|
|
DEBATE
Debata: Svet posle 11. septembra/Globalizacija
|
|
|
Branko Radun:
SPOLJNA POLITIKA
IZMEĐU "AMERIČKIH JANIČARA" I "ANTIAMERIČKOG
ŠEŠELJIZMA"
Polemika sa gđom. Radojičić je dobila
koliko interesantan toliko i neželjen tok. Naša je namera bila
da se na ovom "forumu" pokrene rasprava o nacionalnoj
strategiji i odnosu prema SAD. Tekst "Srbija u raljama globalizma"
je ilustracija duhovne i političke "situacije"
i pokušava da na osnovu opisa globalizacije i američke "svemoći"
odgovori na pitanje: Šta da se radi? Ili, drugačije rečeno,
kakav odnos treba da mi kao društvo i država imamo prema Americi,
sa ciljem opstanka i ostvarenja minimuma nacionalnih ciljeva?
Umesto toga rasprava je skrenula na pitanje motivacije američke
(pa i zapadne) spoljne politike u naše vreme, to jest na pitanje
da li je u njoj ideološki momenat prisutan (ili bitan) ili nije.
Ali
smatrajući da je ovo pitanje od izuzetne važnosti i za naš
odnos prema Americi (i EU), mi verujemo da je bitno da se razjasni
koliko je to moguće. Pošto i gđa Radojičić
prihvata kao "opšte mesto" da je interes (»samoživi«, »sebični« i »ne samo materijalni«) na Zapadu shvaćen
i praktikovan kao volja za moć koja vuče koren iz religijske
tradicije (u Americi je to puritanizam) suština liberalizma i
modernog načina života, onda je mnogo šta jasnije u ovoj
raspravi. Sada prelazimo na finese razlikovanja "koncepcije
moći" od "same moći" i "koncepcije
interesa" od "samog interesa". Naime naš oponent
tvrdi da Amerika širom sveta ne širi svoju, "liberalnu koncepciju
interesa i svoj, Zapadni koncept
moći" kako mi tvrdimo već ona "afirmiše, odnosno
svim raspoloživim sredstvima realizuje
sopstveni interes i potvrđuje
sopstvenu moć". Ovde je, verujemo, došlo do nesporazuma,
jer to što Amerika nastupa u ime svoje ideje Moći&Interesa
ne znači da im je primarno širenje te svoje koncepcije, već
da ga pre svega žele ostvariti, tj. "svim raspoloživim sredstvima
realizovati sopstveni interes i potvrditi sopstvenu moć"
u onom smislu kako je vidi i želi. Američka (i zapadnjačka)
opsesija globalnom moći (specifično i kvantitativno
shvaćenom moći) stvara jednu "agonalnu" težnju
da se ona ostvari "svim raspoloživim sredstvima". Mit
o čovekovoj moći i svemoći u svetu je temeljna
"ideja" zapadne "racionalističke" civilizacije
i motivacioni pokretač makijavelističke borbe i stoga
se mora uvažavati u našoj spoljnoj politici. Ovim ne opvrgavamo
stav gđe. Radojčić, već naprotiv slažući
se sa njim, nastojimo samo da ga malo dublje sagledamo sa pozicije
civilizacijske psihologije
[1]
.
Saglasni smo i sa stavom da je tom i
tako shvaćenom interesu neophodna ideološka racionalizacija
[2]
(ne samo u politici već i u životu)
i da su to u praksi teško odvojivi fenomeni. Ali isto tako to
ne znači da ispod tog "interesa" nema ničega
ideološkog i mitskog, barem u podsvesti i kod onih koji veruju
da ih pokreće "interes i ništa drugo do interes".
Prihvatamo i to da ne samo da izgleda glupo i surovo, već
da to i jeste shvatanje američkog čoveka koji poistovećuje
sopstveni (uglavnom) materijalni interes sa opštim dobrom. Ali
nije reč samo o savremenoj spoljnoj politici Amerike, već
o njenoj celokupnoj kulturi i istoriji, sve sa njenim toliko hvaljenim
liberalnim misliocima koji izgledaju u svojim teorijama čedno
u odnosu na savremenu američku politiku
[3]
.
Kada kažemo da je "ideologija sebičnosti"
duh savremenog liberalnog društva koje je u sebi "sublimiralo
sve hilijastičke snove Zapadnog čoveka i kao takvo jeste
'istinski ostvarena utopija' (Bodrijar)" ne mislimo pod tim
ništa pozitivno kako proizilazi iz tumačenja gđe. Radojičić.
Utopizam ili njegov religijski predak hilijazam nije ništa dobro
doneo svetu, (to smo mi iskusili sa komunizmom) jer je proizvod
zapadnog racionalističkog uma koji želi kontrolu nad svetom
i istorijom. O našem negativnom odnosu prema Globalnoj Utopiji
svedoči i tekstovi "Srbija u raljama globalizma"
i "Američki krstaši II" i svojim naslovima i sadržajem.
[4]
Kako smo onda mogli biti svrstani u "globalistički"
tabor od strane našeg oponenta. Spremni smo da odmah zanemarimo
mogućnost da je u pitanju ljudska sklonost da se drugačije
mišljenje, pa i onda kada se u mnogo čemu poklapa, etiketiranjem
("sektaško") diskvalifikuje jer je ipak reč o izgrađenom
intelektualcu koji je politički angažovan i to još sa etičkih
pozicija. Ako nije povređena sujeta – šta je onda u pitanju?
Verovatno ideološka potreba da se svako drugačije mišljenje
ubaci u neku fioku koja ne nosi lep naziv. A sve jer se mi u našoj
kritici Zapada – Amerike trudimo da budemo objektivni i neostrašćeni
(što je priznajmo nedostižan ideal). Ako mi oštro govorimo o američkoj
politici i društvu kao o zajednici koja je opsednuta voljom za
moć, a pri tom ne izražavamo danas već ritualni antiamerikanizam
i antiglobalizam, onda smo mi nešto "sektaško". Ako
i pored više nego oštrih reči upućenih na račun
američkog liberalizma ("apokaliptični", "makijavelistički",
"krstaški", "totalitarni" i sl.) mi i dalje
tvrdimo da poštujemo onu pravu i pozitivnu Ameriku, nas svrstavaju
u intelektualno perverznu "sektu amerikanofila". Mi
smo pod navodnicima naveli da nam je Amerika "druga otadžbina"
[5]
da bi smo ilustrovali koliko dobrog i lošeg
u svom odrastanju i sazrevanju njoj dugujemo (muzika, strip, film,
knjige…), što vidimo da je slučaj i sa gđom. Radojčić
[6]
(barem preko toliko spominjanog Noama Čomskog).
Negirati ogroman uticaj američke kulture i političke
misli na sebe ("druga otadžbina") bučnim antiamerikanizmom,
nikako nije znak intelektualne zrelosti
[7]
, čak i ako je reč o intelektualnom
šešeljizmu u polemici. A onoga koji ne pristaje na danas pomodno
pljuvanje po američkoj politici koju primenjuju naši antiglobalisti
i demodirani patrioti, što sprečava dublje i istinitije sagledavanje
fenomena, najjednostavnije je etiketirati npr. kao fanatika i
amerikanofila (ovo drugo je valjda gore od prvog).
Da ovaj tekst nismo pisali radi sitnih prepucavanja
u stilu "šta je starije kokoška ili jaje" (interes ili
ideologija) već radi nečega mnogo važnijeg sada želimo
pokazati. Ovo prethodno je bio samo uvod u glavnu temu – kakav
odnos imati prema Americi? Naš tekst je mogao biti napadnut sa
leva kao desničarski (što se i desilo u ovom slučaju)
ali i sa desnice kao levičarski, od antiglobalista kao globalistički
i od globalista kao antiglobalistički. Problem je u našoj
intelektualnoj eliti koja se uvek "sektaški" svrstavala
u neke struje i škole zapadnog mišljenja i tako stvarala veštačke
i produbljivala postojeće podele i netrpeljivosti. Globalno uzevši naša inteligencija je "lumpenproleterska,
lakoumna, provincijalna, pozerska, snobovska, u kreativnom pogledu
jalova, u moralnom pogledu više nego krhka, u ideološkoj zatucanosti
uvek tvrda preko mere, uvek u raskoraku sa svojom zemljom zbog
tuđih ideala i interesa" (Brdar: 2003, 20). Ta i takva
inteligencija je išla zajedno sa onim što se pre Drugog svetskog
rata zvalo "partizanština" to jest jedna usko klanovska
i partijska svest koja one druge i sa drugačijim mišljenjem
etiketira po principu: "ko nije sa nama protiv nas je".
Mi ne možemo imati nikakvu razumnu nacionalnu strategiju,
pa tako ni razuman odnos prema Americi dok god ne raskrstimo sa
sopstvenim i uvezenim ideološkim predrasudama koje vode u sektašenje
i nove sukobe. Naš odnos prema Americi je opterećen ili amerikanofilijom
liberala (ne samo "eksperata" G17) ili antiamerikanizmom
(ne samo "patriota"). Kod nas je sve crno-belo, pro
et contra
[8]
dobro ili zlo. Ideologije uvezene sa zapada
imaju manihejsku optiku kojoj se na našim prostorima dodaju tragikomična
preterivanja i dodatna izobličenja. Na taj način naši
"globalisti" i "neoliberali" postaju bedne
sluge svojim zapadnih mentora
[9]
, što je dovelo do pogubnih posledica dosovske
vladavine, dok nasuprot njih "antiglobalisti" ideološki
jednostrano i neodgovorno napadaju američku politiku i Ameriku
[10]
. Ovi pomodni "antiamerikanci"
[11]
nas mnogo podsećaju na one antiameričke
intelektualce iz miloševićevog vremena
[12]
poput već skoro zaboravljenog Dragoša
Kalajića.
Potrebno je reći nešto i o antiamerikanizmu
u svetu i kod nas. Antiamerički raspoloženi "Evropljani
vide 'Amerikance' kao kauboje i siledžije" (Garton: 2003),
pa ih u tome pomodno slede i naši intelektualci. Antiamerikanizam
je konstanta evropske levice i desnice, to je "strast koja
čoveka čini slepim" (Levi: 2001) Amerika je "idealno"
opravdanje za sve civilizacijske neuspehe srpskog društva (pre
su za sve bili krivi Turci). Iako nam je Amerika, a i čitav
Zapad (setimo se samo Nemačke u dva svetska rata) nanela
mnogo zla, ipak smo mi sami najveći krivci za svoje propadanje. Antiamerikanizam je postao prava opsesija
čitavih zemalja i zajednica i nikako nije dobro da se i mi
njemu prepuštamo. Intelektualna i politička eksploatacija dubokog, i u velikoj meri opravdanog antiameričkog
raspoloženja u Srbiji samo doliva ulje na vatru. Oni koji potpaljuju antiameričke strasti dobijaju
jeftine poene u intelektualnoj i političkoj javnosti, a zapravo
samo povređuju još nezaceljene rane od
brutalnog odnosa Amerike prema Srbiji i srpskom narodu (bombardovanje
1999. je samo kulminacija trajne antisrpske politike). Mi Ameriku
ne smemo mrzeti za ono zlo što nam je učinila, moramo "oprostiti
neprijatelju" ali isto tako i zapamtiti sve što se desilo
za nauk budućeg vremena.
[13]
I na kraju da kažemo nešto
o pravoj temi za raspravu - našoj strategiji odnosa prema Americi.
Da bi smo do nje došli mi se moramo osloboditi servilne i pogubne
amerikanolatrije "američkih janičara"
(tu ne spadaju samo likovi poput Tadića, Svilanovića,
Labusa, Dinkića i Draškovića već i veliki deo "misionarske
inteligencije") ali i jalovog, pa i štetnog antiamerikanizma.
Amerika je ono što jeste i moramo je prihvatiti kao istorijsku
realnost, ne treba prema njoj biti ni popustljiv ni tvrdoglav,
ako je na štetu vitalnih nacionalnih interesa. Pošto smo u jednom
podređenom i vazalnom položaju prema "neofeudalnim strukturama"
(Molnar 1996: 44. i 81.) globalne moći prema tome se i moramo
orijentisati.
Momčilo Selić
je pre par godina primetio da Đinđić poput Ljotića
dobrovoljno prihvata stranu "okupaciju", jer se ideološki
slaže sa trenutnim gospodarom Zapada – Sveta, dok je Koštunica
poput Nedića koji to čini jer je primoran i radi spasavanja
minimuma nacionalnih interesa. Možda je paralela pojednostavljena,
ali pogađa suštinu naše pozicije i naše moguće strategije
odnosa prema Americi (i EU). Ona mora biti elastična, fokusirana
na vitalne ciljeve i minimum ispod koga ne smemo ići. Amerika
je datost i moramo je prihvatiti, a pre svega razumeti njen način
funkcionisanja i razmišljanja. Njima je najbolje pristupiti pošteno
i otvorenih karata sa definisanim nacionalnim interesima i ciljevima
koje želimo ostvariti. To ne može uraditi ni servilna dosovska
vlast niti neka proevropsko-antiamerička koju huškaju neodgovorni
intelektualci, već samo mudra, patriotska i odgovorna vlada
koja ima podršku naroda. Samo ona može voditi aktivnu i konstruktivnu
politika odnosa prema SAD i EU. U tom smislu podržavamo ideju,
iako je za sada nerealna, g. Koštunice za koncentracionom vladom
koja bi stabilizovala unutrašnje prilike i omogućila
dolaženje do nacionalnog koncenzusa. Vlada DSS-a G17 i SPO-NS
je za nas nestabilna i previše "proamerička" jer
bi DSS bio u manjini. Kako se čini mi za sada nećemo
imati stabilnu vladu, pa tako ni stabilnu spoljnu politiku – oslobođenu
pogubnih krajnosti kako podaničkog odnosa prema Americi
(G17 i SPO) tako i patetično-demagoškog antiamerikanizma
(radikalskog i antiglobalističkog).
Navedeni radovi i literatura
·
Brdar, Milan (2003).
"Razaranje Troje" u Prizmi, decembar 2003. Beograd:
Centar za liberalno-demokratske studije. www.clds.org.yu
·
Domenak, Žan-Mari (1991).
intervju u Galaksiji, jul-avgust 1991. Beograd: Galaksija.
·
Eko, Umberto (2002). "Američki mit triju antiameričkih
generacija" u knjizi O književnosti, Beograd: Narodna knjiga.
·
Frojnd, Žilijen (1998) Avanture zapada. Beograd:
Kalekom.
·
Garton Eš, Timoti (2003).
"Antievropeizam u Americi" The New York Review of Books, 13. 2. 2003. New York. Objavljeno na www.nspm.org
·
Habermas, Jirgen (2002). "Eksplozivna mešavina"
intervju The
Nation, 16. decembar 2002. www.nspm.org
·
Janković, Ivan (2003). "Srpska (anti)globalizacija" prikaz u NSPM. Beograd:
NSPM www.nspm.org.yu
·
Kisindžer, Henri. Diplomatija tom II Beograd.
·
Levi, Bernar-Anri (2001). "Rat za prosvećenost"
intervju Spiegel. 3.12.2001. www.nspm.org
·
Molnar, Tomas (1996). Liberalna hegemonija. Beograd:
SKC.
[1]
Lektira o toj dubokoj i milenijumskoj opsesivnoj
težnji Zapada ka globalnoj moći može poslužiti svaka pristojna
istorija. A osim toga na različite načine i sa različitih
pozicija o tome promišljaju i Hegel koji vidi Germane kao "izabranike"
Svetskog Duha koji će dovršiti istoriju, Marksova kritika
kapitalizma i imperijalizma, Ničeovo veličanje Natčoveka,
kao i Adlerova varijacija psihologije volje za moć, Špenglerova
filozofija istorije zapada kao "faustovske" volje
za svetskom moći, Fromovo tumačenje zapada kao "bolesno"
agresivnog i nekrofiličnog društva ili Hajdegerovo shvatanje
"tehnike" kao osvajačkog duha zapadnog čoveka,
ili filozofska vizija Dostojevskog o Zapadu kao ostvarenju katoličkog
sna o "čovekobogu" koji vlada svetom i prirodom.
Ovi nasumice izabrani naučnici i mislioci, kojima bi se
mogao lako nastaviti, svedoče o tome da iza prividno racionalnog
interesa stoji iracionalna i podsvesna priroda čoveka u
kojoj važno mesto imaju predrasude, patološke emocije i opsesije
od kojih je najznačajnija volja za globalnom moći.
Tumačiti politiku čisto racionalistički ("interesno")
je intelektualno jednostrano naročito u veku kada je ogroman
napredak napravljen u dubinskoj psihologiji, istoriji civilizacije
i antropologiji, koje pokazuju kako prividno racionalnog evropskog
čoveka pokreću (pod)svesne strasti, arhetipovi i mitsko-ideološke
matrice. Primer toga je faktor straha od komunizma u hladnom
ratu ili danas straha od terorizma koji Ameriku pretvara u "opsednuti
grad" okružen "trolima", "gnomima"
i "orcima". Amerika kao organski deo (danas i vodeći
– želeli mi to ili ne) zapada funkcioniše na suštinski isti
način kao i zapadna Evropa. Ne postoji civilizacijski diskontinuitet
između Evrope i Amerike, ko to ne priznaje – ne vidi šumu
od drveća.
[2]
Gđa. Radojčić se sa nama
slaže da su Amerikanci ubeđeni ("Mi preciziramo –
i samo oni!") da je njihov primarni pokretač u spoljnoj
politici liberalna ideologija i njene navodno uzvišene vrednosti.
Isto tako je tačno da bi bez ideoloških vrednosti i ideala,
pa makar kao racionalizacija, bio nepodnošljiv život pun neprava
i nasilja. Tradicija farisejske ideologizacije života evropskog
čoveka je duga čitav milenijum. Ali to ne znači
da oni nisu iskreno uvereni da bombardujući druge čine
dobro svetu. I Habermas (Habermas: 2002) je prihvatio kao činjenicu
da američke vođe (poput Pola Volfovica) "za sebe
veruju da su jedini pravi braonioci univerzalističkih ideala".
I da su danas samo Anglosaksonci hrabri vitezovi koji su spremni
da i oružjem "brane univerzalne vrednosti demokratije i
slobode, i bore se protiv 'zla' koje danas oličavaju 'otpadničke
države'"(Habermas: 2002). I predsednik Buš je iskreno izjavio,
kada su mu predočili rezultate globalnog istraživanja o
bumu antiamerikanizma u svetu: "Mi nikad nismo bili nacija
osvajača, mi smo nacija oslobodilaca". Zvuči
nespojivo, ali Amerikanci zaista jesu "romantični
pragmatici" ili "racionalni fanatici". O Americi
i njenoj spoljnoj politici se može mnogo više naučiti iz
knjige poput "Mobi dika" ili filma "Apokalipsa
sada" koje nam predočavaju da se ispod racionalne
površine "interesa" kao vidljivog dela ledenog brega
krije bezdan podsvesnih strahova, mržnji i patoloških ambicija,
nego iz suvoparnih i racionalističkih studija koje neumitno
redukuju stvarnost.
[3]
Tako Mil i ostali liberali izgledaju bez
krivice dok se ne setimo Vijetnama ili Buša I i II, kao i Marks
bez sećanja na Lenjina, Staljina & co. ili Ničea
bez Hitlera. Mi naravno ne stavljamo znak jednakosti između
mislioca i onih koji stvaraju istoriju pod njihovim uticajem,
ali je intelektualno nekorektno potpuno amnestirati "ideologe"
npr. liberalizma od istorijske odgovornosti spram grehova savremene
američke politike. Jednostranu, iako ne i netačnu,
amnestiju liberalnih mislioca od grehova savremenog (neo)liberalnog
društva proglašava i Djordje Vukadinović u tekstu "Socijaldemokratija i (neo)liberalizam na početku XXI veka"
(list Danas, 18-19. maj. 2002?)
[4]
Ali negativan kritički odnos
ne sme da podrazumeva i omalovažavanje i uprošćavanje,
već naprotiv jedan iskren odnos prema pozitivnim aspektima
američke kulture i politike – kao jedini pravi temelj našeg
sveukupnog odnosa prema Zapadu, što je uslov konstruktivne i
plodotvorne spoljne politike.
[5]
To je bila parafraza misli Tomasa Džefersona
koji je rekao da "svaki čovek ima dve zemlje, svoju
vlastitu i Francusku”. Mi smo rekli da Ameriku smatramo svojom
"drugom otadžbinom" jer kao oštri kritičari Amerike
nismo želeli da nas optuže da smo antiamerički raspoloženi
jer zaista poštujemo i volimo tu zemlju i njene ljude. Danas
je svet toliko amerikanizovan u svim sferama života, a naročito
intelektualnoj da je to istina koliko za amerikanofile toliko
i za amorikanofobe (a što je čudno često više za ove
druge). Problem je što se jednostrani ideološki proamerički
stav kod nekih izmenio u infantilno antiamerički, a da
je pri tom ostao u okvirima "amerikanomorfnih" škola
mišljenja. Forma se promenila, suština je ostala ista.
[6]
Problem intelektualnog angažovanja sa pozicija
antiamerikanizma a sa očiglednim uticajem liberalne i leve
Amerike (antiamerikanizam je u Evropi uglavnom poreklom sa levice)
nije lako razrešiv. Napadati Ameriku, a pri tom biti zarobljenik
njenih (neo)liberalnih dogmi nije nimalo jednostavno. U toj
poziciji ljudi su primorani na različite intelektualne
akrobacije u stilu: Amerika (i Britanija) su tvorci demokratije
i liberalizma, ali danas nisu više demokratske i liberalne.
Reći da su premijer Britanije Bler i oni sa njegove strane
evropskog stola, od "sopstvenih društava prezreni i odbačeni
pojedinci, slepo odani Americi" (Radojčić:2003)
govori o nepoznavanju istorije strukturalnih veza Britanije
i Amerike, koje da podsetimo čitav XX vek deluju kao jedna
transatlanska struktura moći, koju nazivaju Anglosaksonskom.
Na taj način se intelektualci amerikanomorfnog stila
u nezapadnim društvima, poput našeg, predstavljaju kao borci
za zapadne (ili američke) ideološke vrednosti koje su ovi
sami izdali ili napustili. To samo govori kako se na istoku
romantično i patetično doživljavaju zapadne ideje
i ideologije, što često ima pogubne posledice (setimo se
samo tragičnog iskustva komunizma ili "tranzicije").
Moderno društvo je izuzetno podeljeno osim kada je u pitanju
darvinistički shvaćena borba protiv Drugog jer njemu
vladaju neprirodni i nasilni odnosi ("strukturalno"
kaže Galtung) koji se prirodno prenose i u spoljnu politiku.
Ko ne shvata da je liberalno društvo sa svim njegovim vrednostima
od nastanka (u SAD i Engleskoj) i njenog presađivanja na
kontinent (čiji je krajni cilj liberalna potrošačka
EU-topija) oligarhijsko i agresivno društvo koje opsesivno teži
globalnoj moći nema šta da traži u humanističkoj nauci.
Njemu preostaju samo bajke za decu ili svet poezije.
[7]
U lucidnom tekstu "Američki mit
triju antiameričkih generacija" od Umberta Eka (O
književnosti: 258) se govori kako su generacije italijanskih
intelektualaca gajeći ideološki аntiamerikanizam
(fašistički, komunistički i pacifistički) predano
gajili i pozitivan mit o Americi kao zemlji slobode i nade za
ceo svet. I kod nas je Amerika postala mitska zemlja u
oba slučaja i kao ovaploćenje dobra i kao ovaploćenje
zla, i ili nekakav miks (dobar narod a zla vlada i sl.). Ali
ako neko Ameriku doživljava kao "obećanu zemlju"
i "svetionik slobode" koji se mora pokorno slediti
ili pak kao "zlu imperiju" sa kojom ne treba imati
ništa, nema govora o razumnom promišljanju (nekoga ko želi da
"igra društvenu ulogu intelektualca"), a kamoli objektivne
rasprave o nacionalnoj strategiji i spoljnoj politici. Amerika
je mit i za amerikanofile i za amerikanofobe, a sa onima koji
predano gaje arhetipske slike se ne može voditi razuman dijalog.
Da bi to bilo moguće neophodno je osloboditi se idolopoklonstva
Americi (pozitivnog ili negativnog) i njenim liberalnim
dogmama na kojima tragikomično istrajavaju i naši "antiamerički"
ljudi koji se trude da igraju "društvenu ulogu intelektualaca".
Onaj ko ne vidi da su ideološki idoli Zapada i Amerike
(racionalizam, progres, liberalizam) kojima ostaje veran naš
oponent doveli do pojave ovoga što ona ispravno smatra "zlom
imperijom" nema šta da traži u post-modernoj humanističkoj
nauci. Za njega je možda novost da su prosvetiteljski mitovi
u XX veku u velikoj meri dovedeni u pitanje, pa neretko i sasvim
odbačeni. A da je izlaz iz tehno-lavirinta totalitarne
racionalnosti u okretanju nebeskim vrednostima priznaje i poslednji
filozof Zapada Hajdeger rečima da nas samo "neki Bog
može spasiti".
[9]
U tom pogledu se sasvim slažemo sa ocenom
gđe. Radojičić da je Srbijom vladao "nedemokratski,
kriminogeni i korumpirani DOS-ov režim" kontrolisan od
strane Amerike. Ali je taj isti režim bio podržavan i od EU,
one "stare Evrope" koju naš oponent glorifikuje. Praviti
veštačke podele na dobru Evropu i zlu Ameriku je isto tako
proizvod manihejskog pogled na svet. Amerika i Zapadna Evropa
su jedna jedinstvena civilizacija (o tome argumentovano govore
mnogobrojni mislioci, da sada spomenemo samo one koji su se
bavili istorijom civilizacija: Danilevski, Špengler, Tojbi i
Hantington). Osim toga ako i postoje određene razlike one
se smanjuju jer se Zapadna Evropa ubrzano amerikanizuje. Osim
toga projekat EU je projekat kloniranja liberalne Amerike, njenih
vrednosti i institucija na tlu starog kontinenta. Filozof Domenak
kaže da je ta i takva EU "utopija i nužnost" koja
se pretvara u veliki "supermarket" (Domenak: 1991,
11-12). Onaj ko ispod površine uzburkanih odnosa na relaciji
Vašington – Brisel ne uviđa da je reč o "porodičnim"
sukobima unutar jedne "zajednice vrednosti" nema šta
da traži u humanističkim naukama, jer razmišlja u kategorijama
kvantiteta i površnih fenomena. Verovanja u svemoć razuma,
u progres, su već odavno napuštene prosvetiteljske matrice
koje se danas u ozbiljnijim intelektualnim krugovima tumače
kao sujeverje novog tipa (Frojnd: 1998, 15. i 74.).
[10]
Primeri sličnog ideološkog antiamerikanizma
su odnos sovjetskih komunista i nacista prema Americi. Prvi
su zbog svoje analize kapitalizma taj sistem videli kao tamnicu
radnika i kao društvo koje samo što se nije raspalo. Drugi,
još tragikomičniji, odnos prema Americi su gajili Hilerovi
nacisti koji su verovali da mešavina rasa i degradiranje "Arijaca",
od Amerike stvara jedno slabo i jalovo društvo. Zato je krajem
1941. sa "nepodnošljivom lakoćom" objavio rat
SAD što je možda jedna od najvećih greški u istoriji. I
jedne i druge je zaslepio lakoumni antiamerikanizam koji ih
je na kraju preskupo koštao.
[11]
Treba naravno praviti razliku između
argumentovane i objektivne kritike Amerike i danas preovlađujućih
američkih stavova, od dubljeg, trajnijeg neprijateljstva
prema Americi i Amerikancima u celini koje često dolazi
iz zavisti i kompleksa niže vrednosti pojedinaca i zajednica.
Kao i Habermas nastojimo da napravimo jasnu "razliku između
kritike upućene politici koju vode američke vlasti,
s jedne strane, i plime smušenih antiameričkih predrasuda,
s druge" (Habermas: 2002). Težimo da damo, možda i preoštru,
sliku američke spoljne politike kao integralnog dela istorije
odnosa zapadne civilizacije prema Drugom, a da pri tom ne upadnemo
u površnosti i ideološke predrasude ("dobra Evropa i zla
Amerika") ili istorijske ekskluzivizme kao da politika
posthladnoratovske Amerike nema veze sa istorijom zapada. Po
toj romantičnoj matrici ispada da je germanski svet bio
do pojave Hitlera, pacifistički, kao i Anglosaksonci do
Drugog svetskog rata, hladnog rata ili do posthladnoratovskog
perioda (kako ko odabere). Duboko smo uvereni, a to potvrđuje
i istorija, da savremena spoljna politika SAD ima milenijumske
korene u imperijalizmu i globalizmu zapadnog sveta. Da bi se
razumela Amerika potrebno je stvar sagledati u daljoj i dubljoj
perspektivi, sa pozicija duha jedne kulture, a ne prepuštati
se antiameričkim izlivima emocija (što je psihološki slično
antisemitizmu). To niti je znak objektivnog i na znanju zasnovanog
promišljanja sveta onih koji sebe žele da "prepoznaju u
društvenoj ulozi intelektualca", niti to nama može biti
korisno kao jednom malom narodu koji je u vazalnom položaju
u odnosu na SAD, ali i EU (što naš oponent zaboravlja). No,
priznajemo, teško je zaista odrediti liniju koja razdvaja legitimnu
kritiku američke politike od antiamerikanizma.
[12]
Milošević je pokazivao sklonost da popušta i
previše Zapadu predvođenom Amerikom, da bi s vremena na
vreme bio tvrdoglavo nepopustljiv, pa bi onda dopuštao neodgovornu
"antiameričku" retoriku u medijima. Tako bi i
neka buduća vlada "patriota" kada joj odgovara
tolerisala antiameričku propagandu - u novom antiglobalističkom
stilu, pa bi mi mogli dobiti na intelektualnoj sceni i šešeljevsko
"žensko pismo".
[13]
Isto tako ne treba ni zaboraviti grehe i
zločine "Evrope" prema Srbiji i srpskom narodu
tokom devedesetih kroz podršku i pomoć hrvatskim ekstremistima,
muslimanskim fanaticima i teroristima. Nije samo Amerika rovarila
po Balkanu i huškala jedne na druge. Ta "stara Evropa"
kojoj se priklanja naš oponent je u više momenata prednjačila
u satanizaciji Srba i u pomoći onima koji su etnički
očistili Hrvatsku, delove Bosne i Kosmeta od Srba. Oni
koji su stručno pratili nemačke medije su i pre rata
1991. mogli pretpostaviti do čega će doći, jer
je već tada stvorena slika o "primitivnim" i
"zlim" Srbima nasuprot ostalima u SFRJ. A to je kao
što znamo treća satanizacija Srba u XX veku u germanskom
svetu, a sve su uvek bile uvertira u zločine nad srpskim
narodom i Srbijom. Ishod toga je tri miliona srpskih žrtava
genocida počinjenog od strane "stare Evrope"
i njenih balkanskih pomagača.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|