Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Debata: Kuda ude Srbija?

   



Kosta Čavoški

Pod američkim jarmom 


Za razliku od dobronamernih ali naivnih priželjkivanja da što pre uđemo u Evropsku uniju koja nas navodno očekuje raširenih ruku, naš zadatak je da saopštimo dve neugodne i bolne istine:

1. da je Srbija već uveliko protektorat u onom delu koji, poput Kosova i Metohije, nije okupiran, i

2. da je mogućno, iako naravno nije neizbežno, dalje smanjenje države u kojoj živimo.

 Iako su za potpuno uspostavljanje stranog protektorata nad našom zemljom najzaslužniji pripadnici takozvanog DOS-a (Demokratske opozicije Srbije kao pobedničke koalicije na izborima septembra 2000. godine), danas se sa sigurnošću može reći da je politika potčinjavanja stranom diktatu počela znatno ranije, još za vlade Slobodana Miloševića. Prvi vidljivi znak takvog kobnog popuštanja bio je Miloševićev pristanak krajem 1991. godine na takozvani Vensov plan za Republiku Srpsku Krajinu ili, još tačnije, za pojedina područja u okviru tadašnje Republike Hrvatske. Taj plan je predviđao povlačenje JNA iz Republike Srpske Krajine i dovođenje umesto nje UNPROFOR-a (Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija). U tom trenutku malo ko je primetio do čega će povlačenje naše vojske s određenog dela državne teritorije dovesti, pa je čak i Vojislav Šešelj, kao navodni vatreni srpski nacionalista, podržao pomenuti Vensov plan. Kasnije se ispostavilo da je to bio početak kraja Republike Srpske Krajine, koja, bez JNA a pored ravnodušnog UNPROFOR-a koji je "zaboravio" koga treba da štiti, maja i avgusta 1995. godine nije sama mogla da se odbrani od hrvatske agresije.

Već te daleke 1991. godine moglo se zapaziti šta moćni strani činioci očekuju od Miloševićeve opozicije i šta hoće od nje da naprave. Ti činioci, oličeni u svojim diplomatskim predstavnicima u Beogradu i povremenim emisarima, neprestano su suočavali tadašnje opozicione prvake s pitanjem kako mogu imati u osnovi istu nacionalnu politiku kao i Slobodan Milošević, koja se, bar na rečima, tada svodila na zaštitu prekodrinskih Srba i pokušaje da se najpre očuva krnja Jugoslavija (Jugoslavija bez Slovenije i Hrvatske, izuzev područja Republike Srpske Krajine), a potom održe dve novostvorene srpske države – Republika Srpska Krajina i Republika Srpska. Malo ko je od tadašnjih opozicionih prvaka mogao da pita pomenute diplomate, naročito američke, kako to da se obe američke stranke (Demokratska i Republikanska stranka) znatno razlikuju u pogledu unutrašnje politike, a kad je jedna od njih na vlasti skoro uvek vodi dvostranačku spoljnu politiku.

To je, međutim, bio samo početak. Kada je maja 1995. godine najpre pala Zapadna Slavonija, a potom avgusta iste godine i Kninska Krajina, niko od tadašnjih opozicionih stranaka nije ozbiljno protestovao, a kamoli organizovano ulične demonstrancije zbog Miloševićeve nacionalne izdaje. Sećam se da sam jednom ozbiljno upitao Vojislava Koštunicu zbog čega njegova i druge vodeće opozicione stranke ne napadaju Slobodana Miloševića tamo gde je on najslabiji – njegovu politiku nacionalne izdaje koja se ogledala u ostavljanju na cedilu Zapadne Slavonije i Kninske Krajine, ubogaljivanju Republike Srpske i predavanju hudoj sudbini Baranje, Vukovara i Zapadnog Srema – nego jedino kritikuju njegov lični režim, monopol nad javnim glasilima, naročito televizijom, i sklonost ka zloupotrebi vlasti i korupciji. Odgovorio mi je da on i njegova stranka to ne čine iz dva razloga: 1) zato što to ne čine Zoran Đinđić i druge opozicione vođe i 2) zbog toga što su pad Republike Srpske Krajine i ubogaljivanje Republike Srpske za sve njih svršena stvar.

Pravi razlog za ovo uzdržavanje bio je sasvim druge prirode. U vreme boljih dana negdašnjeg DEPOS-a prisustvovao sam razgovoru koji je Vuk Drašković vodio s tadašnjim britanskim otpravnikom poslova u Beogradu. Tom prilikom, na moje veliko iznenađenje, dotadašnji vatreni branilac svekolikog srpstva netremice je izjavio: "I am sick of nationalism" ("Gadi mi se nacionalizam"). To je bio pouzdan znak da je Vuk Drašković već tada shvatio da se ubuduće ovom zemljom više neće moći vladati bez bar prećutne podrške iz inostranstva. I tako je zaista i bilo.

Slobodan Milošević, koji je na Zapadu u jednom trenutku okvalifikovan kao "balkanski kasapin", uživao je prikrivenu podršku Sjedinjenih Američkih Država i Evropske zajednice sve dok je bio spreman da na ovaj ili onaj način popušta – izdajom Republike Srpske Krajine, zastupanjem Republike Srpske u Dejtonu na štetu njenih životnih interesa i sramnim izručivanjem Baranje, Vukovara i Zapadnog Srema Republici Hrvatskoj. To je i bio razlog što su mu početkom 1997. godine, posle masovnih demonstracija u svim gradovima Srbije zbog bestidne izborne krađe, strani činioci praktično pomogli upućivanjem misije Felipea Gonzalesa, koja se završila prepuštanjem opoziciji vlasti u četrdesetak gradskih opština, uključujući i Beograd, dok niko nije dovodio u pitanje – to naročito nisu činili stranci – ispravnost istovremenih saveznih izbora, kao da su Miloševićevi ljudi krali glasove samo na opštinskim, a ne i na mnogo važnijim saveznim izborima. I možda bi Milošević i dan danas bio na vlasti uz prećutnu podršku moćnih zapadnih sila da jednog trenutka nije hteo da bez borbe popusti i stranim okupatorima preda Kosovo i Metohiju.

Sve to vreme ključne opozicione stranke, posebno Demokratska stranka, Građanski savez i Nova demokratija, mogle su osporavati Slobodana Miloševića i njegov lični režim samo u onim pojedinostima koje su na diskretan način određivali moćni strani činioci. Mogle su ga napadati zbog njegovog monopola vlasti, gušenja slobode javnih glasila i korupcije njegovih proklisara i potrkuša. Ali ga nisu smele kritikovati zbog pogrešne, pogubne i izdajničke nacionalne politike. Otud nećemo mnogo pogrešiti ako kažemo da su i Milošević, sve dok je bio "ključni faktor mira na Balkanu", i njegova opozicija bili samo dva gvožđa u istim inostranim rukama. Čak bi se moglo reći da su, sa stanovišta interesa novih gospodara sveta, i najoštrije kritike koje je opozicija upućivala Miloševiću i njegovoj vladi trebalo da posluže da je učine ranjivijom, omekšaju njegovu nacionalnu politiku i učine ga sklonim da prekodrinske Srbe na ovaj ili onaj način ostavi na cedilu.

Sa takvom hipotekom opozicija je ušla u konačni okršaj sa režimom Slobodana Miloševića u vreme kada su ga moćni strani činioci, posle agresije Atlanskog pakta na SR Jugoslaviju 1999. godine i okupacije Kosova i Metohije, nepovratno otpisali. I što je još gore, te hipoteke se nikada više nije oslobodila.

Već smo rekli da su pojedini opozicioni prvaci vrlo rano dokonali da se ovom zemljom više ne može vladati bez pristanka i podrške novih gospodara sveta i Evrope, oličenih u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji. To je među prvima shvatio Vuk Drašković, a do kraja je razabrao i tog se saznanja neprestano držao pokojni Zoran Đinđić. Toga je bio svestan i Vojislav Koštunica, ali je dugo verovao da se i bez toga može ostati u velikoj politici. Zato se nekoliko godina relativno uspešno protivstavljao Zoranu Đinđiću tako što je odlazio na Pale da razgovara sa Radovanom Karadžićem u trenutku kada je Đinđić odlazio u inostranstvo na razgovore sa svojim velikim pokroviteljima.

No, i ta vremena su nepovratno prošla, pa su uoči septembarskih izbora 2000. godine sve uticajne opozicione vođe bile savršeno svesne da se bez slobodnih javnih glasila, koja se finansiraju iz inostranstva, i većih inostranih novčanih priloga zarad vođenja predizborne kampanje omrznuti režim Slobodana Miloševića ne može srušiti. Znali su to i potencijalni inostrani finansijeri, pa su nastojali da sa svojim klijentima u našoj opoziciji uglave ne samo kako će voditi predizbornu kampanju, nego i kako će upravljati državom kada dođu na vlast. I ovo drugo im je, nažalost, pošlo za rukom.

Danas je sasvim izvesno da je glavni pregovarač sa stranim pokroviteljima i darodavcima bio Zoran Đinđić. Do sada nije objavljen sporazum koji je Đinđić s njima uglavio, tako da će se sam iznos novčane pomoći i obaveze koje je u ime opozicije zauzvrat preuzeo potpuno razotkriti kada se kroz trideset ili pedeset godina otvore za javnost odgovarajući arhivi američkog Stejt departmenta i drugih američkih agencija i obaveštajnih službi. Ali se već sada pominje suma od sedamdeset miliona dolara na ime pomoći finansiranja opozicionih stranaka i pokreta, nezavisnih javnih glasila i udruženja novinara, mnogobrojnih nevladinih organizacija i same predizborne kampanje. Dosta je verovatno da znatan deo ove sume nije upotrebljen za delatnosti koje je imao na umu darodavac.

Sa nešto više izvesnosti se može govoriti o obavezama koje je tom prilikom Đinđić u ime opozicije preuzeo. Izgleda da u prvom trenutku za njih nije znao Vojislav Koštunica, ali da je po isticanju svoje kandidature za saveznog Predsednika s njima bio upoznat, te da je potom u njegovo ime Svetozar Stojanović putovao u Budimpeštu da bi tadašnjem šefu izmeštene američke misije za SR Jugoslaviju saopštio da Vojislav Koštunica prihvata pomenute obaveze.

Bilo kako bilo, ako se te obaveze i ne mogu pouzdano utvrditi zbog tajnosti dokumenta u kojem su sadržane, one se lako mogu izvesti iz onoga što su čelnici DOS-a po dolasku na vlast činili. Prvi potez koji je Vojislav Koštunica, kao novoizabrani savezni Predsednik učinio, bio je zahtev Ujedinjenim nacijama da SR Jugoslaviju prime u članstvo kao novu državu. Do tada je SR Jugoslavija već bila član Ujedinjenih nacija, samo su njena članska prava u Generalnoj skupštini bila suspendovana, i to na način koji je predstavljao tešku povredu Povelje Ujedinjenih nacija. I otuda je bilo logično da se jedino zahteva ukidanje suspenzije članskih prava SR Jugoslavije u Generalnoj skupštini, kako bi samo članstvo, koje nije bilo osporeno, postalo delotvorno. Umesto toga, svojim zahtevom za prijem SR Jugoslavije kao nove države u Ujedinjene nacije, na šta Ustavom inače nije bio ovlašćen, pošto je po tada važećem Ustavu Savezna vlada bila nadležna za održavanje odnosa sa međunarodnim organizacijama, Vojislav Koštunica je praktično konvalidirao protivpravnu suspenziju, a od SR Jugoslavije napravio novu, taze državu koja je tek krajem 2000. godine kao država bila priznata. A kako je ovaj prijem naše države u Ujedinjene nacije brzopotezno izveden za svega nekoliko dana, što inače nije uobičajeno, bilo je očigledno da je bio unapred uglavljen.

Drugi potez koji je DOS na osnovu preuzetih obaveza povukao bilo je hapšenje Slobodana Miloševića. Njemu tom prilikom nije stavljeno na teret nijedno ubistvo, što je učinjeno tek 2003. godine, već nekakva pronevera ili utaja, za koje u tom trenutku nije bilo nikakvih uverljivih dokaza. Moćni međunarodni činioci su sa oduševljenjem pozdravili taj čin, ali ne zbog toga da bi Slobodanu Miloševiću bilo suđeno u vlastitoj zemlji zbog nedela koja je naneo svom narodu i državi, nego zbog izručenja Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu. Iako se Koštunica pravio nevešt i neobavešten kada je Zoran Đinđić, baš na Vidovdan 2001. godine, izručio Slobodana Miloševića Haškom sudu, po svemu što se i pre i posle toga dogodilo može se zaključiti da se i Koštunica na taj potez unapred obavezao.

Treći potez koji je povukao Vojislav Koštunica, podležući stranom diktatu, bilo je uklanjanje generala Nebojše Pavkovića s položaja načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije pod vidom njegovog penzionisanja, pošto za samo smenjivanje nije pridobio vecinu u Vrhovnom savetu odbrane. Već tada je Koštunica morao znati da će haški tužilac optužiti Pavkovića, što se i dogodilo krajem oktobra 2003. godine. Na sličan način pokušao je i pre uklanjanja generala Pavkovića da penzioniše generala Vladimira Lazarevića, ali mu to tada nije pošlo za rukom zbog odlučnog Pavkovićevog protivljenja. Nakon svega što se posle toga zbilo, uključujući i podizanje haške optužnice protiv generala Lazarevića, sada je potpuno irelevantno da li se Koštunica na pomenute poteze obavezao još prilikom isticanja predsedničke kandidature u leto 2000. godine ili je nešto kasnije podlegao i tom diktatu iz inostranstva.

Posebno podozrenje izazivaju svi do sada objavljeni nacrti Ustava Srbije, a posebno dva uzastopna nacrta Demokratske stranke Srbije. U trenutku kada su Kosovo i Metohija okupirani, a državna zajednica Srbije sa Crnom Gorom bez pouzdane budućnosti, i kada se uopšte ne zna u kojim će granicama Srbija uskoro biti, donošenje novog Ustava u takvim okolnostima bilo bi u najmanju ruku nepromišljeno, a pod određenim uslovima i pogibeljno. Čelnici izvornog DOS-a, uključujući i Vojislava Koštunicu, sve to dobro znaju, pa ipak predlažu donošenje novog Ustava na protivustavan način. I jedina razlika između Koštunice i pokojnog Đinđića bila je u tome što je Koštunica tražio da se novi Ustav izglasa dvotrećinskom većinom u Narodnoj skupštini, bez potvrde na ustavnom referendumu utvrđenom važećim Ustavom, dok je Zoran Đinđić pokušao da novi Ustav donese običnom većinom od ukupnog broja poslanika.

Naravno da je u ovoj stvari najteže pokazati i dokazati strano uplitanje. Kada je prilikom javnog predstavljanja praktično federalističkog Ustava Srbije, pod vidom njene navodne regionalizacije, Lidiji Basti Flajner upućeno pitanje zbog čega baš sada treba regionalizovati Srbiju, ona je dramatičnim glasom odgovorila: to se od nas zahteva. Nije rekla ko to zahteva, ali se iz konteksta moglo zaključiti da to diktiraju strani činioci.

Drugi nagoveštaj ovog izvornog diktata još je jasniji. Posle nedavnog boravka u inostranstvu, Vladan Batić trenutni ministar pravde i predsednik republičke ustavne komisije, izjavio je da će nekoliko vrsnih stručnjaka iz takozvane Venecijanske komisije učestvovati u izradi novog Ustava Srbije. Njihov zadatak bi bio da potpomognu izradu ustavne deklaracije ljudskih i građanskih prava i sloboda, kako bi ona bila u savršenom skladu sa najvišim evropskim merilima i time pospešila prijem Srbije u Evropsku uniju. Batićeva nevolja bila je, međutim, u tome što je smetnuo s uma da se u Evropsku uniju ne može primiti Srbija, kao takva, dokle god postoji njena državna zajednica sa Crnom Gorom, te da je trebalo da pomenuti vrli "stručnjaci" učestvuju u sastavljanju konfederalne Povelje ustavnih sloboda i prava ukoliko je to od ikakve važnosti za budući prijem konfederacije Srbije i Crne Gore u Evropsku uniju. Sasvim je, dakle, očigledno da se pomenuti "stručnjaci" ne pozivaju zbog ustavne deklaracije ljudskih sloboda i prava i potpune upućenosti u evropska merila u ovoj pravnoj stvari, nego zbog statusa Kosova i Metohije u budućem Ustavu Srbije i njenog federalizovanja, pod vidom "asimetričnog regionalizma" Vojislava Koštunice i Miodraga Isakova.

Nema nikakve sumnje da ovakvo dalekosežno uplitanje novih gospodara sveta u rešavanje naših najvažnijih državnih pitanja daleko prevazilazi uobičajenu meru uticaja koju jedina preostala supersila i Evropska unija vrše na manje, ekonomski i politički zavisne zemlje, tako da nećemo pogrešiti ako kažemo da je naša država već uveliko pod protektoratom. Uz to se stranci bar pitaju, ako već i ne odlučuju, ko će od mogućih kandidata doći na neki važniji položaj. Zato se svi potencijalni kandidati za najviše državne položaje, kako oni koji su u opoziciji, tako i oni koji su trenutno na vlasti, najpre bore za spoljnu podršku moćnih stranih činilaca, a tek potom za poverenje birača, jer su svi shvatili da se ovom zemljom više ne može vladati bez spolja ukazane milosti. I ako se tako nastavi, nije daleko dan kada će se već uspostavljeni protektorat preobratiti u neskrivenu okupaciju, što je već učinjeno u Bosni i Hercegovini. I tada će, naravno, padati vlade tako što će srušenu kvislinšku vladu zameniti nova kvislinška vlada, što se možda već odvija pred našim očima.

Počev od 1991. godine država u kojoj smo živeli neprestano se rasparčavala i smanjivala. Početni korak je bio povlačenje JNA iz Slovenije, a potom prihvatanje Vensovog plana za Republiku Srpsku Krajinu, koji je uključivao i povlačenje JNA sa područja pretežno naseljenog Srbima i prihvatanje stranih trupa u tim oblastima pod zastavom UN (UNPROFOR). Zatim je početkom 1992. godine usledilo priznanje Slovenije i Hrvatske, a ubrzo potom i Bosne i Hercegovine, pa se krnja Jugoslavija, zbog prećutnog priznanja Makedonije, praktično svela na Srbiju i Crnu Goru, što je formalno utvrđeno Ustavom Savezne Republike Jugoslavije od 27. aprila 1992. godine.

U jednom trenutku je izgledalo da će se rasparčavanje i smanjivanje ove naše države na tome zadržati. A onda se, poput neizlečive bolesti koja se neminovno približavala svom suđenom kraju, otvorilo pitanje Crne Gore i Kosmeta. Baš kao i u prethodnim slučajevima secesije, i ovoga puta su babice bili moćni inostrani činioci.

Izdvajanje i osamostaljivanje Crne Gore, najvećim delom pod američkim uticajem i s američkim parama, započelo je još za vlade Slobodana Miloševića pod izgovorom da se Crna Gora i njeni glavari bore za demokratizaciju i evropeizaciju. A kada je 5. oktobra 2000. godine u Srbiji izvršen prevrat i srušen Slobodan Milošević, Milo Đukanović i njegove potrkuše nastavili su sa istom politikom, iako je u Srbiji uspostavljen kakav-takav demokratski poredak u kojem će se, bar za sada, smenjivati vlade i stranke na vlasti, dok je Crna Gora i dalje bolovala od opakog kolumbijskog sindroma – prožimanja i slučivanja mafije i državne vlasti. Sve su to naravno znali moćni strani činioci, pa su ipak nagovorili, a unekoliko i prisilili saveznu i srpsku vladu da pristanu na preobraćanje savezne države u veoma labavu konfederaciju koja je oročena samo na tri godine, kada se pruža mogućnost ustavne secesije, verovatno u trenutku kada će biti proglašena i priznata druga albanska država na Balkanu.

Za samu Srbiju kosmetsko pitanje je, međutim, mnogo opasnije i dalekosežnije. Sve dok je Slobodan Milošević bio potreban Zapadu da prekodrinske Srbe zavodi na krivi put, ostavlja na cedilu i prepušta hudoj sudbini, kosmetski Arbanasi su disciplinovano mirovali i niko nije otvarao kosmetsko pitanje. A onda se neočekivano pojavila UČK (Oslobodilačka vojska Kosova) i zahtev moćnih velikih sila da SR Jugolsavija i Srbija, zbog masovnih zločina na Kosmetu, povuku vojsku i policiju iz ove južne srpske pokrajine. Posle agresije Atlanskog pakta 1999. godine na našu zemlju Kosmet je okupiran.

 Smena vlasti 5. oktobra 2000. godine nije zaustavila dalje osamostaljivanje Kosmeta. Najpre je tadašnji šef UNMIK-a Hans Hekerup predložio takozvani Ustavni okvir za Kosovo, koji je prekidao svaku pravnu vezu sa Srbijom i Jugoslavijom. U svojstvu saveznog predsednika Vojislav Koštunica je zahtevao da Hekerup bitno izmeni predloženi ustavni nacrt i uvaži činjenicu da je Kosmet, bar nominalno, još uvek u sastavu SR Jugoslavije. Hekerup je odbacio ove Koštuničine predloge, a da ovaj nije zauzvrat povukao nikakve konsekvence. A kada je Hekerup počeo na osnovu tog spornog Ustavnog okvira da samo za Kosmet pravi biračke spiskove, kao da je reč o novoj državi, iako su birački spiskovi za taj deo Srbije nesumnjivo postojali, Vojislav Koštunica, Zoran Đinđić, Nebojša Čović i ostali čelnici DOS-a pozvali su kosmetske Srbe i izbeglice da se upisuju u takve biračke spiskove. Čak je Dragoljub Mićunović objasnio da to treba činiti da bi se videlo koliko nas ima na Kosmetu. Zatim su raspisani opštinski i pokrajinski izbori po tim novim biračkim spiskovima i za organe utvrđene pomenutnim Ustavnim okvirom. Čelnici DOS-a su pozvali naše sunarodnike da izađu na te izbore, pod izgovorom da će njegovi izabrani predstavnici moći da se za prava srpskog naroda naroda bore u novoizabranim pokrajinskim organima vlasti. Jedva da treba reći da posle svih silnih ustupaka i uzmicanja srpskom narodu na Kosmetu ništa nije bilo bolje, ali da su naši čelnici ovakvom politikom i te kako doprineli ubrzanom stvaranju druge albanske države na Balkanu.

Poslednji pogrešan potez naše vlade bilo je učešće na nekakvim razgovorima pod međunarodnim pokroviteljstvom između Prištine i Beograda. Na prvi pogled, reklo bi se da je takve razgovore valjalo prihvatiti, pogotovo ako su njihov predmet trebalo da budu dramatične i teške nevolje srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, kako nas je to već zaboravljenim jezikom negdašnjeg aparatčika uveravao Nebojša Čović. No, ako se podsetimo šta znače razgovori izmešu Moskve i Vašingtona, Berlina i Pariza ili Beograda i Zagreba, odmah ćemo shvatiti da razgovori između Prištine i Beograda predstavljaju prave međudržavne razgovore između dvaju državnih tvorevina – naše države koja je pred novim ubogaljivanjem i smanjenjem svoje teritorije i druge albanske države u nastajanju. Ili još tačnije, to su bili razgovori na ravnoj nozi dva državna entiteta – naše države u uzmicanju i druge albanske države na Balkanu u nadiranju.

Jedva da treba reći da je takve razgovore valjalo odbiti, da bi se o nedaćama naših sunarodnika na Kosmetu isključivo razgovaralo s predstavnicima UN i Atlanskog pakta, koji su jedini odgovorni za mir i bezbednost na Kosmetu. Jer, ako je bez našeg učešća i pristanka već doneta odluka, bar u Vašingtonu, da se Arbanasima dopusti obrazovanje njihove druge države na Balkanu, zašto bismo i mi takvoj pogubnoj stvari doprinosili, ako već ne možemo da je joj se suprotstavimo. A ono što je silom oteto biće pre ili posle silom vraćeno.

Jedva da treba reći da je teritorijalni integritet Srbije opasno ugrožen i da se sa priličnom sigurnošću može predvideti da ć njena teritorija uskoro biti, nadamo se samo privremeno, znatno smanjena.

20. 11. 2003.

 
     
     
 
Copyright by NSPM