Bojan Dimitrijević
SRBIJA IZMEĐU EVROPSKE
DEMOKRATIJE I BALKANSKOG SINDROMA
Uvod
Početkom
devedesetih godina došlo je do raspada sovjetskog bloka, rušenja
Berlinskog zida, stvaranja novih država na tlu SSSR-a i SFRJ,
ali i do napuštanja socijalističkog sistema i početka
tranzicionih procesa. Ciljevi tranzicije mogu se sažeti u dva
osnovna:
a) uspostavljanje stabilne demokratije i demokratskih političkih
institucija, b) izgradnja efikasne tržišne privrede.
Većina
zemalja bivšeg socijalističkog lagera, uključujući
i zemlje nastale raspadom SSSR, otpočele su tranzicione reforme
sa različitim tempom, dinamikom i rezultatima. Tako su se
prema kriterijumu brzine, sveobuhvatnosti i uspešnosti u ostvarivanju
osnovnih ciljeva tranzicije, vremenom iskristalisale u osnovi
tri grupe zemalja:
q
zemlje Centralne Evrope i Baltičke republike
koje će od 2004. biti punopravne članice Evropske unije;
q
zemlje bivšeg SSSR kod kojih su reforme sporije,
ekonomska efikasnost niska, konkurentna tržišna privreda još uvek
nije uspostavljena, a demokratske političke institucije slabe;
q
zemlje Balkana koje su u procesu Stabilizacije i
priključivanja Evropskoj uniji i koje se u pogledu ciljeva
tranzicije nalaze između prve i druge grupe zemalja.
Treću
grupu zemalja čine: Hrvatska, Makedonija, Bugarska, Rumunija,
Albanija, BiH i Srbija i Crna Gora. Ove zemlje karakteriše društvenoekonomska
situacija koju smo nazvali balkanskim
sindromom i koji ćemo ukratko opisati na sledeći
način: slabe demokratske institucije, prevlast izvršne vlasti
u odnosu na zakonodavnu i sudsku, izražena politička nestabilnost
koja se manifestuje štrajkovima, demonstracijama i dramatičnom
promenom političkog raspoloženja glasača, spore i neefikasne
ekonomske reforme, međunarodna nekonkurentnost privrede,
velike socijalne razlike koje se tranzicijom samo povećavaju,
nizak nivo poverenja stranih investitora, visok politički
rizik od izbijanja unutrašnjih konflikata i nerešeni problemi
u odnosima između država (naročito na prostoru bivše
SFRJ, gde odnose dodatno opterećuje i ratno nasleđe).
Decenija
ipo vladavine retrogradnog režima Slobodana Miloševića, bila
je u civilizacijskom smislu katastrofalna za Srbiju, a trebaće
i pola veka da se saniraju sve greške i posledice tog perioda.
Umesto
da bude šampion tranzicije u nekoj vrsti reformisane konfederacije
i da već 2004. postane članica Evropske unije, Srbija
je gurnuta u seriju ratnih sukoba, na granici građanskog
rata u samoj zemlji, hermetički zatvorena sankcijama i potpunom
političkom izolacijom, bombardovana od strane NATO-alijanse.
Sa potpuno zaustavljenim ekonomskim reformama, zemlja je vegetirala
u nekoj vrsti autarhije i političkog autoritarizma sa elementima
centralno-planske alokacije resursa.
Ekonomske
posledice takve vladavine ne mogu se pobrojati, ali navodimo samo
neke upečatljive ilustracije: štete od bombardovanja procenjene
su na preko 30 milijardi dolara, direktni i indirektni troškovi
potpune ekonomske izolacije procenjeni su na preko 100 milijardi
dolara, društveni proizvod sveo se na oko 30% nivoa iz 1989. godine,
nezaposlenost od preko 30% najviša je u Evropi, zemlju je pogodila
jedna od tri najrazornije hiperinflacije u ekonomskoj istoriji
sveta, više od polovine stanovništva živi u bedi, a društveni
proizvod per capita u 2000-toj godina bio je oko 920 dolara i
na nivou najsiromašnijih zemalja sveta u podsaharskoj Africi.
U
takvim okolnostima dogodio se 5. oktobar 2000. godine i smena
Miloševićevog režima. Ogromna demokratska energija građana
Srbije predvođena koalicijom DOS, usmerila se u pravcu tranzicije
sa ciljem stvaranja demokratske Srbije, ekonomski prosperitetne,
koja krupnim koracima ide u susret evropskim integracijama, stvaranju
"otvorenog društva" i stabilne demokratije evropskog
tipa. Osnovni elementi izbornog programa DOS-a bili su:
Ekonomske
reforme u cilju stvaranja tržišne, konkurentske i privatne privrede
Vladavina
prava i izgradnja demokratskog društva
Rast
standarda i kvaliteta života građana Srbije
Obračun
sa kriminalom i korupcijom
Slobodni
mediji
Nezavisno
i nekorumpirano sudstvo
Integracija
u svet i ulazak u Evropsku uniju
Donošenje
novog Ustava Srbije
Sada
posle tri godine, može se reći da su osnovna
načela i ideali ovog programa iznevereni. Građani
se nalaze u stanju apatije i razočarenja, a Srbija počinje
da se kreće u začaranom krugu, obolela od Balkanskog
sindroma i daleko od modela stabilne evropske demokratije.
Stoga
će ovaj tekst pokušati da odgovori na dva osnovna pitanja:
- Gde smo sada i kuda idemo?
- U kom pravcu treba da idemo i na koji način?
To
će ujedno biti i osnovna struktura rada. Daćemo prikaz
osnovnih rezultata ekonomskih i institucionalnih reformi sa ocenom
da se Srbija trenutno nalazi na putu Balkanskog sindroma, a zatim
ćemo u drugom delu rada pokazati šta treba da budu osnovni
ciljevi na putu stvaranja stabilne, demokratske i ekonomski efikasne
zemlje, i kako te ciljeve ostvariti.
2.
KUDA TREBA DA IDEMO, ILI KAKO DA SRBIJA POSTANE STABILNA DEMOKRATIJA
I ČLANICA EVROPSKE UNIJE
2.1.
Najznačajniji ciljevi privrednog razvoja i ekonomske politike
zemlje
Za
državnu zajednicu Srbije i Crne Gore, (ili za obe članice
odvojeno), smatramo da postoje tri strateška cilja:
1.
Završetak tranzicionih ekonomskih i političkih reformi;
2.
Ubrzani i dugoročni privredni razvoj i porast blagostanja
društva u celini i građana pojedinačno;
3.
Ispunjenje uslova za priključenje EU kao punopravne članice
do 2010. godine.
Ciljevi
navedeni pod tačkama 1 i 2 mogu se dalje operacionalizovati
i detaljnije klasifikovati na sledeći način:
dugoročni
održivi privredni rast i razvoj
porast
blagostanja i životnog standarda građana u cilju zadovoljenja
kolektivnih i pojedinačnih potreba na sve višem civilizacijskom
nivou
povećanje
pravednosti u raspodeli dohotka i bogatstva i politika socijalne
sigurnosti građana koja se realizuje u trouglu: država –
tržište – porodica
zaštita
i razvoj privrednih grana u kojima imamo komparativne i konkurentske
prednosti
pravednija
raspodela dohotka i bogatstva
poboljšana
efikasnost u korišćenju ograničenih resursa i alokaciji
faktora proizvodnje
održanje
unutrašnje stabilnosti (stabilnosti cena i budžeta)
održanje
spoljne stabilnosti (platni bilans i devizni kurs)
postizanje
što niže stope nezaposlenosti (pune zaposlenosti)
rast
izvoza, porast međunarodne konkurentnosti domaće privrede,
veći priliv stranih direktnih investicija i smanjenje nivoa
spoljne zaduženosti zemlje
tehničko-tehnološka
modernizacija i transfer tehnologije
porast
produktivnosti rada i smanjenje jediničnih troškova rada
završetak
procesa privatizacije i restrukturiranja preduzeća i banaka
u cilju ostvarenja veće efikasnosti privrede
koncipiranje
mera u cilju podrške razvoju malih i srednjih preduzeća,
strukturnim promenama privrede i izvoza i dugoročnom rastu
proizvodnje
razvoj
finansijskog sistema, tržišta kapitala, ali i integralnog tržišta
faktora proizvodnje
decentralizacija,
deregulacija, liberalizacija i ravnomerniji regionalni razvoj
privrede.
Ovoj
listi ciljeva, treba dodati i one koji proističu iz obaveza
prema Evropskoj uniji (o čemu više u nastavku teksta), kao
što su:
1)
stabilnost institucija koje garantuju demokratiju i slobodu, 2)
uspostavljanje pravne države, 3) poštovanje manjina, 4) zaštita
ljudskih prava, 5) funkcionalna tržišna privreda i 6) spremnost
suočavanja sa konkurencijom.
Šira
lista ciljeva takođe sadrži i nekoliko koji imaju nespornu
vrednosnu i civilizacijsku dimenziju: a) zdravlje čoveka,
b) sigurnost ljudi, c) kvalitet društva u kome se živi i radi,
d) kvalitet i očuvanje životne sredine, d) etički sistem.
Svi
nabrojani ciljevi mogu se razvrstati na kratkoročne, srednjoročne
i dugoročne, ali je njihovo ispunjenje uslov za razvoj Srbije
kao stabilne evropske demokratije i ekonomski efikasne zemlje.
2.2.
Pregled makroekonomskih kriterijuma konvergencije
Najvažniji,
mada kvalitativni kriterijumi konvergencije ka Evropskoj uniji
definisani su na Samitu EU u Kopenhagenu. Po oceni Evropske komisije
8 zemalja Centralne i Istočne Evrope ih je ispunilo i 2004.
će postati punopravni članovi EU. Druga vrsta kriterijuma
odnosi se na pristupanje Monetarnoj uniji. To su kriterijumi
iz Mastrihta (Samit EU iz 1992.) koji su definisani na sledeći
način:
1.
stopa inflacije zemlje kandidata može biti najviše 1,5% iznad
proseka stope inflacije tri zemlje članice sa najnižom stopom.
2.
kamatna stopa ne može biti iznad proseka kamatne stope tri zemlje
sa najnižom kamatnom stopom
3.
devizni kurs mora biti stabilan i bez devalvacije tokom dve godine
4.
javni dug ne sme preći iznos od 60% BDP
5.
budžetski deficit ne može preći 3% BDP.
Očevidno
je da ove stroge kriterijume za sada ne mogu ispuniti ni zemlje
koje će 2004. postati punopravne članice EU. Ali, to
je proces ka kome će makroekonomski indikatori ovih zemalja
težiti do momenta punopravnog članstva u Monetarnoj uniji.
Drugi
kriterijumi vezani su za tranziciione indikatore među kojima
navodimo najvažnije koje bi trebalo ispuniti u periodu od 10 godina
(2010.):
Stopa
rasta GDP za koju je poželjno da bude visoka (za našu zemlju su
poželjne stope rasta od 7% do 10%)
GDP
per capita koji bi trebalo da teži proseku
EU (preko 9000 dolara godišnje) u periodu do 2010. godine; donja
granica treba da bude na nivou od 6000 dolara per capita
Udeo
poljoprivrede treba da opadne na ispod 5% GDP, a udeo usluga da
se poveća na preko 60% BDP
Udeo
štednje i investicija u BDP treba da se kreće između
20% i 25%
deficit tekućeg bilansa treba da opada
ispod 5% BDP
udeo
stranih direktnih investicija treba da raste do 10% BDP
budžetski
deficit u granicama 3% BDP
javni
dug do 60% BDP
spoljni
dug do 30% BDP
stopa
nezaposlenosti ispod 10%
stopa
inflacije do 5% na godišnjem nivou
učešće
javne potrošnje u BDP do 40%
kamatna
stopa (na tržištu novca), nešto iznad stope inflacije
produktivnost
rada do 70% proseka EU (a poželjno je i stići taj prosek
produktivnosti)
udeo izdataka za obrazovanje, zdravstvo,
nauku i istraživanja mora da poraste u BDP na račun izdataka
za bezbednost i upravu
udeo
privatnog sektora u BDP preko 90%.
Svi
drugi indikatori koji se odnose na : kvalitet života, životni
standard, stanje infrastrukture, stepen liberalizacije cena, kapitala,
spoljne trgovine i monopola treba da se značajno poboljšavaju
iz godine u godinu. Ovoj listi treba dodati indikatore koji se
odnose na restrukturiranje preduzeća i banaka, reformu i
razvoj finansijskog sektora, razvoj tržišta kapitala i rada, korporativno
upravljanje, stepen konkurentnosti, rast atraktivnosti stranih
ulaganja, reforme u oblasti privrednog zakonodavstva, kapaciteta
administracije i pravosuđa, zaštite životne sredine i primene
tehničkih standarda i reforme socijalnog, penzionog, zdravstvenog
i obrazovnog sistema.
2.3.
Strategija i dinamika priključenja Evropskoj uniji
Preporuke
za moguću strategiju SCG u Procesu stabilizacije i pridruživanja:
1.
Najvažnija preporuka za svaku zemlju, a samim tim i za SCG jeste
da kontinuirano i ubrzano radi na ostvarenju kriterijuma definisanih
odlukama Samita EU iz Kopenhagena. To su poznati politički
i ekonomski kriterijumi, uključujući administratvine
kapacitete, izgradnju insititucija i harmonizaciju propisa u skladu
sa pravnim nasleđem Evropske unije.
2.
U političkom smislu to je razvoj demokratskih institucija
i prakse, vladavina zakona i prava, poštovanje ljudskih prava
i zaštita manjina.To znači slobodne i fer izbore, slobodu
medija, nezavisno sudstvo, smanjivanje korupcije i privrednog
kriminala, zaštitu i poštovanje prava nacionalnih manjina, obustavljanje
prakse povlašćenih grupa i pojedinaca koji su izvan, ili
iznad zakona.
3.
U ekonomskom smislu to je održavanje makroekonomske stabilnosti
(fiskalna i spoljnoekonomska ravnoteža uz nisku stopu inflacije),
dalji napredak strukturnih reformi (privatizacija, reforma infrastrukturnog
sektora, reforma javnih rashoda, liberalizacija cena, trgovine
i kapitala), smanjivanje razlike u donosu na ekonomski prosek
Evropske unije.
4.
Postojanje funkcionalne tržišne privrede znači ambijent u
kome su cene i trgovina liberalizovani, a postoji slobodan protok
rada, kapitala, roba i sluga, gde je dobro razvijen finansijski
sistem, gde postoji zaštita svojine, i nema značajnih barijera
za ulazak na tržište, a ostvarena je stabilnost i konsenzus o
ekonomskoj politici. To znači nastavak strukturnih reformi
i okončanje privatizacije, stabilan i održiv privredni rast,
funkcionisanje tržišta rada i kapitala, dalje restrukturiranje
bankarskog sektora.
5.
Sposobnost da se izdrži konkurentski pritisak tržišnih snaga iz
Unije znači da su privredni subjekti u poziciji da donose
poslovne odluke o budućnosti u uslovima predvidivosti. To
povlači postojanje dovoljnog obima ljudskih i kapitalnih
resursa, kao i fizičke i tržišne infrastrukture. Sastavni
deo ovog uslova je dalji razvoj malih i srednjih preduzeća,
visok stepen otvorenosti privrede, restrukturiranje izvoznog sektora,
visoka fleksibilnost tržišta radne snage.
6.
Sposobnost da se preuzmu obaveze iz članstva u EU znači
razvoj zakonskog i institucionalnog okvira, ostvarenje socijalne
kohezije i postovanje visokog stepena socijalne solidarnosti,
visok nivo zaštite životne sredine (što za sobom povlači
ogromne finansijske izdatke) i uspešno okončanje pregovora
o 30 poglavlja pravnog nasleđa Ekonomske unije.
7.
Zemlje koje su bile uspešne u ispunjenju evropskih ugovora, a
to su: Mađarska, Slovenija, Češka, Slovačka, Poljska,
Estonija, Litvanija i Letonija postaće punopravni članovi
Evropske unije 2004., jer je EU ocenila da su ispunile kriterijume
iz Kopenhagena. Zemlje koje su u tome bile nedovoljno uspešne,
a to su Rumunija i Bugarska moraće da rade na ispunjenju
uslova kako bi postale punopravni članovi u narednom talasu
proširenja Unije.
8.
Uzroci nedovoljne uspešnosti Rumunije i Bugarske su: sporost u
primeni i ispunjenju evropskih ugovora, nedovoljna politička
stabilnost i niži stepen ostvarenja političkih kriterijuma;
nedovoljna makroekonomska stabilnost i sporost u primeni strukturnih
reformi, niži stepen ekonomske razvijenosti; nedovoljna konkurentnost
privreda ovih zemalja i nedovoljno postojanje funkcionalne tržišne
privrede, nedovoljno razvijen administrativno-institucionalni
okvir, i nesposobnost da se u ovom trenutku (do 2004. godine)
preuzmu značajne obaveze koje proističu iz punopravnog
članstva u Evropskoj uniji.
9.
Priključenje SCG (Srbije) Evropskoj uniji nema altenativu,
jer zemlja ne može ostati izolovana, autarkična i na rubu
civilizacije. Stoga je neophodno da se do kraja 2003. uradi Studija
izvodljivosti od strane Evropske komisije, a tokom 2004. okončaju
pregovori i potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao varijanta evropskih ugovora
koja nam daje status pridružene članice EU. Istovremeno,
treba uraditi studiju troškova i koristi u pridruživanju i doneti
strategiju za ublažavanje negativnih efekata integracije. Do kraja
2010. treba ispuniti Sporazum, kriterijume iz Kopenhagena i okončati
pregovore po svim relevantnim pitanjima da bi se postalo članicom
Evropske unije. Alternativa ovoj dinamici je 2015. godina, ili
dalje odlaganje sa neizvesnim konačnim ishodom.
2.4
Kako ostvariti optimistički scenario budućeg razvoja
Srbije
Prvi
i najvažniji preduslov za realizaciju optimističkog
scenarija razvoja (članstvo u EU do 2010.) je raspisivanje
izbora na svim nivoima u Srbiji, najkasnije do proleća 2004.
godine. Rezultat izbora trebalo bi da bude nova koaliciona i legitimna
vlada, koja će postići novi
društveni dogovor sa narodom. Osnovna načela tog dogovora
moraju biti: jačanje demokratije, liberalizacija i deregulacija
u privredi, novi razvojni program čiji će osnovni ciljevi
biti rast proizvodnje i zaposlenosti, te razvoj privatnog preduzetništva
na svim nivoima. Širok društveni konsenzus sa sindikatima, političkim
strankama u opoziciji, nevladinim organizacijama i građanima
u najširem smislu te reči, treba da vrati poverenje u državne
institucije i da ravnomernije rasporedi socijalne troškove tranzicije,
smanjujući nejednakosti u raspodeli dohotka i bogatstva.
Ubrzana implementacija evropskih standarda podrazumeva se, ali
ne toliko zbog Evrope po sebi, već zbog nas i našeg dinamičnog
razvoja. Nisu nam potrebne parole o Evropi, već pretvaranje
Srbije u zemlju dostojnu svojih građana po evropskim ekonomskim,
političkim i civilizacijskim standardima. Uspostavljanje
demokratske kontrole nad vlašću, nekorumpiranost političara
i direktora i kažnjavanje odgovornih u vidu česte smenjivosti
ukoliko ne ispunjavaju svoja predizborna obećanja i političke
programe, siguran je put ka etabliranju jake i stabilne demokratske
vladavine i institucija.
Zaključak
U
odgovoru na pitanje "Kuda ideš Srbijo?" moguća
su dva scenarija:
·
Pesimistički scenario
·
Optimistički scenario
Pesimistički
scenario znači da će Srbija ostati u drugoj grupi zemalja
u okviru Balkanskog sindroma, ili Balkanskog kulturnog kruga,
sa koncentrisanom političkom moći i sporim tranzicionim
refomama. To bi značilo odlaganje članstva u EU do 2015.
godine, a verovatno i kasnije. Ekstremna varijanta ovog scenarija
je "Argentinski rasplet" koji bi vodio dramatičnom
povećanju socijalnih razlika, daljem padu životnog standarda
i dugoročnoj političkoj nestabilnosti sa nesagledivim
posledicama od kojih se ne bismo oporavili decenijama.
Optimistički
scenario odvijao bi se kroz prevremene izbore, usvajanje novog
ekonomsko-političkog dogovora i ubrzane tranzicione reforme,
koje bi Srbiju do 2010. godine pretvorile u stabilnu demokratiju,
sa efikasnim tržištem i punopravnim članstvom u Evropskoj
uniji.
Skromnog
smo uverenja (i umereno optimističkog), da oba scenarija
imaju verovatnoću ishoda od 50 procenata!
LITERATURA
Crkvenac,
M. Ekonomska politika, Informator,
Zagreb, 1997.
Demokratska
opozicija Srbije, Program
za demokratsku Srbiju, Beograd, 2000. godina; sajt: www.g17plus.org.yu
Dimitrijević,
B. Best Practices of EU
Accession of Select Countries in Transition, Policy and Legal
Advice Centre, Beograd, 2002.
Ekonomska politika, br. 2674 od
21. jula 2003.godine
Ekonomski pregled, Januar 2003.
Narodna banka Srbije, Beograd
Ilić,
G. - Ranković, J. Analiza
rentabiliteta i finansijskog položaja privrede Srbije u 2002.
godini, MAP br. 6 za 2003. Institut Ekonomskih nauka, Beograd
International
Monetary Fund, IMF Approves
US$249 Million Stand-By Credit for the Federal Republic of Yugoslavia,
Washington D.C. June 2001.
Messerschmidt,
B. – Dimitrijević, B. – Kovačević, R. Komparativna analiza stabilizacionih ugovora za Hrvatsku i Makedoniju
i moguća strategija SRJ u procesu stabilizacije i pridruživanja,
PLAC, Beograd, 2002.
Mesečne analize i prognoze,
brojevi 5 i 6 za 2003. Institut Ekonomskih nauka, Beograd, 2003.
Pelević,
B. Kvalitet državne vlasti
u šest pokazatelja, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003.
Petrović,
P. (redaktor), Recovery
and Transition of the Yugoslav Economy, ekonomski program
iz juna 2000. godine
Političke i ekonomske procene i prognoze, Bilten Instituta G17 Plus, Specijalno izdanje, Januar 2002. Beograd
Pregled. Srbija i Crna Gora. –
Informativno-dokumentarni tromesečnik, br. 1, Beograd, 2003.
Samardžija,
V. – Stančić, M. – Nikić, G. Hrvatska
i EU:koristi i troškovi od integriranja, MEI, Zagreb, 2000.
godina
Transition Report, European Bank
for Reconstruction and Development, 2001. i 2002. London
Transition.
The First Ten Years, The World Bank, Washington
D.C. 2002.
(Autor je profesor Ekonomskog fakulteta i predsednik
Političkog saveta Srpskog pokreta obnove)
31. 10. 2003.