Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Debate: Noramalizacija, pomirenje i uspostavljanje poverenja na ex-Yu prostorima

   


Mikloš Biro

KAKO POMIRITI SRBE, HRVATE I BOŠNJAKE?

Nacija je društvo koje deli

zajedničke iluzije o svojim precima

 i zajedničku mržnju prema svojim susedima.

 Ernest Renan, francuski filozof

  Septembra 2003. godine zbio se dugo očekivani i od pacifista dugo potraživani događaj – predsednici Hrvatske i državne zajednice Srbije i Crne Gore uputili su javno izvinjenje u ime svojih naroda za sve patnje onog drugog naroda prouzrokovane ratovima na teritoriji Jugoslavije 1991-1995. Nedugo potom, usledio je poziv lidera Bošnjaka Alije Izetbegovića na oprost i pomirenje.

  Da li javno izvinjenje državnih lidera uopšte doprinosi atmosferi pomirenja među običnim ljudima? Setimo se samo da je Vili Brant, nakon simboličnog i potom glorifikovanog klečanja u Aušvicu, glatko izgubio naredne izbore u svojoj zemlji! Komentarišući ovaj čin, Jirgen Habermas je upozoravao da je isti verovatno znatno doprineo skidanju kolektivne krivice sa Nemaca, ali da nikako ne bi smeo da doprinese ukidanju kolektivnog srama zbog počinjenog zločina Holokousta (Hoibraaten, 1994).

Ne ulazeći u pitanje legitimiteta aktuelnih lidera (tj. koliko se oni istinski doživljavaju kao lideri među svojim građanima) i moralnog prava za izvinjenje (tj. “mirovnog” kredibiliteta Mesića i Marovića koji su bili aktivni sudionici stvaranja političke klime koja je i proizvela rat [1] ) i nemajući empirijske podatke o efektima konkretnog čina izvinjenja, ovde možemo ponuditi samo komentar, baziran na saznanjima političke psihologije.

Prva pretpostavka je da će efekat javnog političkog čina na pojedinca direktno zavisiti od vrednosnih orijentacija tog pojedinca. Onima koji su oduvek bili u stanju da razluče ratne zločince od ostalih pripadnika njihovog naroda, izvinjenje jednog pripadnika tog naroda, ma kako on visoki dostojanstvenik bio, neće značiti ama baš ništa. Sa druge strane, pitanje je koliko će izvinjenje uticati na one za koje su svi Hrvati “ustaše”, svi Srbi “četnici”, a svi Bošnjaci “balije”. Brojni eksperimenti koji potvrđuju Teoriju socijalnog identiteta (Social Identity Theory – Tajfel i Turner, 1979) ukazuju da je grupna identifikacija u funkciji glorifikacije “nas” (pa time i u funkciji podizanja ličnog samopoštovanja) putem unižavanja (ali i stigmatizacije) “njih”. To, naravno, proizvodi negativne stereotipe koji su, opet, veoma teško promenljivi (Fein i Spenser, 2000). Viđenje “drugih” prolazi kroz kognitivni filter koji je Pettigrew (1979) nazvao “definitivnom greškom atribucije” (ultimate attribution error) koja izjednačava sve pripadnike tih drugih u njihovoj krivici, u njihovim lošim osobinama ili u njihovim “zlim namerama”. Takva generalizacija podrazumeva nepromenjivost tih osobina čime se svaka priča o pomirenju obesmišljava. Takođe, veliko je pitanje koliko će individualno izvinjenje, bez obzira sa kako visokog mesta ono došlo, moći da proizvede promenu ovako cementirane percepcije celog naroda.

No, politička psihologija govori i o efektima grupe i o autoritarnosti – činiocima koji se u raspravi o ovoj temi ne mogu zanemariti.

O uticaju grupe na stavove i ponašanje pojedinca puno je pisano (vidi npr. Moskovisi, 1997). No, za razvoj konflikta između grupa, kao i za njegovo kasnije razrešavanje, izuzetno su važne, ne samo percepcije sopstvene, već (možda i više) suparničke grupe, pogotovo one koje ukazuju na činjenicu da ova ugrožava neke interese “moje” grupe. Uloga percipirane “opasnosti” u procesu nacionalne homogenizacije jasno je dokazana u nizu psiholoških studija (vidi npr. Levine i Campbell, 1972; Hardin, 1995). Čak i u situaciji kada je stepen identifikacije pojedinca sa grupom (u našem slučaju nacionalnom) sasvim mali, percepcija opasnosti koja dolazi od suparničke grupe (a koja dotiče svakog pojedinačnog člana “moje” grupe) odraziće se i na ponašanje takvih, “anacionalnih” pojedinaca. U tom kontekstu, istorijsko iskustvo ili aktuelne političke tenzije (postojanje iridentističkih i “velikonacionalnih” pokreta, teritorijalni zahtevi, i sl.) doprineće tom doživljaju “kontinuirane opasnosti” i značajno će ometati proces pomirenja. Sa druge strane, “prijateljski gestovi” koji dolaze od suparničke grupe (ili od njenih “reprezentanata”) mogu biti značajan katalizator procesa pomirenja.

Na žalost, ekstremistički incidenti veoma često doprinose stvaranju ili učvršćivanju nacionalnih stereotipa, kao i doživljaja “opasnosti” od strane suparničke grupe. Taj fenomen obilato je korišćen od nacionalističkih režima u ratnoj propagandi, a incidenti su, u toj funkciji, čak i izmišljani [2] . Nacionalistički ispadi na sportskim utakmicama, poput onih koji su se tokom 2003. godine dešavali na fudbalskoj utakmici u Sarajevu, vaterpolo utakmici u Ljubljani (sa hrvatskim navijačima) ili rukometnoj utakmici u Novom Pazaru, retko su u srpskom javnom mnjenju tumačeni kao incidenti huliganske manjine, a mnogo češće kao dokaz o postojanju “njihovog” ekstremnog nacionalizma. Neposredno nakon incidenta kod postavljanja kamena temeljca za Banjalučku džamiju, znatno je smanjen broj zahteva za povratak Bošnjaka u Republiku Srpsku, što jasno govori o novoformiranoj (tj. obnovljenoj) percepciji suparničke nacionalne zajednice kao “opasne”.

   Naravno, u formiranju tumačenja ovakvih incidenata u javnom mnjenju, izuzetno veliku ulogu imaju mediji. Kao dobar primer možemo uzeti događaj sa serijskim filmom o srpskim zločinima u Srebrenici koji je RTS počeo da emituje 6. oktobra 2000, ali ga je već sledećeg dana zbog “velikog pritiska javnosti” prekinuo. U isto vreme, ispitivanja javnog mnjenja ukazivala su da je tada već više od 70% populacije (možda bismo mogli reći i: samo 70%) bilo svesno postojanja ratnih zločina (Biro i sar. 2000). Slično tome, posle emisije “Latinice” na hrvatskoj TV u kojoj je bilo reči o hrvatskim ratnim zločinima, bilo je “toliko mnogo javnih reakcija”, da je HTV nakon nekoliko dana “morala” da emituje kratki film o srpskim ratnim zločinima u Hrvatskoj - da bi napravila “ravnotežu”. Očito je da je za doživljaj “stavova javnosti” dovoljno da manjina bude glasnija. Ali, kada se taj (manjinski) stav pomoću medija prikaže kao većinski, on suparničkom narodu šalje poruku: “oni su svi isti – oni nas svi mrze”.

  Kao dobar primer kako ponašanje političke elite može da pošalje poruku suparničkoj grupi i time utiče na proces pomirenja, je nespremnost i srpskih i hrvatskih vlasti da isporuči svoje ratne zločince. Dajući obrazloženje da “za takve poteze ne postoji podrška javnog mnjenja” oni šalju svom narodu poruku da “većina misli da u našem narodu nema zločinaca” i, istovremeno, narodu sa kojim je postojao sukob šalju poruku o nespremnosti za (iskreno) izvinjenje za počinjene zločine koje je jedan od osnovnih preduslova pomirenja.

  I država, svojim institucionalnim potezima, može da šalje slične poruke i da formira percepciju suparničke grupe. Donošenje hrvatskog ustava u kome Srbi nisu priznati kao konstutivni narod, ukombinovano sa prihvatanjem niza državnih simbola NDH kao simbola nove hrvatske države, bilo je sasvim nedvosmislena poruka srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Vizni režim, administrativni problemi koji pogađaju određene grupe, zakonski okviri zaštite manjinskih zajednica – sve su to “državni signali” koji, u zavisnosti kako se regulišu i (još više) kako se percipiraju i tumače, mogu doprineti poboljšanju ili kvarenju odnosa među nacionalnim zajednicama.

No, efekat institucionalnih rešenja i poruka političkihitaj: nacionalnih) lidera, zavisi od još jednog psihološkog faktoraautoritarnosti. Patrijarhalna tradicija na koju se nadovezalo pedesetak godina vladavine komunizma, u kome se moglo misliti i delati samo u skladu sa zvaničnom ideologijom, doprinelo je da jugoslovensko društvo postane izrazito autoritarno. Istraživanja Adornovom (1950) F skalom u Jugoslaviji dala su rezultate koji su gotovo prikrivani od javnosti, jer su dobijeni skorovi bili jedni od najviših ikada dobijenih u svetu (Rot i Havelka, 1973). U takvom društvu bilo je lako širiti novu ideologiju, koristeći moć autoriteta koji “propisuje” masama šta treba da misle. A, bivši komunistički lideri, preobučeni u neo-nacionalističko ruho, služivši se potpunom kontrolom medija, obilato su iskoristili tu spremnost naroda na bezrezervnu i nekritičnu poslušnost autoritetu. Ali, pored toga što autoritarna rigidnost i kognitivni stil “crno-belog” ocenjivanja doprinose kategorizaciji na “nas” i “njih”, te formiranju predrasuda (Duckitt, 1989), možda se činjenica da autoritarne ličnosti bespogovorno slušaju autoritete može iskoristiti i za promociju demokratije i ljudska prava? Kao što naša istraživanja pokazuju (Biro i sar. 1997) u situaciji kada misle da su ljudska prava regulisana zakonom, autoritarne ličnosti su sklone da ih podržavaju i da se ponašaju u skladu sa regulativom, čak i kada se u dubokoj intimi ne slažu sa njima! To, naravno, nije perspektiva za razvoj demokratije, ali se u svakom slučaju može iskoristiti za smanjivanje etničkih tenzija i time za olakšavanje procesa pomirenja. U tom smislu, dakle, izvinjenje “lidera” može imati značajne efekte. U najmanju ruku - na autoritarne ličnosti.

Nakon ovog istorijsko-esejističkog uvoda, pogledajmo kako stvari stoje sa naučnim pogledom na proces pomirenja i kako tu stoje Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

Istraživanja o pomirenju

 U aktuelnoj naučnoj literaturi ne može se naći precizna definicija pomirenja. Istraživanja konotacije ovog pojma koja su rađena u Južnoafričkoj republici (Lombard, 2003) govore da se on najčešće shvata kao “oproštaj”, a potom kao “zajedništvo”. No, ne treba zaboraviti da je kampanja pomirenja u ovoj zemlji vođena u snažnom religijskom kontekstu (Villa-Vicencio, 2002). Posmatrano sa tog aspekta, čini se da je svaka implementacija “Komisije za istinu i pomirenje” koja se proslavila u Južnoj Africi, bez ideje o “hrišćanskom oproštaju” (i bez autoriteta kakvi su Nelson Mendela i Dezmond Tutu) – čista besmislica. Karikatura od “Komisije za istinu i pomirenje” formirane u Srbiji je najbolji primer za to.

 Ali, vratimo se definiciji. Pomirenje u srpsko-hrvatskom jeziku takođe ima konotaciju oproštaja, kao i ponovne saradnje. A, kao što smo u uvodu već naglasili, ta saradnja se može posmatrati na tri nivoa: individualnom, grupnom i državnom.

 Individualni odnosi, odnosno stepen prihvatanja pripadnika suparničkog naroda, najčešće se registruje merenjem etničke distance (Bogardus, 1925). Zanimljivo je da istraživanja etničke distance u Jugoslaviji 1989-1990, u samo predvečerje sukoba (Pantić, 1991), govore o veoma maloj etničkoj distanci koja je postojala između Srba, Hrvata i Bošnjaka [3] . Po izbijanju rata, etnička distanca između Srba, Hrvata i Bošnjaka dramatično se povećala, da bi po završetku rata, počela polako, ali konstantno da opada (Šiber, 1997). Ona je, na žalost, još uvek značajno viša od predratne: na pitanje iz Bogardusove skaleDa li biste prihvatili pripadnika ….. naroda da vam bude zet ili snaja?”, svega 21% Hrvata bi prihvatilo ovakvo krvno srodstvo sa Srbima, a 23% sa Bošnjacimaiber, 1997), dok je ta spremnost veća kod Srba u Srbiji - 49% bi prihvatilo rodbinsku vezu sa Hrvatima, a 36% sa Bošnjacima (Biro i sar. 2002). Bošnjaci iz Federacije bi prihvatili krvno srodstvo sa Hrvatima u 25%, a sa Srbima u 20%. Najveću etničku distancu ispoljavaju Srbi iz Republike Srpske – svega 16% bi prihvatilo krvnu vezu sa Hrvatima, a 14% sa Bošnjacima (Puhalo, 2003)! [4]

  O spremnosti na inter-grupnu i među-državnu saradnju nema relevantnih istraživanja u Hrvatskoj i BiH. Zato ćemo kao ilustraciju prikazati rezultate našeg istraživanja u Srbiji (Biro, 2002) i dva multietnička (i u ratu postradala) grada u Hrvatskoj i BiH – Vukovaru i Prijedoru (Biro i sar., u štampi) [5] . U Tabeli 1 dati su rezultati oba istraživanja u odnosu na pitanje mogućnosti i uslova za pomirenje [6] .

Tabela 1.

KAKO SE MOGU POMIRITI SRBI, HRVATI I BOŠNJACI?

Srbi Vukovar

Hrvati Vukovar

Bošnjaci Prijedor

Srbi Prijedor

Srbi Srbija

Sa Hrvatima/Bošnjacima/Srbima se ne treba nikada više pomiriti.

1.00%

17.70%

10.40%

29.50%

9.00%

Pomirenje će biti moguće samo ako svi njihovi zločinci budu kažnjeni i ako oni promene svoju nacionalističku politiku.

9.30%

46.50%

25.60%

13.50%

24.10%

Odnosi će se vremenom normalizovati sami od sebe.

41.00%

15.70%

19.00%

35.50%

28.40%

Svaka strana treba da ukaže na krivce za rat i ratne zločince u svojoj sredini.

48.30%

19.20%

44.50%

21.00%

36.40%

Mi treba da povučemo prvi potez i ukažemo na na naše krivce za rat i naše ratne zločince.

0.50%

1.00%

0.50%

0.50%

2.10%

  Ono što odmah upada u oči je izuzetno mala spremnost za preispitivanje sopstvene krivice, kao preduslova za pomirenje. No, sa druge strane, sa izuzetkom Srba iz Prijedora i Hrvata iz Vukovara, izuzetno mali broj ispitanika u potpunosti odbija ideju o pomirenju.

  Drugi intrigantan podatak je da se stavovi prema pomirenju dramatično razlikuju u zavisnosti od manjinsko-većinske pozicije. Srbi u Vukovaru i Bošnjaci u Prijedoru (koji su etnička manjina u svom okruženju) demostriraju izuzetno veliku spremnost na pomirenje [7] , dok Srbi u Prijedoru (baš kao i Hrvati u Vukovaru) koji su većina, iskazuju značajno manje spremnosti na pomirenje (znatno manje i od Srba u Srbiji). Naravno, pitanje je da li su u Vukovaru ostali samo oni Srbi (odnosno u Prijedoru samo oni Bošnjaci) kojima su nacionalističke ideje potpuno strane ili su naši ispitanici prikazivali sebe na taj način, budući zabrinuti za efekte svojih iskaza? Ili se, pak, stavovi prema suprotstavljenoj naciji (čitaj: netolerancija i osionost) jednostavno menjaju u zavisnosti od brojnosti, tj. dominantnosti pripadnika grupe?

 Ako posmatramo rezultate u Srbiji (koji su svakako reprezentativniji za stavove nacionalnosti u celini), onda možemo zaključiti da je spremnost na pomirenje ipak statistički prevagnula.

Faktori koji doprinose spremnosti na pomirenje

 Pokušavajući da otkrijemo šanse i prepreke za pomirenje, uradili smo regresionu analizu čiji je cilj bio da otkrije koje varijable (stavovi, vrednosti i sl.) najbolje predviđaju spremnost za pomirenje. Spremnost za pomirenje definisali smo kao kompozitni skor tri varijable:

1.      spremnost na prihvatanje pripadnika suprotstavljene nacije u svom okruženju (prodavnicama, parkovima, koncertima, sportskim manifestacijama, školama/ radnim mestima, nevladinim organizacijama, sportskim timovima, žurkama),

2.      spremnost na pomirenje sa pripadnicima suprotstavljene nacije i

3.      stepen prihvatanja kooperacije sa državom suprotstavljenog naroda.

 Regresiona analiza dala je statistički značajnu predikciju (R = .6860, R˛ = .4706, Prilagodjeno R˛ = .4627, F/12,803/ = 59.494, p<0.0000). U tabeli 2 date su prediktivne vrednosti za posmatrane varijable.

Tabela 2.

VARIJABLA

BETA

SEBETA

b

SEb

t-test

p

Intercept
   

-.617281

.174633

-3.5347

.000432

Ksenofobični stavovi

-.372265

.031211

-.319835

.026815

-11.9273

.000000

Spremnost na prizna-vanje ratnih zločina

.190441

.032720

.364662

.062652

5.8204

.000000

Doživljaj diskriminisa-nosti od druge nacije

-.178629

.027072

-.786562

.119206

-6.5984

.000000

Etnocentrizam [8]

.113044

.029387

.408206

.106119

3.8467

.000129

Negativni stereotipi o suprotstavljenoj naciji

-.113388

.031996

-.108675

.030666

-3.5438

.000417

Imao prijatelje u drugoj naciji pre rata

.116017

.036717

.234088

.074085

3.1597

.001638

Autoritarnost

.084028

.028819

.024860

.008526

2.9157

.023647

Pozitivna iskustva sa suprotstavljenom nacijom pre rata

.071048

.031915

.164004

.073671

2.2262

.026280

Stav da je kažnjavanje ratnih zločina važno

-.059368

.032990

-.134493

.074736

-1.7996

.072304

Traumatsko iskustvo

-.039207

.026331

-.049753

.033413

-1.4890

.136875

Pozitivno mišljenje o Haškom Tribunalu

.000814

.027712

.000484

.016481

.0294

.976576

 Kao što se iz rezultata vidi, vrednosna i ideološka orijentacija u kojoj dominiraju ksenofobični i etnocentrički stavovi, te negativni stereotipi prema suprotstavljenoj naciji, najveća je prepreka procesu pomirenja. U visokoj povezanosti sa ovakvom orijentacijom (i nespremnošću na pomirenje) je i odbijanje da se prizna postojanje ratnih zločina koje su počinili predstavnici “moje” nacije. U skladu sa pomenutom “greškom atribucije” (Pettigrew, 1979), kao što se pripadnicima “njih” pridaju sve najgore osobine i pojedinci se ne prepoznaju drugačije nego samo kao delovi grupe sa identičnim osobinama, tako se i pripadnicima “nas” pridaju samo sve najbolje osobine i izuzeci se ne prepoznaju i ne priznaju. Što je nacionalni identitet čvršće uspostavljen, on će u manjoj meri dozvoliti prepoznavanje individualnih razlika i, kao što neće dozvoliti mogućnost da jedan deo “nas” može biti ratni zločinac, tako neće dozvoliti ni mogućnost da jedan deo “njih” može biti vredan našeg poštovanja ili simpatija. U ovom mehanizmu može se prepoznati jednostavno psihološko objašnjenje zašto obožavaoci sopstvene nacije ne mogu da shvate notornu istinu da će sankcionisanje sopstvenih ratnih zločina omogućiti individualizaciju krivice za te zločine čime će se postići skidanje kolektivne krivice i, samim tim, popravljanje imidža cele nacije. Ako je to neka uteha, podsetimo se da nespremnost za priznavanje ratnih zločina nije karakteristika isključivo balkanskih naroda. Kada je poručnik Keli bio osuđen za zločine u vijetnamskom selu Mi Laj, po Galupovom istraživanju čak 79% američkih građana bilo je protiv te presude i odbijalo je da prihvati ideju da su američki vojnici činili ratne zločine (Kelman i Hamilton, 1989).

  Zanimljivo je da postojanje pozitivnih stavova prema Haškom Tribunalu za ratne zločine u Jugoslaviji nema nikakvu povezanost sa spremnošću za pomirenje. Iako je jedan od zacrtanih ciljeva Tribunala omogućavanje pomirenja, on tu funkciju izgleda da ne uspeva da postigne. Jedan od mogućih razloga je dominantni stav i Srba i Hrvata (Bošnjaci imaju znatno pozitivniji stav prema Tribunalu) [9] da je Tribunal pristrasan prema onoj drugoj strani, pri čemu ovakav stav nije u potpunosti svodiv na nespremnost za priznavanje sopstvenih ratnih zločina [10] !

 Uz odsustvo nacionalističke orijentacije, kao najbolji prediktor spremnosti na pomirenje javlja se varijabla prethodnih prijateljstava sa pripadnicima suprotstavljenog naroda. Naravno, ovde se postavlja pitanje šta je starije – kokoška ili jaje: da li bliski kontakti i ostvarena prijateljstva sa pripadnicima neke grupe doprinose menjanju vlastite ideologije (u pravcu anacionalizma) ili je ideologija preduslov da se kontakti uopšte ostvare? Ali, ovaj podatak može se posmatrati u širem teorijskom okviru – u kontekstu tzv. “Kontakt hipoteze”. Od vremena kada je Gordon Olport (Allport, 1954) postavio hipotezu da će individualni kontakti sa pripadnicima druge grupe pospešiti razbijanje predrasuda prema toj grupi, pojavile su se mnoga istraživanja koja su bacila sumnju na ovaj zaključak (Deutsch i Shichman, 1986; Hewstone i Brown, 1986). Dominantno stanovište u savremenoj psihološkoj nauci (Pettigrew, 1998) je da kontakt pomaže, pod uslovom da se dobro pripremi.

Ovo pitanje ima sasvim konkretan značaj. Treba li, recimo, omogućiti zajedničku košarkašku ligu koja bi omogućila zbližavanje navijača iz prethodno zaraćenih strana ili će to ovima samo dati novu šansu da se međusobno potuku? Treba li ukinuti vize, kao što je to učinila BiH ili napraviti strogi vizni režim kakav je prema građanima Srbije imala Hrvatska do 2003. godine? Treba li srpsku i hrvatsku decu u Vukovaru staviti u iste škole ili treba praviti razdvojene škole? Kratki istorijski period nakon jugoslovenskih ratova govori više u prilog kontakata. Genijalna izmišljotina Visokog predstavnika za BiH da se sačine registarske tablice bez slova koja su različita u ćirilici i latinici doprinela je slobodnom kretanju kroz BiH i nije dovela ni do jednog poznatog konflikta! Neki sportski incidenti bi se više mogli dovesti u vezu sa specifičnošću populacije navijača i teško bi se mogli generalizovati. Uostalom, primer novosadskog festivala EXIT je eklatantan primer spremnosti mladih na zanemarivanje nacionalističkih barijera. Što se zajedničkih škola tiče, čini se da je ideja da crna i bela deca sede zajedno u razredu bila mnogo više neprihvatljiva Amerikancima 60-tih, nego što je ideja da hrvatska i srpska deca sede u istom razredu neprihvatljiva Hrvatima i Srbima 2000-tih. I, američka integracija je uspela.

Naši rezultati su retrospektivni i ne daju direktan odgovor na pitanje validnosti kontakt hipoteze. Ali, oni nedvosmisleno ukazuju na značaj ove varijable u predikciji spremnosti za pomirenje. Sem toga, činjenica da su mnoga prijateljstva ostala nepokvarena bez obzira na ratna stradanja, mogla bi se dobro iskoristiti u nekoj potencijalnoj “propagandi” pomirenja.

Iz dobijenih rezultata proizilazi da individualno traumatsko ratno iskustvo uopšte ne utiče na spremnost za pomirenje. Vrednosne orijentacije su očito mnogo važnije od stepena stradanja. Drugim rečima, onaj ko je “imun” na nacionalizam biće sposoban da individualizuje krivicu za svoje stradanje, neće je generalizovati na ostale pripadnike suprotstavljenog naroda i biće spreman na pomirenje. Zanimljivo je da su do sličnih rezultata došli i autori koji su proučavali žrtve Holokousta (Cherfas, 2003).

Autoritarnost se u našoj analizi ne pokazuje kao prepreka pomirenju. Kao što smo već naglasili i kao što se pokazalo u našim istraživanjima (Biro i sar., u štampi), ono funkcioniše kao prepreka samo kada je udruženo (mogli bismo reći i: kada ih je proizvelo) sa etničkim predrasudama i negativnim stereotipima.

Umesto zaključka

  Kakav je odgovor na naše specifično pitanje o značaju izvinjenja postavljeno u početku i na opšte pitanje o mogućnosti pomirenja postavljeno u naslovu? U oba slučaja, odgovor je trojak: za “tvrde” nacionaliste – nema šanse za pomirenje, “anacionalisti” ne moraju da se mire, jer se nikada i nisu svađali, ali zato postoji jedan široki krug populacije na svim stranama koji su ideološki konfuzni i proteklim zbivanjima zbunjeni i za koje su sve moguće akcije usmerene pomirenju i saradnji (uključujući i pomenuta izvinjenja) veoma značajne i neophodne.

  Politička atmosfera je nesumnjivo osnovni preduslov koji stvara šansu za promenu medijskih poruka, za edukaciju za demokratiju, etničku toleranciju i ljudska prava, za individualne kontakte, za smeštanje istorije u udžbenike, za prepoznavanje zajedničkih interesa, zajedničke budućnosti u Evropi i prednosti zajedničkog jezika – koga nacionalisti tako zdušno razdvajaju i pokušavaju da promene.

  Ako ta politička atmosfera nastavi da ide u pravcu pomirenja, šanse za istinsko pomirenje Srba, Hrvata i Bošnjaka su više nego realne.

Literatura

Adorno, T. W., Frenkel-Brunswik, E., Levinson, D., Sanford, R. N. (1950). The Autoritarian Personality. New York, Harper and Brothers.

Allport, G. W. (1954). The Nature of Prejudice. Cambridge, MA, Addison-Wesley.

Biro, M., Ajduković, D., Čorkalo, D., Đipa, D., Milin, P., Weinstein, H. M. (U štampi). A survey of attitudes towards justice and social reconciliation in the former Yugoslavia. U: E. Stover i H. M. Weinstein (Ur.) Justice in the Balance. Rebuilding Communities in the Aftermath of Genocide and Ethnic Cleansing. Cambridge, Harvard University Press.

Biro, M., Molnar, A., Popadić, D. (1997). Stavovi građana Srbije prema pravnoj državi: relacija sa obrazovanjem, autoritarnošću i poznavanjem ljudskih prava. Sociologija, 2, 168-182.

Biro, M., Logar-Đurić, S., Bogosavljević, S. (2000). Politički uticaj državnih i nezavisnih televizija u Srbiji. Nova srpska politička misao, 1-2, 227-242.

Biro, M., Mihić, V., Milin, P., Logar, S. (2002). Did socio-political changes in Serbia changed the level of authoritarianism and ethnocentrism of citizens? Psihologija, 35, 37-47.

Bogardus, E. S. (1925). Measuring social distance. Journal of Applied Sociology, 9, 216-226.

Cherfas, L. (2003). Explaining variation in aversion to Germans and German related activities among Holocaust survivors. Neobjavljena B.A. teza. Department of Psychology, University of Pennsylvania.

Deutsch, M., Shichman, S. (1986). Conflict: A Social Psychological perspective. U: M. G. Herman (Ur.) Political Psychology. San Francisco, Jossey-Bass Publishers.

Duckitt, J. (1989). Authoritarianism and group identification: A new view of an old construct. Political Psychology, 10, 63-84.

Fein, S., Spencer, J. S. (2000). Prejudice as self-image maintenance: Affirming the Self through derogating others. U: C. Stangor (Ur.) Stereotypes and Prejudice. Philadelphia, Psychology Press.

Hardin, R. (1995). One for All: The Logic of Group Conflict. Princeton, Princeton University Press.

Hewstone, M., Brown, R. J. (1986). Contact is not enough: An intergroup perspective on the “contact hypothesis”. U: M. Hewstone i R. J. Brown (Ur.) Contact and Conflict in Intergroup Encounters. Oxford, Blackwell.

Hoibraaten, H. (1994). Storm over German historians: Claims and background. U: N. J. Lavik, M. Nygard, N. Sveaass i E. Fannemel (Ur.) Pain and survival: Human rights violation and mental health. Oslo, Scandinavian University Press.

Kelman, H. C., Hamilton, V. L. (1989). Crimes of Obedience. New Haven, Yale University Press.

Levine, R. A., Campbell, D. T. (1972). Ethnocentrism: Theories of Conflict, Ethnic Attitudes and Behavior. New York, Wiley.

Lombard, K. (2003). Revisiting Reconciliation: The People’s View. Research Report of the Reconciliation Barometer. Rondebosch, Institute for Justice and Reconciliation,

Moskovisi, S. (1997). Doba gomile. Beograd, Biblioteka XX vek.

Pantić, D. (1991). Jugoslavija na kriznoj prekretnici. Beograd, IDN.

Pettigrew, T. F. (1979). The ultimate attribution error: Extending Allport’s cognitive analysis of prejudice. Personality and Social Psychology Bulletin, 5, 461-476.

Pettigrew, T. F. (1998). The contact hypothesis revisited. U: M. Hewstone i R. J. Brown (Ur.) Contact and Conflict in Intergroup Encounters. Oxford, Blackwell.

Puhalo, S. (2003). Etnička distanca građana Republike srpske i Federacije BiH prema narodima bivše SFRJ. Banja Luka, Friedrich Ebert Stiftung.

Rot, N., Havelka, N. (1973). Nacionalna vezanost i vrednosti srednjoškolske omladine. Beograd, Institut za psihologiju i Institut društvenih nauka.

Šiber, I. (1997). War and the Changes in Social Distance toward the Ethnic Minorities in the Republic of Croatia. Politička Misao, 5, 3-26.

Tajfel, H., Turner, J. (1979). An integrative theory of intergroup conflict. U: W. Austin i S. Worchel (Ur.) The social psychology of intergroup relations. Monterey, CA, Brooks/Cole.

Villa-Vicencio, C. (2002). Reconciliation as metaphor. U: L. Holness i R. K. Wustenberg (Ur.) Theology in Dialogue. Cape Town, David Phillip Publishers.

(autor je politicki psiholog i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu)



[1] To se takođe odnosi i na Predsednika Crne Gore Mila Đukanovića koji se prethodno izvinio u ime Crnogoraca za bombardovanje Dubrovnika.

[2] U nizu mogućih primera, pomenućemo izveštaj u TV Dnevniku od 16. februara 1991. (dakle, pre bilo kakvih ozbiljnijih sukoba) kada je objavljeno da je u hrvatskom gradu Pakracu ubijeno osam Srba – što je bila laž (koja nikada nije demantovana!).

[3] Nasuprot podacima o maloj etničkoj distanci, te (prema popisu iz 1991) velikom broju mešanih brakova (u Bosni čak 36%!) između Srba, Hrvata i Bošnjaka-Muslimana, stoje podaci o registrovanoj velikoj etničkoj distanci između Albanaca i svih ostalih jugoslovenskih naroda (i vice versa), te manje od 2% mešanih brakova između Srba i Albanca (koji su najčešće registrovani izvan Kosova).

[4] Treba uzeti u obzir da su rezultati iz Hrvatske stariji od rezultata iz Srbije i BiH.

[5] Ovo istraživanje je deo šireg projekta (“Justice, Accountability and Social Reconstruction in Former Yugoslavia and Rwanda” čiji su nosioci Eric Stover i Harvey M. Weinstein, a koji je finansirala McArthur fondacijakoji je uključio i istraživanje u Mostaru, kao i slično istraživanje u Ruandi.

[6] Uzorak istraživanja u Srbiji obuhvatio je 1348 ispitanika, a u Prijedoru i Vukovaru po 200 pripadnika svake zajednice (ukupno 800). Oba istraživanja rađena su 2001. godine, sa u osnovi istim upitnikom. Terenski deo u Srbiji i Prijedoru obavili su anketari SMMRI, a u Vukovaru DPP. 

[7] Ova dva poduzorka su demonstrirala i znatno veću spremnost na priznanje postojanja sopstvenih ratnih zločina, te izrazito nenacionalističke stavove.

[8] Etnocentrizam predstavlja prosečni skor Etničke distance prema “neutralnim” narodima: Slovencima, Makedoncima, Mađarima i Romima. U našim prethodnim istraživanjima ova mera pokazala se kao znatno stabilnija od Etničke distance prema narodima sa kojima je postojao sukob.

[9] Prema istraživanju norveške organizacije IDEA, januara 2002. godine, svega 20% građana Hrvatske i 8% građana Srbije imalo je poverenje u Tribunal, nasuprot 52% građana Federacije BiH.

[10] Čini se da Tribunal i nije preterano zainteresovan za (post)jugoslovensko javno mnjenje. Na primer, odluka da se prvog dana suđenja Slobodanu Miloševiću, u trenutku kada taj prenos gleda pola Srbije, kao svedok pozove Mahmut Bakali, čovek koji u Srbiji ima imidž komunističkog rukovodioca pod čijom vlašću je velikoalbanska ideja dobila institucionalne okvire na Kosovu, sigurno nije bila najbolji način da se građani Srbije ubede da je njihov bivši predsednik monstrum!

 
     
     
 
Copyright by NSPM