Kosta Čavoški
Pod
američkim jarmom
Za
razliku od dobronamernih ali naivnih priželjkivanja da što pre
uđemo u Evropsku uniju koja nas navodno očekuje raširenih
ruku, naš zadatak je da saopštimo dve neugodne i bolne istine:
1.
da je Srbija već uveliko protektorat u onom delu koji, poput
Kosova i Metohije, nije okupiran, i
2.
da je mogućno, iako naravno nije neizbežno, dalje smanjenje
države u kojoj živimo.
Iako
su za potpuno uspostavljanje stranog protektorata nad našom zemljom
najzaslužniji pripadnici takozvanog DOS-a (Demokratske opozicije
Srbije kao pobedničke koalicije na izborima septembra 2000.
godine), danas se sa sigurnošću može reći da je politika
potčinjavanja stranom diktatu počela znatno ranije,
još za vlade Slobodana Miloševića. Prvi vidljivi znak takvog
kobnog popuštanja bio je Miloševićev pristanak krajem 1991.
godine na takozvani Vensov plan za Republiku Srpsku Krajinu ili,
još tačnije, za pojedina područja u okviru tadašnje
Republike Hrvatske. Taj plan je predviđao povlačenje
JNA iz Republike Srpske Krajine i dovođenje umesto nje UNPROFOR-a
(Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija). U tom trenutku malo ko je
primetio do čega će povlačenje naše vojske s određenog
dela državne teritorije dovesti, pa je čak i Vojislav Šešelj,
kao navodni vatreni srpski nacionalista, podržao pomenuti Vensov
plan. Kasnije se ispostavilo da je to bio početak kraja Republike
Srpske Krajine, koja, bez JNA a pored ravnodušnog UNPROFOR-a koji
je "zaboravio" koga treba da štiti, maja i avgusta 1995.
godine nije sama mogla da se odbrani od hrvatske agresije.
Već
te daleke 1991. godine moglo se zapaziti šta moćni strani
činioci očekuju od Miloševićeve opozicije i šta
hoće od nje da naprave. Ti činioci, oličeni u svojim
diplomatskim predstavnicima u Beogradu i povremenim emisarima,
neprestano su suočavali tadašnje opozicione prvake s pitanjem
kako mogu imati u osnovi istu nacionalnu politiku kao i Slobodan
Milošević, koja se, bar na rečima, tada svodila na zaštitu
prekodrinskih Srba i pokušaje da se najpre očuva krnja Jugoslavija
(Jugoslavija bez Slovenije i Hrvatske, izuzev područja Republike
Srpske Krajine), a potom održe dve novostvorene srpske države
– Republika Srpska Krajina i Republika Srpska. Malo ko je od tadašnjih
opozicionih prvaka mogao da pita pomenute diplomate, naročito
američke, kako to da se obe američke stranke (Demokratska
i Republikanska stranka) znatno razlikuju u pogledu unutrašnje
politike, a kad je jedna od njih na vlasti skoro uvek vodi dvostranačku
spoljnu politiku.
To
je, međutim, bio samo početak. Kada je maja 1995. godine
najpre pala Zapadna Slavonija, a potom avgusta iste godine i Kninska
Krajina, niko od tadašnjih opozicionih stranaka nije ozbiljno
protestovao, a kamoli organizovano ulične demonstrancije
zbog Miloševićeve nacionalne izdaje. Sećam se da sam
jednom ozbiljno upitao Vojislava Koštunicu zbog čega njegova
i druge vodeće opozicione stranke ne napadaju Slobodana Miloševića
tamo gde je on najslabiji – njegovu politiku nacionalne izdaje
koja se ogledala u ostavljanju na cedilu Zapadne Slavonije i Kninske
Krajine, ubogaljivanju Republike Srpske i predavanju hudoj sudbini
Baranje, Vukovara i Zapadnog Srema – nego jedino kritikuju njegov
lični režim, monopol nad javnim glasilima, naročito
televizijom, i sklonost ka zloupotrebi vlasti i korupciji. Odgovorio
mi je da on i njegova stranka to ne čine iz dva razloga:
1) zato što to ne čine Zoran Đinđić i druge
opozicione vođe i 2) zbog toga što su pad Republike Srpske
Krajine i ubogaljivanje Republike Srpske za sve njih svršena stvar.
Pravi
razlog za ovo uzdržavanje bio je sasvim druge prirode. U vreme
boljih dana negdašnjeg DEPOS-a prisustvovao sam razgovoru koji
je Vuk Drašković vodio s tadašnjim britanskim otpravnikom
poslova u Beogradu. Tom prilikom, na moje veliko iznenađenje,
dotadašnji vatreni branilac svekolikog srpstva netremice je izjavio:
"I am sick of nationalism" ("Gadi mi se nacionalizam").
To je bio pouzdan znak da je Vuk Drašković već tada
shvatio da se ubuduće ovom zemljom više neće moći
vladati bez bar prećutne podrške iz inostranstva. I tako
je zaista i bilo.
Slobodan
Milošević, koji je na Zapadu u jednom trenutku okvalifikovan
kao "balkanski kasapin", uživao je prikrivenu podršku
Sjedinjenih Američkih Država i Evropske zajednice sve dok
je bio spreman da na ovaj ili onaj način popušta – izdajom
Republike Srpske Krajine, zastupanjem Republike Srpske u Dejtonu
na štetu njenih životnih interesa i sramnim izručivanjem
Baranje, Vukovara i Zapadnog Srema Republici Hrvatskoj. To je
i bio razlog što su mu početkom 1997. godine, posle masovnih
demonstracija u svim gradovima Srbije zbog bestidne izborne krađe,
strani činioci praktično pomogli upućivanjem misije
Felipea Gonzalesa, koja se završila prepuštanjem opoziciji vlasti
u četrdesetak gradskih opština, uključujući i Beograd,
dok niko nije dovodio u pitanje – to naročito nisu činili
stranci – ispravnost istovremenih saveznih izbora, kao da su Miloševićevi
ljudi krali glasove samo na opštinskim, a ne i na mnogo važnijim
saveznim izborima. I možda bi Milošević i dan danas bio na
vlasti uz prećutnu podršku moćnih zapadnih sila da jednog
trenutka nije hteo da bez borbe popusti i stranim okupatorima
preda Kosovo i Metohiju.
Sve
to vreme ključne opozicione stranke, posebno Demokratska
stranka, Građanski savez i Nova demokratija, mogle su osporavati
Slobodana Miloševića i njegov lični režim samo u onim
pojedinostima koje su na diskretan način određivali
moćni strani činioci. Mogle su ga napadati zbog njegovog
monopola vlasti, gušenja slobode javnih glasila i korupcije njegovih
proklisara i potrkuša. Ali ga nisu smele kritikovati zbog pogrešne,
pogubne i izdajničke nacionalne politike. Otud nećemo
mnogo pogrešiti ako kažemo da su i Milošević, sve dok je
bio "ključni faktor mira na Balkanu", i njegova
opozicija bili samo dva gvožđa u istim inostranim rukama.
Čak bi se moglo reći da su, sa stanovišta interesa novih
gospodara sveta, i najoštrije kritike koje je opozicija upućivala
Miloševiću i njegovoj vladi trebalo da posluže da je učine
ranjivijom, omekšaju njegovu nacionalnu politiku i učine
ga sklonim da prekodrinske Srbe na ovaj ili onaj način ostavi
na cedilu.
Sa
takvom hipotekom opozicija je ušla u konačni okršaj sa režimom
Slobodana Miloševića u vreme kada su ga moćni strani
činioci, posle agresije Atlanskog pakta na SR Jugoslaviju
1999. godine i okupacije Kosova i Metohije, nepovratno otpisali.
I što je još gore, te hipoteke se nikada više nije oslobodila.
Već
smo rekli da su pojedini opozicioni prvaci vrlo rano dokonali
da se ovom zemljom više ne može vladati bez pristanka i podrške
novih gospodara sveta i Evrope, oličenih u Sjedinjenim Američkim
Državama i Evropskoj uniji. To je među prvima shvatio Vuk
Drašković, a do kraja je razabrao i tog se saznanja neprestano
držao pokojni Zoran Đinđić. Toga je bio svestan
i Vojislav Koštunica, ali je dugo verovao da se i bez toga može
ostati u velikoj politici. Zato se nekoliko godina relativno uspešno
protivstavljao Zoranu Đinđiću tako što je odlazio
na Pale da razgovara sa Radovanom Karadžićem u trenutku kada
je Đinđić odlazio u inostranstvo na razgovore sa
svojim velikim pokroviteljima.
No,
i ta vremena su nepovratno prošla, pa su uoči septembarskih
izbora 2000. godine sve uticajne opozicione vođe bile savršeno
svesne da se bez slobodnih javnih glasila, koja se finansiraju
iz inostranstva, i većih inostranih novčanih priloga
zarad vođenja predizborne kampanje omrznuti režim Slobodana
Miloševića ne može srušiti. Znali su to i potencijalni inostrani
finansijeri, pa su nastojali da sa svojim klijentima u našoj opoziciji
uglave ne samo kako će voditi predizbornu kampanju, nego
i kako će upravljati državom kada dođu na vlast. I ovo
drugo im je, nažalost, pošlo za rukom.
Danas
je sasvim izvesno da je glavni pregovarač sa stranim pokroviteljima
i darodavcima bio Zoran Đinđić. Do sada nije objavljen
sporazum koji je Đinđić s njima uglavio, tako da
će se sam iznos novčane pomoći i obaveze koje je
u ime opozicije zauzvrat preuzeo potpuno razotkriti kada se kroz
trideset ili pedeset godina otvore za javnost odgovarajući
arhivi američkog Stejt departmenta i drugih američkih
agencija i obaveštajnih službi. Ali se već sada pominje suma
od sedamdeset miliona dolara na ime pomoći finansiranja opozicionih
stranaka i pokreta, nezavisnih javnih glasila i udruženja novinara,
mnogobrojnih nevladinih organizacija i same predizborne kampanje.
Dosta je verovatno da znatan deo ove sume nije upotrebljen za
delatnosti koje je imao na umu darodavac.
Sa
nešto više izvesnosti se može govoriti o obavezama koje je tom
prilikom Đinđić u ime opozicije preuzeo. Izgleda
da u prvom trenutku za njih nije znao Vojislav Koštunica, ali
da je po isticanju svoje kandidature za saveznog Predsednika s
njima bio upoznat, te da je potom u njegovo ime Svetozar Stojanović
putovao u Budimpeštu da bi tadašnjem šefu izmeštene američke
misije za SR Jugoslaviju saopštio da Vojislav Koštunica prihvata
pomenute obaveze.
Bilo
kako bilo, ako se te obaveze i ne mogu pouzdano utvrditi zbog
tajnosti dokumenta u kojem su sadržane, one se lako mogu izvesti
iz onoga što su čelnici DOS-a po dolasku na vlast činili.
Prvi potez koji je Vojislav Koštunica, kao novoizabrani savezni
Predsednik učinio, bio je zahtev Ujedinjenim nacijama da
SR Jugoslaviju prime u članstvo kao novu državu. Do tada
je SR Jugoslavija već bila član Ujedinjenih nacija,
samo su njena članska prava u Generalnoj skupštini bila suspendovana,
i to na način koji je predstavljao tešku povredu Povelje
Ujedinjenih nacija. I otuda je bilo logično da se jedino
zahteva ukidanje suspenzije članskih prava SR Jugoslavije
u Generalnoj skupštini, kako bi samo članstvo, koje nije
bilo osporeno, postalo delotvorno. Umesto toga, svojim zahtevom
za prijem SR Jugoslavije kao nove države u Ujedinjene nacije,
na šta Ustavom inače nije bio ovlašćen, pošto je po
tada važećem Ustavu Savezna vlada bila nadležna za održavanje
odnosa sa međunarodnim organizacijama, Vojislav Koštunica
je praktično konvalidirao protivpravnu suspenziju, a od SR
Jugoslavije napravio novu, taze državu koja je tek krajem 2000.
godine kao država bila priznata. A kako je ovaj prijem naše države
u Ujedinjene nacije brzopotezno izveden za svega nekoliko dana,
što inače nije uobičajeno, bilo je očigledno da
je bio unapred uglavljen.
Drugi
potez koji je DOS na osnovu preuzetih obaveza povukao bilo je
hapšenje Slobodana Miloševića. Njemu tom prilikom nije stavljeno
na teret nijedno ubistvo, što je učinjeno tek 2003. godine,
već nekakva pronevera ili utaja, za koje u tom trenutku nije
bilo nikakvih uverljivih dokaza. Moćni međunarodni činioci
su sa oduševljenjem pozdravili taj čin, ali ne zbog toga
da bi Slobodanu Miloševiću bilo suđeno u vlastitoj zemlji
zbog nedela koja je naneo svom narodu i državi, nego zbog izručenja
Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu.
Iako se Koštunica pravio nevešt i neobavešten kada je Zoran Đinđić,
baš na Vidovdan 2001. godine, izručio Slobodana Miloševića
Haškom sudu, po svemu što se i pre i posle toga dogodilo može
se zaključiti da se i Koštunica na taj potez unapred obavezao.
Treći
potez koji je povukao Vojislav Koštunica, podležući stranom
diktatu, bilo je uklanjanje generala Nebojše Pavkovića s
položaja načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije pod vidom
njegovog penzionisanja, pošto za samo smenjivanje nije pridobio
vecinu u Vrhovnom savetu odbrane. Već tada je Koštunica morao
znati da će haški tužilac optužiti Pavkovića, što se
i dogodilo krajem oktobra 2003. godine. Na sličan način
pokušao je i pre uklanjanja generala Pavkovića da penzioniše
generala Vladimira Lazarevića, ali mu to tada nije pošlo
za rukom zbog odlučnog Pavkovićevog protivljenja. Nakon
svega što se posle toga zbilo, uključujući i podizanje
haške optužnice protiv generala Lazarevića, sada je potpuno
irelevantno da li se Koštunica na pomenute poteze obavezao još
prilikom isticanja predsedničke kandidature u leto 2000.
godine ili je nešto kasnije podlegao i tom diktatu iz inostranstva.
Posebno
podozrenje izazivaju svi do sada objavljeni nacrti Ustava Srbije,
a posebno dva uzastopna nacrta Demokratske stranke Srbije. U trenutku
kada su Kosovo i Metohija okupirani, a državna zajednica Srbije
sa Crnom Gorom bez pouzdane budućnosti, i kada se uopšte
ne zna u kojim će granicama Srbija uskoro biti, donošenje
novog Ustava u takvim okolnostima bilo bi u najmanju ruku nepromišljeno,
a pod određenim uslovima i pogibeljno. Čelnici izvornog
DOS-a, uključujući i Vojislava Koštunicu, sve to dobro
znaju, pa ipak predlažu donošenje novog Ustava na protivustavan
način. I jedina razlika između Koštunice i pokojnog
Đinđića bila je u tome što je Koštunica tražio
da se novi Ustav izglasa dvotrećinskom većinom u Narodnoj
skupštini, bez potvrde na ustavnom referendumu utvrđenom
važećim Ustavom, dok je Zoran Đinđić pokušao
da novi Ustav donese običnom većinom od ukupnog broja
poslanika.
Naravno
da je u ovoj stvari najteže pokazati i dokazati strano uplitanje.
Kada je prilikom javnog predstavljanja praktično federalističkog
Ustava Srbije, pod vidom njene navodne regionalizacije, Lidiji
Basti Flajner upućeno pitanje zbog čega baš sada treba
regionalizovati Srbiju, ona je dramatičnim glasom odgovorila:
to se od nas zahteva. Nije rekla ko to zahteva, ali se iz konteksta
moglo zaključiti da to diktiraju strani činioci.
Drugi
nagoveštaj ovog izvornog diktata još je jasniji. Posle nedavnog
boravka u inostranstvu, Vladan Batić trenutni ministar pravde
i predsednik republičke ustavne komisije, izjavio je da će
nekoliko vrsnih stručnjaka iz takozvane Venecijanske komisije
učestvovati u izradi novog Ustava Srbije. Njihov zadatak
bi bio da potpomognu izradu ustavne deklaracije ljudskih i građanskih
prava i sloboda, kako bi ona bila u savršenom skladu sa najvišim
evropskim merilima i time pospešila prijem Srbije u Evropsku uniju.
Batićeva nevolja bila je, međutim, u tome što je smetnuo
s uma da se u Evropsku uniju ne može primiti Srbija, kao takva,
dokle god postoji njena državna zajednica sa Crnom Gorom, te da
je trebalo da pomenuti vrli "stručnjaci" učestvuju
u sastavljanju konfederalne Povelje ustavnih sloboda i prava ukoliko
je to od ikakve važnosti za budući prijem konfederacije Srbije
i Crne Gore u Evropsku uniju. Sasvim je, dakle, očigledno
da se pomenuti "stručnjaci" ne pozivaju zbog ustavne
deklaracije ljudskih sloboda i prava i potpune upućenosti
u evropska merila u ovoj pravnoj stvari, nego zbog statusa Kosova
i Metohije u budućem Ustavu Srbije i njenog federalizovanja,
pod vidom "asimetričnog regionalizma" Vojislava
Koštunice i Miodraga Isakova.
Nema
nikakve sumnje da ovakvo dalekosežno uplitanje novih gospodara
sveta u rešavanje naših najvažnijih državnih pitanja daleko prevazilazi
uobičajenu meru uticaja koju jedina preostala supersila i
Evropska unija vrše na manje, ekonomski i politički zavisne
zemlje, tako da nećemo pogrešiti ako kažemo da je naša država
već uveliko pod protektoratom. Uz to se stranci bar pitaju,
ako već i ne odlučuju, ko će od mogućih kandidata
doći na neki važniji položaj. Zato se svi potencijalni kandidati
za najviše državne položaje, kako oni koji su u opoziciji, tako
i oni koji su trenutno na vlasti, najpre bore za spoljnu podršku
moćnih stranih činilaca, a tek potom za poverenje birača,
jer su svi shvatili da se ovom zemljom više ne može vladati bez
spolja ukazane milosti. I ako se tako nastavi, nije daleko dan
kada će se već uspostavljeni protektorat preobratiti
u neskrivenu okupaciju, što je već učinjeno u Bosni
i Hercegovini. I tada će, naravno, padati vlade tako što
će srušenu kvislinšku vladu zameniti nova kvislinška vlada,
što se možda već odvija pred našim očima.
Počev
od 1991. godine država u kojoj smo živeli neprestano se rasparčavala
i smanjivala. Početni korak je bio povlačenje JNA iz
Slovenije, a potom prihvatanje Vensovog plana za Republiku Srpsku
Krajinu, koji je uključivao i povlačenje JNA sa područja
pretežno naseljenog Srbima i prihvatanje stranih trupa u tim oblastima
pod zastavom UN (UNPROFOR). Zatim je početkom 1992. godine
usledilo priznanje Slovenije i Hrvatske, a ubrzo potom i Bosne
i Hercegovine, pa se krnja Jugoslavija, zbog prećutnog priznanja
Makedonije, praktično svela na Srbiju i Crnu Goru, što je
formalno utvrđeno Ustavom Savezne Republike Jugoslavije od
27. aprila 1992. godine.
U
jednom trenutku je izgledalo da će se rasparčavanje
i smanjivanje ove naše države na tome zadržati. A onda se, poput
neizlečive bolesti koja se neminovno približavala svom suđenom
kraju, otvorilo pitanje Crne Gore i Kosmeta. Baš kao i u prethodnim
slučajevima secesije, i ovoga puta su babice bili moćni
inostrani činioci.
Izdvajanje
i osamostaljivanje Crne Gore, najvećim delom pod američkim
uticajem i s američkim parama, započelo je još za vlade
Slobodana Miloševića pod izgovorom da se Crna Gora i njeni
glavari bore za demokratizaciju i evropeizaciju. A kada je 5.
oktobra 2000. godine u Srbiji izvršen prevrat i srušen Slobodan
Milošević, Milo Đukanović i njegove potrkuše nastavili
su sa istom politikom, iako je u Srbiji uspostavljen kakav-takav
demokratski poredak u kojem će se, bar za sada, smenjivati
vlade i stranke na vlasti, dok je Crna Gora i dalje bolovala od
opakog kolumbijskog sindroma – prožimanja i slučivanja mafije
i državne vlasti. Sve su to naravno znali moćni strani činioci,
pa su ipak nagovorili, a unekoliko i prisilili saveznu i srpsku
vladu da pristanu na preobraćanje savezne države u veoma
labavu konfederaciju koja je oročena samo na tri godine,
kada se pruža mogućnost ustavne
secesije, verovatno u trenutku kada će biti proglašena i
priznata druga albanska država na Balkanu.
Za
samu Srbiju kosmetsko pitanje je, međutim, mnogo opasnije
i dalekosežnije. Sve dok je Slobodan Milošević bio potreban
Zapadu da prekodrinske Srbe zavodi na krivi put, ostavlja na cedilu
i prepušta hudoj sudbini, kosmetski Arbanasi su disciplinovano
mirovali i niko nije otvarao kosmetsko pitanje. A onda se neočekivano
pojavila UČK (Oslobodilačka vojska Kosova) i zahtev
moćnih velikih sila da SR Jugolsavija i Srbija, zbog masovnih
zločina na Kosmetu, povuku vojsku i policiju iz ove južne
srpske pokrajine. Posle agresije Atlanskog pakta 1999. godine
na našu zemlju Kosmet je okupiran.
Smena vlasti 5. oktobra 2000. godine nije zaustavila
dalje osamostaljivanje Kosmeta. Najpre je tadašnji šef UNMIK-a
Hans Hekerup predložio takozvani Ustavni okvir za Kosovo, koji
je prekidao svaku pravnu vezu sa Srbijom i Jugoslavijom. U svojstvu
saveznog predsednika Vojislav Koštunica je zahtevao da Hekerup
bitno izmeni predloženi ustavni nacrt i uvaži činjenicu da
je Kosmet, bar nominalno, još uvek u sastavu SR Jugoslavije. Hekerup
je odbacio ove Koštuničine predloge, a da ovaj nije zauzvrat
povukao nikakve konsekvence. A kada je Hekerup počeo na osnovu
tog spornog Ustavnog okvira da samo za Kosmet pravi biračke
spiskove, kao da je reč o novoj državi, iako su birački
spiskovi za taj deo Srbije nesumnjivo postojali, Vojislav Koštunica,
Zoran Đinđić, Nebojša Čović i ostali
čelnici DOS-a pozvali su kosmetske Srbe i izbeglice da se
upisuju u takve biračke spiskove. Čak je Dragoljub Mićunović
objasnio da to treba činiti da bi se videlo koliko nas ima
na Kosmetu. Zatim su raspisani opštinski i pokrajinski izbori
po tim novim biračkim spiskovima i za organe utvrđene
pomenutnim Ustavnim okvirom. Čelnici DOS-a su pozvali naše
sunarodnike da izađu na te izbore, pod izgovorom da će
njegovi izabrani predstavnici moći da se za prava srpskog
naroda naroda bore u novoizabranim pokrajinskim organima vlasti.
Jedva da treba reći da posle svih silnih ustupaka i uzmicanja
srpskom narodu na Kosmetu ništa nije bilo bolje, ali da su naši
čelnici ovakvom politikom i te kako doprineli ubrzanom stvaranju
druge albanske države na Balkanu.
Poslednji
pogrešan potez naše vlade bilo je učešće na nekakvim
razgovorima pod međunarodnim pokroviteljstvom između
Prištine i Beograda. Na prvi pogled, reklo bi se da je takve razgovore
valjalo prihvatiti, pogotovo ako su njihov predmet trebalo da
budu dramatične i teške nevolje srpskog naroda na Kosovu
i Metohiji, kako nas je to već zaboravljenim jezikom negdašnjeg
aparatčika uveravao Nebojša Čović. No, ako se podsetimo
šta znače razgovori izmešu Moskve i Vašingtona, Berlina i
Pariza ili Beograda i Zagreba, odmah ćemo shvatiti da razgovori
između Prištine i Beograda predstavljaju prave međudržavne
razgovore između dvaju državnih tvorevina – naše države koja
je pred novim ubogaljivanjem i smanjenjem svoje teritorije i druge
albanske države u nastajanju. Ili još tačnije, to su bili
razgovori na ravnoj nozi dva državna entiteta – naše države u
uzmicanju i druge albanske države na Balkanu u nadiranju.
Jedva
da treba reći da je takve razgovore valjalo odbiti, da bi
se o nedaćama naših sunarodnika na Kosmetu isključivo
razgovaralo s predstavnicima UN i Atlanskog pakta, koji su jedini
odgovorni za mir i bezbednost na Kosmetu. Jer, ako je bez našeg
učešća i pristanka već doneta odluka, bar u Vašingtonu,
da se Arbanasima dopusti obrazovanje njihove druge države na Balkanu,
zašto bismo i mi takvoj pogubnoj stvari doprinosili, ako već
ne možemo da je joj se suprotstavimo. A ono što je silom oteto
biće pre ili posle silom vraćeno.
Jedva
da treba reći da je teritorijalni integritet Srbije opasno
ugrožen i da se sa priličnom sigurnošću može predvideti
da ć njena teritorija uskoro biti, nadamo se samo privremeno,
znatno smanjena.
20.
11. 2003.