemarivanje
nacionalističkih barijera. Što se zajedničkih škola tiče,
čini se da je ideja da crna i bela deca sede zajedno u razredu
bila mnogo više neprihvatljiva Amerikancima 60-tih, nego što je
ideja da hrvatska i srpska deca sede u istom razredu neprihvatljiva
Hrvatima i Srbima 2000-tih. I, američka integracija je uspela.
Naši rezultati su retrospektivni i ne daju direktan odgovor
na pitanje validnosti kontakt hipoteze. Ali, oni nedvosmisleno ukazuju
na značaj ove varijable u predikciji spremnosti za pomirenje.
Sem toga, činjenica da su mnoga prijateljstva ostala nepokvarena
bez obzira na ratna stradanja, mogla bi se dobro iskoristiti u nekoj
potencijalnoj “propagandi” pomirenja.
Iz dobijenih rezultata proizilazi da individualno traumatsko
ratno iskustvo uopšte ne utiče na spremnost za pomirenje. Vrednosne
orijentacije su očito mnogo važnije od stepena stradanja. Drugim
rečima, onaj ko je “imun” na nacionalizam biće sposoban
da individualizuje krivicu za svoje stradanje, neće je generalizovati
na ostale pripadnike suprotstavljenog naroda i biće spreman
na pomirenje. Zanimljivo je da su do sličnih rezultata došli
i autori koji su proučavali žrtve Holokousta (Cherfas, 2003).
Autoritarnost se u našoj analizi ne pokazuje kao prepreka
pomirenju. Kao što smo već naglasili i kao što se pokazalo
u našim istraživanjima (Biro i sar., u štampi), ono funkcioniše
kao prepreka samo kada je udruženo (mogli bismo reći i: kada
ih je proizvelo) sa etničkim predrasudama i negativnim stereotipima.
Umesto zaključka
Kakav je odgovor na naše specifično pitanje o značaju
izvinjenja postavljeno u početku i na opšte pitanje o mogućnosti
pomirenja postavljeno u naslovu? U oba slučaja, odgovor je
trojak: za “tvrde” nacionaliste – nema šanse za pomirenje, “anacionalisti”
ne moraju da se mire, jer se nikada i nisu svađali, ali zato
postoji jedan široki krug populacije na svim stranama koji su ideološki
konfuzni i proteklim zbivanjima zbunjeni i za koje su sve moguće
akcije usmerene pomirenju i saradnji (uključujući i pomenuta
izvinjenja) veoma značajne i neophodne.
Politička atmosfera je nesumnjivo osnovni preduslov koji stvara
šansu za promenu medijskih poruka, za edukaciju za demokratiju,
etničku toleranciju i ljudska prava, za individualne kontakte,
za smeštanje istorije u udžbenike, za prepoznavanje zajedničkih
interesa, zajedničke budućnosti u Evropi i prednosti zajedničkog
jezika – koga nacionalisti tako zdušno razdvajaju i pokušavaju da
promene.
Ako ta politička atmosfera nastavi da ide u pravcu pomirenja,
šanse za istinsko pomirenje Srba, Hrvata i Bošnjaka su više nego
realne.
Literatura
Adorno,
T. W., Frenkel-Brunswik, E., Levinson, D., Sanford, R. N. (1950).
The Autoritarian Personality. New York, Harper and Brothers.
Allport,
G. W. (1954). The Nature of Prejudice. Cambridge, MA, Addison-Wesley.
Biro,
M., Ajduković, D., Čorkalo, D., Đipa, D., Milin,
P., Weinstein, H. M. (U štampi). A survey of attitudes towards justice
and social reconciliation in the former Yugoslavia.
U: E. Stover i H. M. Weinstein (Ur.) Justice in the Balance.
Rebuilding Communities in the Aftermath of Genocide and Ethnic Cleansing.
Cambridge, Harvard University Press.
Biro,
M., Molnar, A., Popadić, D. (1997). Stavovi građana Srbije
prema pravnoj državi: relacija sa obrazovanjem, autoritarnošću
i poznavanjem ljudskih prava. Sociologija, 2, 168-182.
Biro,
M., Logar-Đurić, S., Bogosavljević, S. (2000). Politički
uticaj državnih i nezavisnih televizija u Srbiji. Nova srpska
politička misao, 1-2, 227-242.
Biro,
M., Mihić, V., Milin, P., Logar, S. (2002). Did socio-political
changes in Serbia changed the level of authoritarianism and ethnocentrism
of citizens? Psihologija, 35, 37-47.
Bogardus,
E. S. (1925). Measuring social distance. Journal of Applied Sociology,
9, 216-226.
Cherfas,
L. (2003). Explaining variation in aversion to Germans and
German related activities among Holocaust survivors. Neobjavljena B.A. teza.
Department of Psychology, University of Pennsylvania.
Deutsch,
M., Shichman, S. (1986). Conflict: A Social Psychological perspective.
U: M. G. Herman (Ur.) Political Psychology. San Francisco,
Jossey-Bass Publishers.
Duckitt,
J. (1989). Authoritarianism and group identification: A new view
of an old construct. Political Psychology, 10, 63-84.
Fein,
S., Spencer, J. S. (2000). Prejudice as self-image maintenance:
Affirming the Self through derogating others. U: C. Stangor (Ur.)
Stereotypes and Prejudice. Philadelphia, Psychology Press.
Hardin,
R. (1995). One for All: The Logic of Group Conflict. Princeton,
Princeton University Press.
Hewstone,
M., Brown, R. J. (1986). Contact is not enough: An intergroup perspective
on the “contact hypothesis”. U: M. Hewstone i R. J. Brown (Ur.) Contact and Conflict in Intergroup
Encounters. Oxford, Blackwell.
Hoibraaten,
H. (1994). Storm over German historians: Claims and background.
U: N. J. Lavik, M. Nygard, N. Sveaass i E. Fannemel (Ur.) Pain
and survival: Human rights violation and mental health. Oslo, Scandinavian University Press.
Kelman,
H. C., Hamilton, V. L. (1989). Crimes of Obedience. New Haven, Yale University Press.
Levine,
R. A., Campbell, D. T. (1972). Ethnocentrism: Theories of Conflict,
Ethnic Attitudes and Behavior. New York, Wiley.
Lombard,
K. (2003). Revisiting Reconciliation: The People’s View. Research
Report of the Reconciliation Barometer. Rondebosch, Institute
for Justice and Reconciliation,
Moskovisi,
S. (1997). Doba gomile. Beograd,
Biblioteka XX vek.
Pantić, D. (1991). Jugoslavija
na kriznoj
prekretnici. Beograd, IDN.
Pettigrew,
T. F. (1979). The ultimate attribution error: Extending Allport’s
cognitive analysis of prejudice. Personality and Social Psychology
Bulletin, 5, 461-476.
Pettigrew,
T. F. (1998). The contact hypothesis revisited. U: M. Hewstone i
R. J. Brown (Ur.) Contact and Conflict in Intergroup Encounters.
Oxford, Blackwell.
Puhalo,
S. (2003). Etnička distanca građana Republike srpske i Federacije BiH prema
narodima bivše SFRJ. Banja Luka, Friedrich Ebert Stiftung.
Rot,
N., Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti srednjoškolske
omladine. Beograd, Institut za psihologiju i Institut društvenih
nauka.
Šiber,
I. (1997). War and the Changes in Social
Distance toward the Ethnic Minorities in the Republic of Croatia.
Politička Misao, 5, 3-26.
Tajfel,
H., Turner, J. (1979). An integrative theory of intergroup conflict.
U: W. Austin i S. Worchel (Ur.) The social psychology of intergroup
relations. Monterey, CA, Brooks/Cole.
Villa-Vicencio,
C. (2002). Reconciliation as metaphor. U: L. Holness i R. K. Wustenberg
(Ur.) Theology in Dialogue. Cape Town, David Phillip Publishers.
(autor je politicki psiholog
i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu)
|
|