Slobodan Reljić
Krik u Gluvom Dolu
Četvrt
veka nakon Velikog rata (7.decembar,1970) Nemac Vili Brant »poklonio
se žrtvama fašizma u Varšavi«. Slika čoveka u zimskom kaputu,
koji kleči na mestu gde se u ustanku zbog života u neljudskim
uslovima početkom 1943. »od preostalih 71000 stanovnika . .
. spaslo samo 82 iz geta« postala je jedna od glavnih ikona druge
polovine XX veka. Godinu dana kasnije nemački državnik,vizionar
i čovek Brant dobio je Nobelovu nagradu za mir. Uhvaćena
u iskrenoj zgrčenosti, ta silueta Nemca pokajnika, pretvorila
se u znak pitanja nad svakavim savremenim ljudskim bezumljem.
Kako su se sukobi u bivšoj SFRJ bližili kraju tako je mnogima na
um padao onaj Brant u getu. Verovalo se, čini se iskreno, da
bi se sa dva-tri dobra gesta moglo lako uleteti u svetlu budućnost.
Ali izgleda da, ipak, nema »preskakanja lekcija« Kada su se, posle
nepune decenije, našla dva pravednika da nešto učine na sliku
i priliku Branta ispostavilo se da niti oni umeju da »onako« kleknu
i zariju se u moždane vijuge svojih sunarodnika, niti narodi u tom
činu nađu neki veliki znak.
Pokušaj Svetozara Marovića i Stjepana Mesića da u septembru
ove godine , u Palati federacije na Novom Beogradu, odigraju brantovsko
mirenje završio je kao premijera predstave koju je najbolje što
pre zaboraviti. Ali Maroviću đavo ne da mira. Tako je
predsednik »državne zajednice SCG« prošle nedelje, a bez dogovora
s bilo kim, rešio da oproba sreću još jednom. I sve se odigralo
kao farsa. Dok je Mesić, čovek manira, širine i osoba
bez kompleksa, primio izvinjenje dostojanstveno i s merom, sarajevski
»nosioci vlasti« i javno mnjenje »primili su sve s cinizmom« (Gardijan)
Tako je isti uvodničar sarajevskog dnevnog lista »građanske
opcije«, koji je posle susreta Marovića i Mesića video
da »geste dvojice predsjednika označavaju početak bolje
saradnje« sada Marovićevo jednostrano »klečanje« ocenio
kao – nedovoljno. »Izručenje optuženih, nevezivanje Republike
Srpske za status Kosova i emitiranje emisija koje objektivno analiziraju
nedavnu istoriju – izazvaće skrušenost i osjećaj stida.
Tada će biti skinuta odgovornost sa naroda«. I: »sasvim
dovoljno su sposobni i jaki da uhapse Ratka Mladića, a ne da
kao papagaji ponavljaju kako pojma nemaju gdje se krije.«
Dobro u opštoj buci je što »crni kukavac«, kako Marovića doživljvaju
ekstremni protivnici izvinjenja u Srbiji, postaje lakmus na kome
se lepo ispisuju prikrivena uverenja raznih zagovornika »pojedinačne
krivice« . Za njih je kolektivna krivica Srba neupitna. Drugi deo
takve istine je vera u potpunu nevinost sopstvenog kolektiva . »Nije
bilo potrebe da mi na bilo koji način odgovorimo na tu ispriku,
a pogotovo ne da se mi nekome ispričavamo”, izjaviće član
Predsjedništva BiH Sulejman Tihić. Bosna je tako Gluvi Do u
kome narodi ne slušaju jedni druge, a o Maroviću i da ne govorimo.
Za razliku od Tihića predsednik RS Dragan Čavić kaže
da su Bosni “potrebna tri Vilija Branta da bi izvinjenje imalo smisla”,
što valjda nikako ne bi moglo pasti na um federalnom funkcioneru,
Bošnjaku, koji Marovićevo mrmljanje prihvata kao “dobro došao
čin” jer “dolazi od visokorangiranog zvaničnika zemlje
koja je izvršila agresiju i genocid”.
U današnjoj Bosni , na pitanje novinara da li očekuje Marovićevo
izvinjenje građanima BiH, odgovor “ Zbog čega? Zbog toga
što smo pobili njegove (JNA) vojnike 1992. godine u Tuzli",
može dati samo srpski član kolektivnog predsedništva. Samo
bi se Borislav Paravac mogao setiti i logora koje su držali Bošnjaci,
i masakra nad Srbima, i likvidacija pripadnika tog naroda, mudžahedina...
Samo bi on iz tog tela mogao da se seti da je “14.novembra 1997.
godine u rejonu sela Stog, u Bosni, obavljena ekshumacija 17 tela
pripadnika Vojske RS. Ni jedno telo nije imalo glavu.
Pretražen je ceo teren, ali one nisu pronađene...” Zato Marovićevo
izvinjenje Mesiću jeste loša predstava slabog efekta, a pokušaj
u Sarajevu rezultira cinizmom i ima suprotan efekat.
Svaka njegova reč doživela je tumačenja toliko daleka
da se čini kao da su ti ljudi slušali potpuno različite
poruke. Izvesni Sava Videnović će na sajtu “Sorabia” poslati
vulgarnu poruku, koja zvuči kao ona dobacivanja iz rovova za
vreme rata, ali iza koja bi se i danas moglo naći još potpisnika:
“Maroviću, crni kukavče, što učini od sebe, što dozvoli
da budeš balijsko pašče?” Pustimo Save, trebalo bi da u Sarajevu
ima više razumevanja za mišljenje Milorada Dodika koji Marovićev
čin ne vidi “kao dokaz priznavanja krivice za ratna zbivanja
već kao poziv da i zvaničnici BiH učine isti gest”.
Ali – ne. Novinari nisu našli “zvaničnika” koji bi tako šta
uopšte uzeo u razmatranje. Maroviću se šalje poruka da prestane
“stalno izbegavanje da se stvari nazovu pravim imenom: zločin
zločinom, genocid genocidom” Kod onih koji sebe doživljavaju
kao apsolutno bezgrešne izvinjenja ne pomažu. Izvinjenja
se izmenjuju između grešnika. Osvešćenih grešnika. Marovićevo
izvinjenje danas nema ko da primi. Jer i Brant bi u Varšavskom getu
džaba klečao da to nije imao ko da razume i prihvati. Ono duboko
ćutanje bi bilo samo lični čin koji bi odavno izbeleo
iz kolektivnog pamćenja. U Gluvom Dolu ni krik se ne čuje.
(Autor je glavni urednik nedeljnika NIN)
|