Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

DEBATE

Debate: Kuda ide Srbija?

   




Bojan Dimitrijević

SRBIJA IZMEĐU EVROPSKE DEMOKRATIJE I BALKANSKOG SINDROMA



Uvod

Početkom devedesetih godina došlo je do raspada sovjetskog bloka, rušenja Berlinskog zida, stvaranja novih država na tlu SSSR-a i SFRJ, ali i do napuštanja socijalističkog sistema i početka tranzicionih procesa. Ciljevi tranzicije mogu se sažeti u dva osnovna:

a) uspostavljanje stabilne demokratije i demokratskih političkih institucija, b) izgradnja efikasne tržišne privrede.

Većina zemalja bivšeg socijalističkog lagera, uključujući i zemlje nastale raspadom SSSR, otpočele su tranzicione reforme sa različitim tempom, dinamikom i rezultatima. Tako su se prema kriterijumu brzine, sveobuhvatnosti i uspešnosti u ostvarivanju osnovnih ciljeva tranzicije, vremenom iskristalisale u osnovi tri grupe zemalja:

q       zemlje Centralne Evrope i Baltičke republike koje će od 2004. biti punopravne članice Evropske unije;

q       zemlje bivšeg SSSR kod kojih su reforme sporije, ekonomska efikasnost niska, konkurentna tržišna privreda još uvek nije uspostavljena, a demokratske političke institucije slabe;

q       zemlje Balkana koje su u procesu Stabilizacije i priključivanja Evropskoj uniji i koje se u pogledu ciljeva tranzicije nalaze između prve i druge grupe zemalja.

Treću grupu zemalja čine: Hrvatska, Makedonija, Bugarska, Rumunija, Albanija, BiH i Srbija i Crna Gora. Ove zemlje karakteriše društvenoekonomska situacija koju smo nazvali balkanskim sindromom i koji ćemo ukratko opisati na sledeći način: slabe demokratske institucije, prevlast izvršne vlasti u odnosu na zakonodavnu i sudsku, izražena politička nestabilnost koja se manifestuje štrajkovima, demonstracijama i dramatičnom promenom političkog raspoloženja glasača, spore i neefikasne ekonomske reforme, međunarodna nekonkurentnost privrede, velike socijalne razlike koje se tranzicijom samo povećavaju, nizak nivo poverenja stranih investitora, visok politički rizik od izbijanja unutrašnjih konflikata i nerešeni problemi u odnosima između država (naročito na prostoru bivše SFRJ, gde odnose dodatno opterećuje i ratno nasleđe).

Decenija ipo vladavine retrogradnog režima Slobodana Miloševića, bila je u civilizacijskom smislu katastrofalna za Srbiju, a trebaće i pola veka da se saniraju sve greške i posledice tog perioda.

Umesto da bude šampion tranzicije u nekoj vrsti reformisane konfederacije i da već 2004. postane članica Evropske unije, Srbija je gurnuta u seriju ratnih sukoba, na granici građanskog rata u samoj zemlji, hermetički zatvorena sankcijama i potpunom političkom izolacijom, bombardovana od strane NATO-alijanse. Sa potpuno zaustavljenim eko­nomskim re­formama, zemlja je vegetirala u nekoj vrsti autarhije i po­litičkog autoritarizma sa elementima centralno-planske alokacije resursa.

Ekonomske posledice takve vladavine ne mogu se pobrojati, ali navodimo samo neke upečatljive ilustracije: štete od bombardovanja procenjene su na preko 30 milijardi dolara, direktni i indirektni troškovi potpune ekonomske izolacije procenjeni su na preko 100 milijardi dolara, društveni proizvod sveo se na oko 30% nivoa iz 1989. godine, nezaposlenost od preko 30% najviša je u Evropi, zemlju je pogodila jedna od tri najrazornije hiperinflacije u ekonomskoj istoriji sveta, više od polovine stanovništva živi u bedi, a društveni proizvod per capita u 2000-toj godina bio je oko 920 dolara i na nivou najsiromašnijih zemalja sveta u pod­saharskoj Africi.

U takvim okolnostima dogodio se 5. oktobar 2000. godine i smena Miloševićevog režima. Ogromna demokratska energija građana Srbije predvođena koalicijom DOS, usmerila se u pravcu tranzicije sa ciljem stvaranja demokratske Srbije, ekonomski prosperitetne, koja krupnim koracima ide u susret evropskim integracijama, stvaranju "otvorenog društva" i stabilne demokratije evropskog tipa. Osnovni elementi izbornog programa DOS-a bili su: [1]

Ekonomske reforme u cilju stvaranja tržišne, konkurentske i privatne privrede

Vladavina prava i izgradnja demokratskog društva

Rast standarda i kvaliteta života građana Srbije

Obračun sa kriminalom i korupcijom

Slobodni mediji

Nezavisno i nekorumpirano sudstvo

Integracija u svet i ulazak u Evropsku uniju

Donošenje novog Ustava Srbije

Sada posle tri godine, može se reći da su osnovna načela i ideali ovog programa iznevereni. Građani se nalaze u stanju apatije i razočarenja, a Srbija počinje da se kreće u začaranom krugu, obolela od Balkanskog sindroma i daleko od modela stabilne evropske demokratije.

Stoga će ovaj tekst pokušati da odgovori na dva osnovna pitanja:

- Gde smo sada i kuda idemo?

- U kom pravcu treba da idemo i na koji način?

To će ujedno biti i osnovna struktura rada. Daćemo prikaz osnovnih rezultata ekonomskih i institucionalnih reformi sa ocenom da se Srbija trenutno nalazi na putu Balkanskog sindroma, a zatim ćemo u drugom delu rada pokazati šta treba da budu osnovni ciljevi na putu stvaranja stabilne, demokratske i ekonomski efikasne zemlje, i kako te ciljeve ostvariti.

 

2. KUDA TREBA DA IDEMO, ILI KAKO DA SRBIJA POSTANE STABILNA DEMOKRATIJA I ČLANICA EVROPSKE UNIJE

 

2.1. Najznačajniji ciljevi privrednog razvoja i ekonomske politike zemlje

Za državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, (ili za obe članice odvojeno), smatramo da postoje tri strateška cilja:

1. Završetak tranzicionih ekonomskih i političkih reformi;

2. Ubrzani i dugoročni privredni razvoj i porast blagostanja društva u celini i građana pojedinačno;

3. Ispunjenje uslova za priključenje EU kao punopravne članice do 2010. godine.

 

Ciljevi navedeni pod tačkama 1 i 2 mogu se dalje operacionalizovati i detaljnije klasifikovati na sledeći način: [2]

dugoročni održivi privredni rast i razvoj

porast blagostanja i životnog standarda građana u cilju zadovoljenja kolektivnih i pojedinačnih potreba na sve višem civilizacijskom nivou

povećanje pravednosti u raspodeli dohotka i bogatstva i politika socijalne sigurnosti građana koja se realizuje u trouglu: država – tržište – porodica

zaštita i razvoj privrednih grana u kojima imamo komparativne i konkurentske prednosti

pravednija raspodela dohotka i bogatstva

poboljšana efikasnost u korišćenju ograničenih resursa i alokaciji faktora proizvodnje

održanje unutrašnje stabilnosti (stabilnosti cena i budžeta)

održanje spoljne stabilnosti (platni bilans i devizni kurs)

postizanje što niže stope nezaposlenosti (pune zaposlenosti)

rast izvoza, porast međunarodne konkurentnosti domaće privrede, veći priliv stranih direktnih investicija i smanjenje nivoa spoljne zaduženosti zemlje

tehničko-tehnološka modernizacija i transfer tehnologije

porast produktivnosti rada i smanjenje jediničnih troškova rada

završetak procesa privatizacije i restrukturiranja preduzeća i banaka u cilju ostvarenja veće efikasnosti privrede

koncipiranje mera u cilju podrške razvoju malih i srednjih preduzeća, strukturnim promenama privrede i izvoza i dugoročnom rastu proizvodnje

razvoj finansijskog sistema, tržišta kapitala, ali i integralnog tržišta faktora proizvodnje

decentralizacija, deregulacija, liberalizacija i ravnomerniji regionalni razvoj privrede.

Ovoj listi ciljeva, treba dodati i one koji proističu iz obaveza prema Evropskoj uniji (o čemu više u nastavku teksta), kao što su: [3]

1) stabilnost institucija koje garantuju demokratiju i slobodu, 2) uspostavljanje pravne države, 3) poštovanje manjina, 4) zaštita ljudskih prava, 5) funkcionalna tržišna privreda i 6) spremnost suočavanja sa konkurencijom.

Šira lista ciljeva takođe sadrži i nekoliko koji imaju nespornu vrednosnu i civilizacijsku dimenziju: a) zdravlje čoveka, b) sigurnost ljudi, c) kvalitet društva u kome se živi i radi, d) kvalitet i očuvanje životne sredine, d) etički sistem.

Svi nabrojani ciljevi mogu se razvrstati na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne, ali je njihovo ispunjenje uslov za razvoj Srbije kao stabilne evropske demokratije i ekonomski efikasne zemlje.

2.2. Pregled makroekonomskih kriterijuma konvergencije

Najvažniji, mada kvalitativni kriterijumi konvergencije ka Evropskoj uniji definisani su na Samitu EU u Kopenhagenu. Po oceni Evropske komisije 8 zemalja Centralne i Istočne Evrope ih je ispunilo i 2004. će postati punopravni članovi EU. Druga vrsta kriterijuma odnosi se na pristupanje Monetarnoj uniji. [4] To su kriterijumi iz Mastrihta (Samit EU iz 1992.) koji su definisani na sledeći način:

1. stopa inflacije zemlje kandidata može biti najviše 1,5% iznad proseka stope inflacije tri zemlje članice sa najnižom stopom.

2. kamatna stopa ne može biti iznad proseka kamatne stope tri zemlje sa najnižom kamatnom stopom

3. devizni kurs mora biti stabilan i bez devalvacije tokom dve godine

4. javni dug ne sme preći iznos od 60% BDP

5. budžetski deficit ne može preći 3% BDP.

Očevidno je da ove stroge kriterijume za sada ne mogu ispuniti ni zemlje koje će 2004. postati punopravne članice EU. Ali, to je proces ka kome će makroekonomski indikatori ovih zemalja težiti do momenta punopravnog članstva u Monetarnoj uniji.

Drugi kriterijumi vezani su za tranziciione indikatore među kojima navodimo najvažnije koje bi trebalo ispuniti u periodu od 10 godina (2010.): [5]

Stopa rasta GDP za koju je poželjno da bude visoka (za našu zemlju su poželjne stope rasta od 7% do 10%)

GDP per capita koji bi trebalo da teži proseku EU (preko 9000 dolara godišnje) u periodu do 2010. godine; donja granica treba da bude na nivou od 6000 dolara per capita

Udeo poljoprivrede treba da opadne na ispod 5% GDP, a udeo usluga da se poveća na preko 60% BDP

Udeo štednje i investicija u BDP treba da se kreće između 20% i 25%

deficit tekućeg bilansa treba da opada ispod 5% BDP

udeo stranih direktnih investicija treba da raste do 10% BDP

budžetski deficit u granicama 3% BDP

javni dug do 60% BDP

spoljni dug do 30% BDP

stopa nezaposlenosti ispod 10%

stopa inflacije do 5% na godišnjem nivou

učešće javne potrošnje u BDP do 40%

kamatna stopa (na tržištu novca), nešto iznad stope inflacije

produktivnost rada do 70% proseka EU (a poželjno je i stići taj prosek produktivnosti)

udeo izdataka za obrazovanje, zdravstvo, nauku i istraživanja mora da poraste u BDP na račun izdataka za bezbednost i upravu

udeo privatnog sektora u BDP preko 90%.

Svi drugi indikatori koji se odnose na : kvalitet života, životni standard, stanje infrastrukture, stepen liberalizacije cena, kapitala, spoljne trgovine i monopola treba da se značajno poboljšavaju iz godine u godinu. Ovoj listi treba dodati indikatore koji se odnose na restrukturiranje preduzeća i banaka, reformu i razvoj finansijskog sektora, razvoj tržišta kapitala i rada, korporativno upravljanje, stepen konkurentnosti, rast atraktivnosti stranih ulaganja, reforme u oblasti privrednog zakonodavstva, kapaciteta administracije i pravosuđa, zaštite životne sredine i primene tehničkih standarda i reforme socijalnog, penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sistema.

 

2.3. Strategija i dinamika priključenja Evropskoj uniji

 

Preporuke za moguću strategiju SCG u Procesu stabilizacije i pridruživanja: [6]

1. Najvažnija preporuka za svaku zemlju, a samim tim i za SCG jeste da kontinuirano i ubrzano radi na ostvarenju kriterijuma definisanih odlukama Samita EU iz Kopenhagena. To su poznati politički i ekonomski kriterijumi, uključujući administratvine kapacitete, izgradnju insititucija i harmonizaciju propisa u skladu sa pravnim nasleđem Evropske unije.

2. U političkom smislu to je razvoj demokratskih institucija i prakse, vladavina zakona i prava, poštovanje ljudskih prava i zaštita manjina.To znači slobodne i fer izbore, slobodu medija, nezavisno sudstvo, smanjivanje korupcije i privrednog kriminala, zaštitu i poštovanje prava nacionalnih manjina, obustavljanje prakse povlašćenih grupa i pojedinaca koji su izvan, ili iznad zakona.

3. U ekonomskom smislu to je održavanje makroekonomske stabilnosti (fiskalna i spoljnoekonomska ravnoteža uz nisku stopu inflacije), dalji napredak strukturnih reformi (privatizacija, reforma infrastrukturnog sektora, reforma javnih rashoda, liberalizacija cena, trgovine i kapitala), smanjivanje razlike u donosu na ekonomski prosek Evropske unije.

4. Postojanje funkcionalne tržišne privrede znači ambijent u kome su cene i trgovina liberalizovani, a postoji slobodan protok rada, kapitala, roba i sluga, gde je dobro razvijen finansijski sistem, gde postoji zaštita svojine, i nema značajnih barijera za ulazak na tržište, a ostvarena je stabilnost i konsenzus o ekonomskoj politici. To znači nastavak strukturnih reformi i okončanje privatizacije, stabilan i održiv privredni rast, funkcionisanje tržišta rada i kapitala, dalje restrukturiranje bankarskog sektora.

5. Sposobnost da se izdrži konkurentski pritisak tržišnih snaga iz Unije znači da su privredni subjekti u poziciji da donose poslovne odluke o budućnosti u uslovima predvidivosti. To povlači postojanje dovoljnog obima ljudskih i kapitalnih resursa, kao i fizičke i tržišne infrastrukture. Sastavni deo ovog uslova je dalji razvoj malih i srednjih preduzeća, visok stepen otvorenosti privrede, restrukturiranje izvoznog sektora, visoka fleksibilnost tržišta radne snage.

6. Sposobnost da se preuzmu obaveze iz članstva u EU znači razvoj za­konskog i institucionalnog okvira, ostvarenje socijalne kohezije i postovanje visokog stepena socijalne solidarnosti, visok nivo zaštite životne sredine (što za sobom povlači ogromne finansijske izdatke) i uspešno okončanje pregovora o 30 poglavlja pravnog nasleđa Ekonomske unije.

7. Zemlje koje su bile uspešne u ispunjenju evropskih ugovora, a to su: Mađarska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Litvanija i Letonija postaće punopravni članovi Evropske unije 2004., jer je EU ocenila da su ispunile kriterijume iz Kopenhagena. Zemlje koje su u tome bile nedovoljno uspešne, a to su Rumunija i Bugarska moraće da rade na ispunjenju uslova kako bi postale punopravni članovi u narednom talasu proširenja Unije.

8. Uzroci nedovoljne uspešnosti Rumunije i Bugarske su: sporost u primeni i ispunjenju evropskih ugovora, nedovoljna politička stabilnost i niži stepen ostvarenja političkih kriterijuma; nedovoljna makroekonomska stabilnost i sporost u primeni strukturnih reformi, niži stepen ekonomske razvijenosti; nedovoljna konkurentnost privreda ovih zemalja i nedovoljno postojanje funkcionalne tržišne privrede, nedovoljno razvijen administrativno-institucionalni okvir, i nesposobnost da se u ovom trenutku (do 2004. godine) preuzmu značajne obaveze koje proističu iz punopravnog članstva u Evropskoj uniji.

9. Priključenje SCG (Srbije) Evropskoj uniji nema altenativu, jer zemlja ne može ostati izolovana, autarkična i na rubu civilizacije. Stoga je neophodno da se do kraja 2003. uradi Studija izvodljivosti od strane Evropske komisije, a tokom 2004. okončaju pregovori i potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao varijanta evropskih ugovora koja nam daje status pridružene članice EU. Istovremeno, treba uraditi studiju troškova i koristi u pridruživanju i doneti strategiju za ublažavanje negativnih efekata integracije. Do kraja 2010. treba ispuniti Sporazum, kriterijume iz Kopenhagena i okončati pregovore po svim relevantnim pitanjima da bi se postalo članicom Evropske unije. Alternativa ovoj dinamici je 2015. godina, ili dalje odlaganje sa neizvesnim konačnim ishodom. [7]

 

2.4 Kako ostvariti optimistički scenario budućeg razvoja Srbije

 

Prvi i najvažniji preduslov za realizaciju optimističkog scenarija razvoja (članstvo u EU do 2010.) je raspisivanje izbora na svim nivoima u Srbiji, najkasnije do proleća 2004. godine. Rezultat izbora trebalo bi da bude nova koaliciona i legitimna vlada, koja će postići novi društveni dogovor sa narodom. Osnovna načela tog dogovora moraju biti: jačanje demokratije, liberalizacija i deregulacija u privredi, novi razvojni program čiji će osnovni ciljevi biti rast proizvodnje i zaposlenosti, te razvoj privatnog preduzetništva na svim nivoima. Širok društveni konsenzus sa sindikatima, političkim strankama u opoziciji, nevladinim organizacijama i građanima u najširem smislu te reči, treba da vrati poverenje u državne institucije i da ravnomernije rasporedi socijalne troškove tranzicije, smanjujući nejednakosti u raspodeli dohotka i bogatstva. Ubrzana implementacija evropskih standarda podrazumeva se, ali ne toliko zbog Evrope po sebi, već zbog nas i našeg dinamičnog razvoja. Nisu nam potrebne parole o Evropi, već pretvaranje Srbije u zemlju dostojnu svojih građana po evropskim ekonomskim, političkim i civilizacijskim standardima. Uspostavljanje demokratske kontrole nad vlašću, nekorumpiranost političara i direktora i kažnjavanje odgovornih u vidu česte smenjivosti ukoliko ne ispunjavaju svoja predizborna obećanja i političke programe, siguran je put ka etabliranju jake i stabilne demokratske vladavine i institucija.

 

Zaključak

 

U odgovoru na pitanje "Kuda ideš Srbijo?" moguća su dva scenarija:

 

·        Pesimistički scenario

·        Optimistički scenario

 

Pesimistički scenario znači da će Srbija ostati u drugoj grupi zemalja u okviru Balkanskog sindroma, ili Balkanskog kulturnog kruga, sa koncentrisanom političkom moći i sporim tranzicionim refomama. To bi značilo odlaganje članstva u EU do 2015. godine, a verovatno i kasnije. Ekstremna varijanta ovog scenarija je "Argentinski rasplet" koji bi vodio dramatičnom povećanju socijalnih razlika, daljem padu životnog standarda i dugoročnoj političkoj nestabilnosti sa nesagledivim posledicama od kojih se ne bismo oporavili decenijama.

Optimistički scenario odvijao bi se kroz prevremene izbore, usvajanje novog ekonomsko-političkog dogovora i ubrzane tranzicione reforme, koje bi Srbiju do 2010. godine pretvorile u stabilnu demokratiju, sa efikasnim tržištem i punopravnim članstvom u Evropskoj uniji.

Skromnog smo uverenja (i umereno optimističkog), da oba scenarija imaju verovatnoću ishoda od 50 procenata!

 

 

LITERATURA

 

Crkvenac, M. Ekonomska politika, Informator, Zagreb, 1997.

Demokratska opozicija Srbije, Program za demokratsku Srbiju, Beograd, 2000. godina; sajt: www.g17plus.org.yu

Dimitrijević, B. Best Practices of EU Accession of Select Countries in Transition, Policy and Legal Advice Centre, Beograd, 2002.

Ekonomska politika, br. 2674 od 21. jula 2003.godine

Ekonomski pregled, Januar 2003. Narodna banka Srbije, Beograd

Ilić, G. - Ranković, J. Analiza rentabiliteta i finansijskog položaja privrede Srbije u 2002. godini, MAP br. 6 za 2003. Institut Ekonomskih nauka, Beograd

International Monetary Fund, IMF Approves US$249 Million Stand-By Credit for the Federal Republic of Yugoslavia, Washington D.C. June 2001.

Messerschmidt, B. – Dimitrijević, B. – Kovačević, R. Komparativna analiza stabilizacionih ugovora za Hrvatsku i Makedoniju i moguća strategija SRJ u procesu stabilizacije i pridruživanja, PLAC, Beograd, 2002.

Mesečne analize i prognoze, brojevi 5 i 6 za 2003. Institut Ekonomskih nauka, Beograd, 2003.

Pelević, B. Kvalitet državne vlasti u šest pokazatelja, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003.

Petrović, P. (redaktor), Recovery and Transition of the Yugoslav Economy, ekonomski program iz juna 2000. godine

Političke i ekonomske procene i prognoze, Bilten Instituta G17 Plus, Specijalno izdanje, Januar 2002. Beograd

Pregled. Srbija i Crna Gora. – Informativno-dokumentarni tromesečnik, br. 1, Beograd, 2003.

Samardžija, V. – Stančić, M. – Nikić, G. Hrvatska i EU:koristi i troškovi od integriranja, MEI, Zagreb, 2000. godina

Transition Report, European Bank for Reconstruction and Development, 2001. i 2002. London

Transition. The First Ten Years, The World Bank, Washington D.C. 2002.

 

(Autor je profesor Ekonomskog fakulteta i predsednik Političkog saveta Srpskog pokreta obnove)

 

31. 10. 2003.



[1] Demokratska opozicija Srbije – Program za demokratsku Srbiju, Beograd, 2000. go­di­na. Vi­de­ti o tome detaljnije na sajtu: www.g17plus.org.yu

[2] Detaljnije o ciljevima privrednog razvoja i ekonomske politike može se pročitati u knjizi: M. Crkvenac Ekonomska politika, Infomator, Zagreb, 1997. godine

[3] Videti takođe M. Crkvenac, Ekonomska politika, 1997. godina

[4]  Detaljnije u B. Dimitrijević The Best Practices..., PLAC, Beograd, 2002.

[5]  Kriterijumi nisu precizno teorijski kvantifikovani, ali su rezultat stavova koje su brojni svet­ski eksperti za makroekonomiju i tranziciju definisali u svojim radovima kao poželjne cilj­ne veličine.

[6]  B. Dimitrijević The Best Practices..., PLAC, Beograd, 2002. godina

[7]  Detaljnije o evropskim sporazumima, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, stu­di­ja­ma izvodljivosti i analizi troškova i koristi videti u: V.Samardžija - M.Stančić - G. Ni­kić Hr­vat­ska i EU: koristi i troškovi od integriranja, MEI, Zagreb, 2000. kao i u: B.Messer­schmidt - B.Dimitrijević-R.Kovačević Komparativna analiza stabilizacionih ugovora za Hr­vat­sku i Makedoniju i moguća strategija SRJ u procesu stabilizacije i pridruživanja, PLAC, Beograd, 2002.

 
     
     
 
Copyright by NSPM